Posljednji popis

0
481

Popisi pučanstva ma koliko se prikazivali tek nekakvim statističkim potrebama nikada nisu bili bez posljedica za one koji su popisivani, ako ni zbog čega drugog onda zbog onih koji su ih popisivali jer oni to nisu radili, ni prije, ni sada niti će raditi ubuduće bez svojih i njima znanih razloga.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Uvijek su postojali štosevi tipa što ćeš učiniti ako vidiš Nekoga (obaviještenoga o svemu i svačemu i koji u svemu što čini ostvaruje vlastitu korist), recimo skače s desetog kata u provaliju. I odgovor je, naravno, bio očekivan: skočiti. Skočiti, nego šta.

Brexit (odnosno britanski pobjeganac). Izlaz s broda koji tone najprije potraže miševi ili oni koji imaju obavijest. Da su Britanci miševi čisto sumnjam, da znaju što će se događati to bih mogao povjerovati. Da je slučajno, nema šansone. Ode Briktanija i ostavi Euniju da se u glibu onoga što dolazi snalazi sama. Nova se igra igra i nove slažu figure na šahovskoj ploči. Ponovno vise Nijemci, a Rusi kao nekad postaju strateški partneri. Ili? Kako god bude, čekaju nas još zanimljivija vremena. A možda i rat. Sigurno je da ne će biti dosadno. Ako niste znali zašto su dolazili migranti, možda sad naslućujete. A što ako ponovno krenu? Euroazija ili Velika šahovska ploča. Valjalo bi ponovno čitati.

U Hrvatskoj svega. Prljave politike kao nikada. I što nam to spremaju? Zašto su rušili Karamarka? Ako ne znamo, možda doznamo. Sad nam nude plemkovića. Ako je to, to? Što je to? Možda bi nam mogla ispričati Kolinda (predsjendica), a možda i Mate (savjetnik). Kad se sjetim devedeset četvrte i kada smo prešli na savjetnikovu varijantu naglo nas je krenulo s američkom potporom nabolje za Republiku Hrvatsku (i nagore za Hrvate u BiH). Mi smo to prihvatili: žrtvovali smo Herceg Bosnu za pobjedu u Hrvatskoj. Nismo bili glupi da nismo znali što će se događati… Znali smo. Mislim da je na uvjeravanja kako će i nama (Hrvatima u BiH) ono što slijedi donijeti prosperitet moj brat (Mijo) rekao tada (parafrazirat ću, ali postoje i zapisi, takozvani transkripti i može se provjeriti) onima koji su ga uvjeravali: – Ako je ovo ili Bleiburg. Onda ovo. Ali nemojte me uvjeravati da je ovo za nas dobro. Ako je ovo jedini način da imamo Hrvatsku nije problem. Ali nemojte… (dalje i nije važno).

Što ćemo sada žrtvovati? I čega se odreći? Mi (Hrvati u BiH) nemamo čega. Sve su nam uzeli. I konstitutivnost i ravnopravnost, a o jednakosti i suverenosti… (to su bajke za malu djecu). I lagano odlazimo (na Zapad), iako smo se možda i posljednji put popisali kao stanovnici Bosne i Hercegovine. Tužno. Dok ovako pišem sjetim se kraljice Katarine i komu je zavjetovala kraljevstvo, ako se djeca ne vrate. I mislim se, je li ovo uistinu kraj… I hoće li bitka trajati do posljednjeg Hrvata.

Objavit će popis. Ne znam zašto. Kada je bio popis svega svijeta Krist se rodio za naše spasenje, a kad se obavljao ovaj (zna li se zašto sporni) popis pučanstva u BiH rođeni su u njoj mnogi koji će živjeti negdje drugo (to je u vezi popisa jedina izvjesna činjenica, sve drugo je magla).

U Hrvatskoj novi standardi u politici. Savjest društva više ne spava otkad se Božo samoproglasio mjerodavnim mjerilom i nezabludivom moralnom vertikalom. Njemu negdje do koljena lagano se ustoličava i njegov pobočnik Vlaho. Moralni standardi podoficira i psihijatra tako nas svakodnevno upozoravaju sa stranica javnih glasila da više ne će biti kao do sada, jer naše moralne vertikale Hrvatske (i samoproglašena savjest društva) u svijetu, inače, moralnog relativizma zazivlju standarde vječnosti. Lijepo, da povjeruješ. A ono nigdje crtača svastike i njihova nalogodavca, nema ni orjunaša nego su bacači gnjeva isušivači močvare, a šukeri i maminje, karamrle (i ostala bagra) razlozi i opravdanja. Toliko to dobro ide Orepiću (u pravdanju svega što nijedan Hrvat ne može opravdati) da sebi čovjek postavlja opravdano pitanje: hoće li ovaj uzorni građanin (i savjest onih, zajedno s Božom, koji je po njegovoj procjeni nemaju) uhićivati bacače baklji i topovskih udara ili njihove izbacivače sa stadiona. Ako ne može pronaći crtače kukastog križa s Poljuda (koji su za tu radnju morali imati šablonu, unijeti je i iznijeti na stadion nezamijećeni, poznavati kemikalije koje će na dogovarajući način izgristi travu te nabaviti takvu kemikaliju, i sve to napraviti a da ih Ostojićeva milicija i poljudski čuvari navodno ne primijete te da ih Orepićeva policija ni dan danas otkriti ne može) kako će kod zdravih očiju, video snimki i fotografije razlikovati one koji su sramotili Hrvatsku i one koji su u opravdanom gnjevu reagirali na njezino sramoćenje. Ali nije zgodne otkriti tko je crtao kukasti (da ne kažem svastiku) i sramotio Hrvatsku, jer bi se nakon otkrića fizičkih radnika moralo potražiti one koji su izdali nalog i omogućili rukodilo, a to vodi kamo vodi – a Orepića za to: ono nema. Ako me demantira, javno mu se ispričavam. Daj Bože. Bože ćeri da te car uzme, ali cigani se oko kuće vuku. Ali traje ova priča – i ne mogu je zaboraviti, jer onaj tko sramoti Hrvatsku pred svijetom moju zvijezdu pljuje, moju radost i moj (dosanjani) san.

A nakon Francuske i bitke objavili se i generali. Svi znaju – samo Čačić ne zna. Uzalud je Hrvatska nakon mnogo vremena igrala „kontrolirani nogomet“ (znala s loptom, plela igru, stvarala i kontrolirala prostor i vrijeme), pokazala da je u tehničkom i taktičkom smislu dorasla kao momčad do igre koja nije plod slučajnosti ili pojedinačnog bljeska, nego momčadsko (i pojedinačno) svjesno strateško (koncepcijsko), taktičko i tehničko znanje i moć. Izgubili smo utakmicu u kojoj smo bili bolji takmac. Nogomet je igra u kojoj se takve stvari mogu dogoditi. Ali kada daš sve od sebe, kada ostaviš srce na terenu… Ostane gorčina poraza koji rađa buduće pobjede. Dušu operu suze i rađaju nas za velike stvari. Samo onaj koji voli do suza, samo onaj koji voli do krvi zna što je ljubav – a ljubav uvijek pobjeđuje. Ako je Bog sa nama tko će protiv nas. A Bog je uvijek s onima koji ljube.

I stoga, nama ostaje voljeti. Hoće li se ovaj put Hrvati u Hrvatskoj još nečega morati odreći osim Hrvata u BiH (i Karamarka)? Ostaje nam vidjeti. A mi, ćemo unatoč onomu što je bilo, i što će biti, voljeti Hrvatsku; jer ona jeriječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi  (kao što pjesnik veli).