ODLAZAK KARAMARKA: HDZ to može pretvoriti ili u trijumf ili u krah

0
253
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90 bpz.ba

Iako već danima traju nagađanja o čovjeku koji će naslijediti Karamarka, te špekulacije o tome kako će se sve ovo što se događa u HDZ-u odraziti na njihove izglede na narednim izvanrednim izborima za Sabor Republike Hrvatske, kao i u većini slučajeva kad opću društvenu klimu i ključna pitanja nameću ljevičarski mediji, sve je to jasan pokušaj usmjeravanja vode na mlin Milanovića i njegovih antifa trupa.

Karamarko je usprkos čitavome nizu nejasnih postupaka u zadnjih mjesec dana, čak i postupaka koje su mu samo zbog nejasnoće njegovoga stava u javnosti nanosili jako veliku štetu, danas gospodski otišao pred očima javnosti. Uz sve ostalo, bilo je vidljivo olakšanje na njegovom licu i u riječima. Tu laži nema.

Iako već danima traju nagađanja o čovjeku koji će naslijediti Karamarka, te špekulacije o tome kako će se sve ovo što se događa u HDZ-u odraziti na njihove izglede na narednim izvanrednim izborima za Sabor Republike Hrvatske, kao i u većini slučajeva kad opću društvenu klimu i ključna pitanja nameću ljevičarski mediji, sve je to jasan pokušaj usmjeravanja vode na mlin Milanovića i njegovih antifa trupa.

I, naravno, nije bezopasno za HDZ, prije svega jer se do sada HDZ često dao upecati na te namjere i zadate pravce. A na tim pravcima za HDZ je tisuće minskih polja.

Bez obzira tko će biti novi predsjednik stranke, odnosno kandidati za predsjednika HDZ-a, Plenković, Tolušić, Hasanbegović, Milinović ili netko drugi, nekoliko stvari HDZ ne bi smio u ovome trenutku prihvatiti kao pravac ponašanja, programskog djelovanja i u konačnici kao platformu za pripremu stranke za parlamentarne izbore.

Prvi vrlo uočljiv detalj koji antifa mediji danima već pokušavaju nametnuti je, ističući kao najizglednijeg kandidata Andreja Plenkovića, to da je on najbolji izbor za – sučeljavanja s Milanovićem.

Zašto bi HDZ-u, a pogotovo Plenkoviću osobno bilo kakva usporedna vrijednost bio Milanović?

Od Milanovića, da je i deset puta pametniji i sposobniji, upravo koliko to nije, baš ništa bitno ne zavisi na predstojećim izborima. Kao što nije nikada ni zavisilo od ovakve anacionalne ljevice i njenih politika. Sve, baš sve je ovisilo o HDZ-u prije svega i vrijednosti njihovih politika, kandidata i postignutom povjerenju kod naroda koji najčešće ne izlazi na izbore.

Tu niti je kad Milanović, a prije njega Račan, imao što tražiti, niti će ikad imati.

SDP s druge strane ne može izgubiti svoje izborno tijelo, da je na čelu HDZ-a bilo tko, jer na čelu HDZ-a ne može biti nitko živ tko može bilo kakvim vještinama zadobiti povjerenje jednoga jedinoga – antife.

Tu su stvari jasne kao dan.

Pokušaj postavljanja Milanovića kao nekakve vrijednosne političke paradigme u Hrvatskoj, svojevrsnog političkog standarda, nema uporišta niti ikakvoga racionalnog polazišta, izuzev kao startno postavljanje HDZ-a na gubitnički vlak.

Milanović je nupitni lider ovoga SDP-a ali je istovremeno  izvan svake sumnje najlošiji predsjednik Vlade u povjesti Hrvatske, a  prilično sigurno i u širem europskom okruženju. Nema ničega u politici toga čovjeka što bi se moglo uzeti kao poželjna nacionalna paradigma ili nekakva usporednica bilo kome tko uistinu namjerava biti koristan svome društvu i narodu.

Zbog toga je izrazito opasno i za stranaku, a jednako opasno i za ponudu hrvatskom narodu na Milanovića svoditi konkurenciju i alternativu na predstojećim izborima. Jedina poruka HDZ-a na tu „ponudu“ bi morala biti da im ne pada na pamet uzimati Milanovića kao nekakav orjentir, jer je to pogubno i za politiku i za hrvatski narod. I, ispod realne razine ciljeva ozbiljne nacionalne politike.

To bi prije svih Plenković morao jasno istaći, jer se njega upravo ciljano ističe kao „ravnopravnog“ suparnika Milanoviću.

Drugo, činjenica da će HDZ prije parlamentarnih izbora imati stranačke izbore može biti i golema prednost razumnim ljudima, a može biti i velika nevolja, ako razuma u stranci ili među tim ljudima ne bude dovoljno. Naime, ako HDZ uspije, a Karamarko je svojim odlaskom i načinom na koji je to uradio, prvenstveno svojim izjavama i porukama danas upravo to omogućio, provesti viteški, civiliziran i konkurentan stranački izbor, to mogu pretvoriti u vrhunsku predizbornu kampanju za parlamentarne izbore.

Umjesto da se različite političke ideje i dvojbe u stranci riješavaju u uskim stranačkim tijelima i među ljudima koji su do sada presudno participirali u definiranju stranačkih politika, otvara im se mogućnost da nekoliko kandidata, nositelja tih političkih ideja i programa u najširem članstvu ali i u hrvatskom narodu paralelno – testiraju, provjere i definiraju kao pobjednički program za parlamentarne izbore. To je vrhunska mogućnost, pa i zbog toga što će oči javnosti biti uprte u njihovo stranačko nadmetanje i otvoriti im mogućnost da s jako osmišljenim političkim programima već danas započnu snažnu animaciju i stranačkog i nacionalnog izbornog tijela.

To je zadaća Milijana Brkića i Domagoja Miloševića te stranačkog predsjedništva, ali i golemi izazov za kandidate za predsjednika stranke. Time će se zapravo i konačno predstaviti hrvatskom narodu ili kao istinski državnici ili kao stranački birokrati i dugoročnije zacrtati pravac kojim će se stranka usmjeriti.

To u ovome trentuku dakle može biti i slom stranke, ali i njen pobjednički uspon.

Sve ovisi o njima.

Nema nikakve sumnje da neće ni SDP ni njihovi politički mozgovi mirovati, pogotovo što su svjesni velike medijske nadmoći te realnih slabosti u HDZ-u. Nema nikakve sumnje uz to da ni čitav niz zainteresiranih izvanjskih čimbenika neće mirno gledati događaje u HDZ-u, jer, tko god ima bilo kakve interese u Hrvatskoj, mora imati uporište u obje najveće političke opcije.

A svjedoci smo od prvoga dana utemeljenja samostalne hrvatske države da tih interesa itekako ima.

Konačno, svi kandidati za predsjednika HDZ-a moraju jasno pokazati i dokazati članstvu, ali zbog predstojećih izbora i hrvatskome narodu, da nisu izbor Merkelice, Amerikanaca, Britanaca ili koga sve ne, već prije svega i iznad svega – favoriti hrvatskog naroda i članstva stranke.

Jedino takav izbor će cijeniti i Merkelica, i Amerikanci, i Srbi i Rusi.

Jer i taj spin se počeo vrtiti u antifa javnosti, a to je pogubno za autoritet političara i političke standarde u Hrvatskoj. Pogotovo Hrvatskoj danas čije je nacionalno samopoštavanje na kritičnom minimumu a upravo bi pitanje ponosa i samopuzdanja moglo biti dobitnički pravac za pobjedu na parlamentarnim izborima.

To nije lako pokazati i to se neće moći pokazati pukim ponavljanjem fraza. To će biti moguće pokazati jedino putem javnih i jasnih stajališta o temeljnim nacionalnim pitanjima, koja zbog svoje neriješenosti duboko razdiru samo srce hrvatskoga društva i prije svega temelje hrvatske državnosti.

Konačno, Karamarka ali i HDZ je strahovitih problema koštala, ne samo u izbornom tijelu stranke, već i u članstvu, latentna sumnja i nepovjerenje zbog njegove prošlosti. To Karamarko nije dobro komunicirao niti je ikada presjekao jasnim stavovima te sumnje i izbio argumente nepovjerenju. Činjenica je da će antifa mediji upravo u to udariti nepoželjnog kandidata za čelno mjesto HDZ-a, a pogotovo onoga tko pobjedi na stranačkim izborima i postane kandidat za predsjednika Vlade, makar ga favorizirali tijekom stranačkih izbora.

Zbog toga valja voditi računa da je orkestrirana pohvala i potpora bilo kome na stranačkim izborima, realna otegotna okolnost u nacionalnom izbornom tijelu na parlamentarnim izborima. Koga antifa hvali, tko se zaogrne američkom, njemačkom ili nekakvom namještenom europskom zastavom lako u nesklonim medijima može ostati bez hrvatskog predznaka. A taj je izgubio u startu povjerenje većine hrvatskoga naroda.

Špekulacije, spinovi i laži će se munjevito zavrtjeti medijima, a jednoga trenutka zbog posijanog općeg nepovjerenja takve stvari mogu postati materijalne političke činjenice bez obzira na utemeljenost.

Svaki kandidata za predsjednika HDZ-a ako misli i računa na uspjeh u upravljanju strankom, a to nikako ne može biti ništa nego pobjeda i ostvarivanje vlasti u Hrvatskoj, mora o tome voditi računa.

Pobjednički se ne može koračati sa sumnjama i repovima iza sebe, pogotovo uz vrlo sumnjičavo i osjetljivo nacionalno izborno tijelo. Isti standardi ne vrijede za izborno tijelo SDP-a i HDZ-a, jer je ljevičarsko izborno tijelo manjinsko, a time i svjesno nužnosti izlaska na svake izbore. To im je pitanje opstanka, a desnom izbornom tijelu – nije. Većina uvijek ležernije doživljava izbore, pa i zbog toga što nema visoku razinu kulture državnosti zbog svega dvadeset godina sudjelovanja u političkim procesima. Većina  i manjina u društvu se prema izborima odnose u principu kao milijunaš i siromašan čovjek prema novcima. Milijunaš smije biti i nerazuman, siromašan čovjek ne smije.

Točno tako je i s vlašću u nacionalnoj državi.

Konačno, jasan pokazatelj namjera predsjedničkih kandidata bit će ljudi koje će promovirati kao svoje timove. Ljudi su oduvijek najbolji – program.

Na tome će se vidjeti tko je čiji kandidat i čiji favorit. I, o tome se neće moći lagati, pa i zbog toga što i mi ovdje, to nećemo dopustiti nikome.