Odgovornost za obrazovanje Hrvata snosi resorni ministar Pavo Barišić

0
701

Imenovanje novog čelnika, odnosno čelnice Ekspertne radne skupine (ERS), Jasminke Buljan Culej je prošlo u sjeni lokalnih izbora. Mediji su bez pompe o tomu izvijestili, a tek je neki sitan broj “antifašista” na to graknuo, više po navici nego s nekim temeljem.

Prije svega, za razliku od bivšeg Borisa Jokića, Buljan Culej dolazi iz prirodoslovnih područja (zagrebački PMF), au SAD-u je, između ostaloga, na Harvardu završila kolegij „Učinkovito upravljanje obrazovnim sustavima“ te je stručnjakinja za STEM područje. Time je tisuću puta kvalificiranija za osmišljanje i vođenje obrazovne reforme, a o svjetonazoru da ne govorimo.

>>Jasminka Buljan Culej nova voditeljica ekspertne radne skupine za provedbu kurikularne reforme

No, kao i sve u Hrvatskoj, njezino imenovanje predstavlja jedan korak naprijed te istodobno dva koraka natrag. Ima li bolje kandidata od izabrane gospođe? Ima, naravno, ali budući u Hrvatskoj za sve vrijede „politički kriteriji“, onda svaka odluka hrvatske politike predstavlja određeni „danak“ ili „dadžbinu“ koja će nas u budućnosti koštati glave, ili, samo koštati.

Tek su malobrojni novinari i ini „stručnjaci“ objasnili što se događalo s kurikularnom, obrazovnom reformom. S jedne strane, to je, u biti, predstavljao pokušaj (neuspjeli) stvaranja nove, odnarođene, nekritičke i nepismene mase koja će podržavati političke ostatke jugoslavenskih struktura, jer, bez „prvoboraca“ ostajemo svakog dana. Drugo, na što mediji ne vole podsjećati jest činjenica da je Neven Budak 2012. godine imenovan posebnim savjetnikom predsjednika Vlade za znanost u Uredu predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Na tom je položaju bio zadužen za izradu i provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, ali, što je važnije, s tog je položaja gotovo 4 godine postupno “decentraizirao” provedbu obrazovne reforme. Naime, Budak je, uz Jokića (kasnije), sustavno “raspršavao” i “usitnjavao” nadležnost i provedbu reforme. Osnivajući mali milijun odbora, komisija, vijeća, centara, ovoga i onoga, reforma obrazovanja je de facto prestala biti pod utjecajem ministra obrazovanja (onda Željka Jovanovića, kasnije Vedrana Mornara).

ERS, odnosno Ekspertna (zašto ne stručna?) radna skupina, je jedno od takvih tijela koje je imalo prvenstvenu zadaću osmisliti reformu, odnosno dati “prvu ruku”. To su i učinili, te je sva sreća što je onda na vlast došla Oreškovićeva vlada, odnosno što je imenovan ministar Šustar koji je tu reformu – ne spriječio ili obustavio – već rastjerao jugoslavensku bandu i sve pripremio za drugi korak. Jer, što je on napravio razrješenjem Jokića? On je razriješio cjelokupnu ERS jer za njom više nije bilo potrebe. Nakon toga je trebalo uslijediti ono što bi smo nazvali “uredničkim zahvatom”, odnosno recenzijom. Rad Jokićeve ERS nije bio aposolutno loš, ali je dosta mjesta trebalo popraviti i ispraviti, no umjesto da se to učini – opet se imenuje čelnik ERS-a? Zašto? Kako bi se prva faza ponavljala?

Bitno je za naglasiti da je cjelokupnu provedbu obrazovne reforme osmislio SDP i njezini ideolozi. To znači da je “modus operandi” bio onakav kakvom smo imali prilike svjedočiti u propaloj državi; beskonačno birokracije i raspodjela odgovornosti gdje je za sve omaške kriv – nitko. Ministar Predrag Šustar je to pokušao popraviti, no očito niti među bivšim ministrima istog resora nema komunikacije (što je suludo), odnosno sve se improvizira. Nakon (nepopularne, jer su je takvom mediji prikazali) odluke o raspuštanju ERS-a trebalo je krenuti dalje, s novim tijelom koje će “revidirati” dosadašnji rad. Umjesto toga, nastavilo se socijalističkim metodama, oživilo se isto tijelo koje je raspušteno (?!) i sad će se to predstavljati kao napredak?

>>Logičke zavrzlame reformatorskih protagonista

Volje za istinskim promjenama nema. Kad bi je bilo, onda se ne bi oživljavao način rada kakav priliči samoupravnim sustavima, odnosno ne može se ministar obrazovanja ograditi od obrazovne reforme. U svakoj zemlji svijeta ministar bi ponosno svaki tjedan sazivao novinarske konferencije te izvještavao javnost o pomacima i napretku. U Hrvatskoj ne; dapače, ukinuta suvišna i besposlena tijela se iznova formiraju samo se na njihovo čelo stavlja većini “prihvatljiva” osoba. Tako to ne ide, jer, demokratski sustav i suvremene potrebe ne pitaju za svjetonazor, nego za učinkovitost i stručnost.

Zaključno, ministar Barišić nije spreman preuzeti odgovornost za obrazovnu reformu, već to opet, poput njegovih prethodnika svaljuje na drugu osobu. No, koliko god se odbora (komiteta) osnovalo, odgovornost za obrazovanje Hrvata i budućnost Hrvatske snosit će resorni ministar Pavo Barišić. Ako takvu odgovornost nije spreman ili sposoban preuzeti; rekonstrukcija vlade je neumita – ima boljih, sposobnijih i kvalitetnijih!

 

L. C.