Nije da nije

0
81

I stoga hvala Blanki, ali i upozorenje. Od sada svaki će tvoj korak mjeriti posebnim mjerilima i svaki tvoj postupak mjeriti onim jednim nedosegnutim centimetrom, a mi znamo da si na najboljem putu da te taj centimetar koji nedostaje učini mnogo većom nego mnogi mogu podnijeti.

Za bpz.ba piše: Marko Tokić

Vijest o smrti uvijek nas zatekne. Nismo pripravni. Hoće li nas i naša smrt zateći? Nadajmo se da ne će. Naši su stari u priporukama molili Svetog Josipa za sritnu smrt. Uvijek mi je bilo čudno. Kako i zašto? Zar ima sritne smrti? Kako prolazi vrijeme i sve više se suočavamo sa smrću nama dragih koji odlaze, i kako nam smrt sve više primiče svoje lice, i sami se uvjeravamo u istinu da je na put daleko najbolje poći pripravan: izmiren s Bogom i ljudima. Uvidjevši da se krug zatvorio i da smo dočekali dicu dice svoje. I da uistinu postoji sretna smrt. Ona koja dolazi da nas odmori od patnji i boli koje trpi tijelo (koje se više ne može oporaviti). Ona koja dolazi kada se kao putnici na putovanje bez povratka suočimo s vlastitim krajem, prihvatimo ga kao neminovnost i sami svjesni njegove izvjesnosti pobrinemo se za poputbinu: ispovjedimo se, pričestimo i primimo bolesničko pomazanje.

I kada pripravni u duhu izmireni s ljudima i Bogom otputujemo u život.

Znam da je Petar Miloš ozbiljno bolovao. Znam da je toga bio svjestan (čuli smo se telefonom, iako je radosno iščekivao moguće ozdravljenje, dao mi je naslutiti da se na neki način i pripravljao za odlazak). Za smrt je uvijek prerano. Ali, ona se dogodi.

I vijest o Petrovoj smrti me zatekla.

Zastao sam.

Treba li išta o njoj napisati, i kako napisati a da ne bude patetično? Možda: umro je Patar Miloš, ali rodijak živi. Rodijak Ćipa koji je njegov „alter ego“, ali i „drugo ja“ svih Duvnjaka koji su, u jednoj generaciji, iz ilirske civilizacije iskoračili u računalnu eru još uvijek je dostupan da nas nasmijava (vječno žalosnim smijehom – nadodao bi  njegov subrat po peru Ivan Raos). I ma koliko mi bili tužni zbog Petrove smrti Rodijak će Ćipa postojano svjedočiti da je postojao čovjek koji je uspio pronaći model književnog stvaranja unutar kojega sve ono što narod tvori i usmeno govori preobražava u roman o liku (koji je gotovo svi mi) i koji funkcionira kao vjerodostojno svjedočenje o sudaru civilizacija i preobrazbi koja se tim sudarom događa.

Kako je u tome uspijevao Petar Miloš? Svi koji Petra dobro znaju, a i oni koji su ga tek povremeno susretali, mogli bi i dokučiti tajnu, jer Petar je uopće nije skrivao, dapače… On ju je uvijek iznova potvrđivao i nikada od nje nije odstupao. Naime, sve priče koje možete naći u rodijakovim romanima i u pričama o rodijaku, mogli ste čuti u Duvnu, od nekoga ili od samog Petra (ukoliko ste se s njim družili). Petar bi redovito svaku priču o rodijaku ispričao makar desetak (neke i više) puta različitim slušateljima prije nego bi ih stavio na papir. Pomno ih je usmeno oblikovao i dotjerivao, pazio na reakcije slušatelja i one koje su nalazile odjek u slušateljstvu i koje je uspio dovesti do savršene usmene forme tek tada bi stavljao na papir i umjesto konkretnih ljudi čije bi anegdote i sam prepričavao (bilo da im je sam začetnik ili ih od nekog usmenog pripovjedača dočuo) sada bi uključivao u rodijakov životopis. I tako je u Petru (u jednoj osobi) događao se proces jedinstvene transformacije: naime, u njega je urastao iz usmenog stvaralaštva i izrastao u visoku (artističku) književnost najvećeg dometa, onaj iskonski pripovjedački gen narodnog genija Hrvata Duvna (i Hercegovine).

Otišao je Petar i ostavio rodijaka da nas tješi, usrećuje i nasmijava.

Imali smo dugo toplo ljeto. Iz Duvna otišli turisti (pa i ja). Ljeto i u završnici grije jednako žestoko.

Blanka Vlašić osvojila srebro. I ne bih se uopće na ovo osvrtao da nije i sama Blanka svoje postignuće povezala s čudom koja se događaju kada je čovjek u milosti Božjoj. I ona je javno svjedočila tu milost. Svi koji znaju Blanku Vlašić ili koji makar malo naslućuju kako izgleda život profesionalnog športaša naslućuju da je iza svakog njezinog rezultata tisuće sati treninga, znoja i suza. Napora i preko granica ljudske izdržljivosti. I sav taj trud i sva ta nastojanja daju posljedično i određene rezultate: čovjek dosegne svoje granice. Blanka se zaustavila na dvjesto osam centimetara u vis. Samo ju je jedan centimetar dijelio od svjetskog rekorda, od najveće visine koju je jedan žena uspjela preskočiti. I taj jedan centimetar, tako malo i tako mnogo, bio je nešto što je vjerojatno i umorno tijelo poticalo na još veće napore i zahtijevalo od njega i više nego je i samo moglo ponuditi. I tada se tijelo buni protiv njezine čelične volje (a volja se i mjeri našom spremnošću da se podredimo cilju kojega želimo ostvariti, a Blanka je prihvaćala svaki napor, svako odricanje). No, tijelo je reklo – NE! I zaredale su ozljede, i svakim danom je postajalo sve teže. Umjesto borbe za rezultat, treninzi su počeli bivati jedinstvo brige za zdravlje i rezultat koji bi bio u skladu s trenutnim mogućnostima. Budući da je bila ono što bi moderni Hrvati nazvali vrh vrhova to je još uvijek bivalo dostatno da se pojavi među najboljima u svojoj disciplini, ali zbog zdravstvenog stanja sve je više postajalo izvjesno da se ona ne natječe kao ravnopravni sudionik u borbi za najveće domete. Ali, ipak u toj nadi da još uvijek može i potrebi da se očuva zdravlje (i da ono dopusti) Blanka nije bila prepuštena sama sebi, nego je u zajedništvu sa svojim trenerima (ocem Joškom i Bojanom Marinovićem) tražila odgovarajući ritam natjecanja i mogući trenažni proces da se unatoč složenim okolnostima nađe među najboljima i da sve od sebe (na razini vlastitog imena). I kada je na samom natjecanju najprije prošla kvalifikacije, a potom i samu borbu za medalje i završila na drugom mjestu s preskočenih dvjesto i jedan centimetar i zauzela drugo mjesto (s istom preskočenom visinom) Blanka u emocionalnom iskazu nakon zahvale dvojici zaslužnih (ocu i Bojanu) sjetila se i Onoga koji je najzaslužniji (zahvalila je Bogu jer je čudesno omogućio da unatoč svim poteškoćama taj dan ipak se dogodi čudo). Samo Blanka zna kakve je i koje je sve duhovne borbe vodila sa samom sobom i zna da bez utočišta u Onome kojemu je sve moguće njezin duh ne bi bio u stanju sve to podnijeti.

I ne bih sve ovo pisao zbog Blankinog uspjeha, nego stoga jer neki u Hrvatskoj ne mogu Blanki oprostiti javno svjedočenje vjere i ne mogu joj oprostiti uspjeh. A mi Blanki trebamo čestitati na srebru i još više na javnom svjedočenju da se i najveće duhovne borbe mogu dobiti ako je Bog s nama. I stoga hvala Blanki, ali i upozorenje. Od sada svaki će tvoj korak mjeriti posebnim mjerilima i svaki tvoj postupak mjeriti onim jednim nedosegnutim centimetrom, a mi znamo da si na najboljem putu da te taj centimetar koji nedostaje učini mnogo većom nego mnogi mogu podnijeti.

U politici zatišje. Izbjeglice i nesreće. Psi rata i lešinari tuđe nesreće ponovno na djelu.

U Herceg Bosni ništa novo, jer u BiH ne mogu uspostaviti vlast ni dvije godine nakon izbora (neki će reći pa šta ni rezultati popisa pučanstva još duže se ne mogu doznati). Neki i žele da vlasti nema, odnosno da ona prethodna traje (traje li traje), toliko dugo da se i ova uspostava ne može kao takva prepoznati nego kao ponavljanje istoga pa se reorganizira, rekonstruira ili Bog te pito što već, a poluge moći ostaju u rukama onih koji su ih imali i ranije, tako i kod nas unatoč izboru novog Nadzornog odbora direktor (možda i ravnatelj) EP HZHB pozvao zaštitare da novoizabranom i po njegovu nelegalnom nadzornom odboru kojeg je imenovala nova vlast onemogući ulazak u krug poduzeća. Brani se legalnost i ustavnost. A njega imenovala nelegitimna vlast koja je bila moguća samo zato jer je Visoki predstavnik (poznati austrijski matematičar) ustvrdio da je šest trećina od sedamnaest (ili tako nekako, više se i ne sjećam, a ne sjeća se ni Austrijanac ili makar ničim ne daje do znanja da bi se mogao prisjetiti). I tako se fotelja brani i kad je izvjesno da je neobranjiva i da će prije ili kasnije vlast uspjeti u onome u čemu ona jedino i uspijeva dovesti svoje ljude na ona mjesta koja im to osvajanje vlasti omogućava. U svemu drugom rezultati su manje vidljivi, ako uopće i postoje. Jer ovom zemljom upravlja netko moćniji od naše izabrane vlasti pa se često ima dojam da mi i živimo u nekakvom međuprostoru neko međuvrijeme koje nema ni kraja ni konca i u kojemu su i naša vlast i naši direktori tek samo lutke na koncu (i tek nam tu i tamo prirede ovakvu nekakvu senzaciju od čupanja za fotelje). Da ne bude zablude i ne pomislite da ne mislim da je nekima i ovako dobro. Nije da nije.