“Nije slučajno odabran 4. kolovoza za početak operacije Oluja. To je bio petak, jer jedino čega se državni vrh bojao bila je reakcija međunarodne zajednice pod pritiskom nekih zemalja koje nisu bile sklone vojnom rješenju”, otkriva u velikom intervjuu Globusu, u povodu 23. obljetnice oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja, Marijan Mareković, umirovljeni general HV-a.
“Mi smo imali potporu naših glavnih saveznika, pa je sve tempirano tako da imamo vikend, da u najgorem slučaju Vijeće sigurnosti UN-a može tek u ponedjeljak ili utorak zasjedati i donositi neke rezolucije, a do tada smo mi već završili Oluju”, kaže Marijan Mareković.
Kao jedan od ključnih visokih zapovjednika u operaciji, pomoćnik načelnika Glavnog stožera HV-a za kopnenu vojsku, bio je protagonist i svjedok dramatičnih zbivanja na bojištu, ali i u najužem krugu ljudi koji su planirali i vodili Oluju.
“Planovi za potpuno oslobađanju države počeli su se raditi već 1992./93., a usuđujem se reći da je operacijama Zima ‘94. i Ljeto ‘95. pao Knin. Te operacije na Dinari koje je vodio general Gotovina bile su ključ za uspješnu Oluju”, kaže Mareković.
Na posljednjem sastanku sa zapovjednicima održanom uoči Oluje, 31. srpnja 1995., na Brijunu, predsjednik Tuđman iznio je predviđanje koje se nazočnima, pa i generalu Marekoviću, činilo pomalo neobično:
“Rekao nam je: ‘Gospodo generali, nemojte se iznenaditi ako drugi dan uđete u Knin.’ Tako se i dogodilo, nama je bilo možda malo čudno u tom trenutku. No predsjednik je vidio cjelovitu sliku. Na kraju krajeva, taj uspjeh naših snaga, naših gardijskih postrojbi, poglavito 7. i 4. brigade u BiH i HVO-a, doveo je do toga da smo mi drugi dan ušli u Knin.”
Mareković govori i o drugom važnom cilju Oluje: uz oslobađanje Hrvatske trebalo je pomoći i Bihaću u susjednoj Bosni i Hercegovini.
“Zadaća je bila spajanje s 5. korpusom Armije BiH i deblokada Bihaća. Moramo biti svjesni činjenice da bi Bihać bez Oluje pao, a sada smo sigurni da bi uslijedio pokolj s nekoliko puta više žrtava od genocida u Srebrenici. Ja sam imao tu čast da se na državnoj granici susretnem sa zapovjednikom 5. korpusa ABiH Atifom Dudakovićem.”
General Mareković opovrgava uvriježenu predodžbu o Oluji kao akciji u kojoj su srpske snage pružale slab otpor i odmah se dale u bijeg pred munjevitim udarima Hrvatske vojske.
“Bilo je teških, krvavih borbi, poglavito na Banovini, kod Karlovca. Imali smo pogibije zapovjednika brigade u Lici, u Sisku, zapovjednika gardijske bojne kod Petrinje. Svjestan sam tih velikih žrtava, poginulih i teško ranjenih, i zato mi smeta kad se danas pokušava stvoriti dojam da su Srbi pobjegli. Kad vam ginu zapovjednici brigada, bojni, to nije baš neka bježanija.
Druga je stvar kad je otpor srpskih snaga postao uzaludan, tada im je preostalo samo bježati glavom bez obzira. Čak su na području od Gline prema Dvoru na Uni vlastitim tenkovima gazili svoje ljude, civile i njihove kolone”, navodi Mareković.
R.H.
