Naslovnica Kultura NOVI ROMAN SANIJELE MATKOVIĆ

NOVI ROMAN SANIJELE MATKOVIĆ

0
661

Sanijela Matković: TAJNA DVANAESTOG ORAHA

U ovom suvremenom romanu Sanijela Matković nam je približila žrtvu jedne obitelji, jednog svećenika u kojoj se zrcali žrtva cijelog jednog naroda u Hercegovini. Čovjek današnjice obično bira u životu prvo zabavu iza koje slijedi mamurna glavobolja te plitka egzistencija kao žrtva takvog stila života. Biblijski poučak čovjeku je da prvo prihvati križ, žrtvu nakon koje će doći u životu i uspjeh i radost i nagrada. Takvu pouku suvremenom čovjeku daje i ovo djelo te je u tomu i njegov pedagoški doprinos. Bogatstvo ovog romana je u njegovim živo opisanim dijalozima i samopromišljanjima likova u kojima otkrivaju krajobraz oko sebe i u sebi te nam se čini da smo kao čitatelji i sami likovi ove priče te promatramo Juru i Ružu u njihovoj hercegovačkoj kući, fra Didaka i njegovu braću u samostanu, Lovrino putovanje života u vlaku, susret sa Slavonijom… Anicu i Matu, Stanka i Janu – svi nam ostaju u sjećanju kao da smo ih osobno poznavali. Čitajući ovo djelo postaje nam jasno da zapravo čitamo “misu jednoga života”, konkretno, Lovrinog života. Tolika je suživljenost s vjerom u Boga opisana u ovom romanu da mi se ova usporedba s liturgijom ne čini pretjeranom. Prisjećanje na žrtvu svoga oca budi osjećaje zahvalnosti kod Stanka i želju za dubljim promišljenijim životom. Kažu da je alzheimerova bolest najteža upravo jer čovjeka lišava njegovih sjećanja i tako mu pogađa bit identiteta i oduzima mu dostojanstvo. Stoga možemo razumjeti zašto je važno prisjećanje na žrtvu, na drvo, u vjeri je to drvo križa, a u ovom djelu je orah koji poput križa pamti jednu konkretnu žrtvu. Stablu da bi živjelo i donosilo rod potreban je korijen, koji je pod zemljom, nevidljiv, a cijelom stablu pruža stabilnost i hranu. Korijen koji doprinosi stabilnosti i kompas koji pokazuje pravi put “u obećanu zemlju” i u “novost života” našem Stanku je upravo žrtva njegova oca Lovre, velikodušnost srca Anice i Mate, bol Jure i Ruže te vjera i djelo fra Didaka Buntića. U svemu ovom se očituje da nije najveće bogatstvo koje je primio Stanko od svoga oca ono mjerljivo brojem nego ono bogatstvo duha koje je nemjerljivo. Pouka je to roditeljima da djeci ostave u zalog sjećanje na životnu žrtvu i identitet, a pouka je i djeci da cijene i ono duhovno naslijeđe koje primaju od svojih roditelja, učitelja i svećenika koje osposobljava za dubinu, za puninu, za smisao, za novi život.