Pismo Duvnjaka: Kako me bezobrazluk gazde otjerao u Njemačku

0
258

U zadnje vrijeme često pročitam od naših političara, ali i od svećenika, kako se iz HBŽ, mog Tomislavgrada, Livna…mnogi iseljavaju od mode, jer imaju tu posao, kuće, pa se pitaju zašto, što nama fali u zavičaju? Ja ću odgovoriti na svome primjeru, a siguran sam da je iz sličnog razloga iselilo barem pola onih koji su imali posao u zavičaju, piše Duvnjak J. Ćurić u pismu koje je objavljeno na portalu TomislavNews.

Ja sam otišao prije tri godine, ne mogu reći iselio, jer su mi u Tomislavgradu roditelji, kuća, rodbina, prijatelji, čim sastavim tri neradna dana putujem kući, ali kada mi djeca pođu u školu, žena počne raditi, znam da ću sve manje ići, iako, što da vam kažem, srce mi je dolje, duša, misli, sve mi je u zavičaju, samo sam tijelom ovdje u Njemačkoj.
Imao sam posao, radio kod jednog duvanjskog ”gazde”, žena isto radila kod privatnika, imali smo tada dvoje male djece, koje su čuvali bake i djedovi. Mi smo imali svoju kuću, koju su nam sagradili roditelji i na prvi pogled imali smo sve uvjete za solidan život. I stvarno su nam mnogi govorili da smo sretni, pa imamo sve. Ali na drugi, malo dulji pogled, nismo bili zadovoljna obitelj.

Meni je gazda-šef bio moj školski kolega koji je jedva završio osnovnu školu, srednju je isto nekako sklepao ili kupio, nije važno, bio je i ostao, kako se to kod nas kaže ”sirovina”. Kako je rekao jedan naš kolega ”sekundarna sirovina koju je zapalo biti primarna”, pa je to radio iživljavajući se na meni, a ni ostali radnici nisu bili pošteđeni izrugivanja od gazde, posebno kada je imao publiku, koju je nesebično častio da bi ga podržavali u njegovom bezobrazluku.

Meni, koji sam uvijek bio odličan učenik, dobar student (zbog obiteljskih razloga prekinuo studij na trećoj godini fakulteta) bi znao reći da idem pomesti krug ili da mu operem auto, ako bi vidio da sam stao na trenutak. Poslao bi me po cigare, po pivo i sve to da drugi iz sela vide kako je on ”kralj”. Izdržao sam godinu dana na takvom poslu, koji nije bio ni loše plaćen, jer je gazda želio biti milostiv, ali ta plaća bi kasnila i po tri mjeseca, jer nije bilo para, gazda je kupio novo auto, ili išao na putovanja, ljetovanja. Trpio sam to zbog roditelja i žene, a uvijek sam volio raditi, ali kad sam nakon godinu i više dana doznao da mi nije uplaćivan radni staž, poludio sam!

Nije bilo lakše ni ženi, koja je s višom školom, a nakon posla ”za stolom” morala čistiti od ureda do zahoda, da gazda ne bi plaćao čistačicu. I ona je bila ponižavana, neplaćena za brojne prekovremene sate, nekada je radila i nedjeljom i blagdanima. I jednu večer smo oboje pukli i rekli: Dosta nam je ponižavanja i odlučili potražiti posao, sreću u inozemstvu.

Imali smo rođaka u Njemačkoj koji nam je ponudio pomoć i hvala Bogu pa smo otišli. Prvo ja, a nakon samo dva mjeseca i žena i djeca. Sredili smo sve papire, radne dozvole, našli stan, djecu smjestili u vrtić, oboje radili gotovo isti posao kao u zavičaju, ali četiri puta bolje plaćen (je, i život je skuplji!). bpz.ba