Vjerojatno je svatko od nas u trenucima smanjene uraÄunljivosti i izmijenjenog stanja svijesti u životu poÄinio poneku glupost. Ponekad su te gluposti male i lako se potisnu u zaborav, ali postoje i one koje nas godinama podsjećaju zaÅ¡to je dobro biti trijezan.
Za bpz.ba  piše Prof  dr: Marko Tokić
Osobito to vrijedi za one koji u takvim trenucima daju se ponijeti idejama o vlastitom samodokazivanju na ovaj ili onaj naÄin. Koliko li je mladih života u naÅ¡im krajevima izgubljeno jer je trebalo voziti dvjesto na sat, okrenuti se pod ruÄnom i sliÄnim ludostima… A kad se to samodokazivanje usmjeri prema drugima koji su neprijatelji, jer oni, koji su kao, tvoji nisu u stanju niÅ¡ta poduzeti protiv drugih i drugaÄijih, onda to poprima dimenzije iracionalnog samopotvrÄ‘ivanja, jer je povezano s nanoÅ¡enjem Å¡tete onima prema kojima je, u trenutku afekta, navodno opravdani bijes usmjeren (ta tko neopravdano želi ugroziti druge). Taj iracionalni trenutak otkriva manjak uraÄunljivosti, ali on nosi i posljedice koje se ne mogu rijeÅ¡iti sutraÅ¡njim ispijanjem rasola i tjeranjem jutarnjeg mamurluka.
Tako se polupijano domoljublje skupine djeÄaka, koji su (kao Donu Quijote vjetrenjaÄe) napali džamiju, u Omerovićima može tumaÄiti i na taj naÄin. Nisu valjda mislili da Duvnjaci nisu dovoljno Hrvati za ono Å¡to su oni u takvom stanju svijesti bili spremni uÄiniti. Pri tom su zaboravili da napasti tuÄ‘i vjerski objekt (i na simboliÄkoj razini Äitavu jednu vjeru pa i narod, konkretne ljude koji toj vjeri pripadaju) ne može se opravdati hrvatstvom. Hrvatstvo ne opravdava – hrvatstvo obvezuje!!! Tisuće godina živimo na ovim prostorima, tisuću i trista godina od kada sami o sebi svjedoÄimo javno se zovemo i jesmo Hrvati, baÅ¡tinimo tradiciju kulture koja se povezuje uz to ime. U naÅ¡im kulturnim i duhovnim nastojanjima ogroman je prinos kršćanskoga (Kristova uÄenja) o ljubavi prema Bogu i bratu Äovjeku: ne Äini drugima Å¡to ne bi htio da drugi tebi uÄini.
No, vrijeme u kojem živimo prepuno je svakojakog pumpanja idejama, pa tako već dugo živimo u virtualnom svijetu prepunom nepomirljivih tonova, buke i bijesa, kako na svjetskoj tako i na razini ove razorene i nepravedno sklepane države. Tako se Svijet, osobito onaj virtualni, svakodnevno suoÄava s islamskom opasnošću koja se pretvara u najprodavaniju hranu naÅ¡ih medija. U medijima se ona preuveliÄava i svakodnevno osvježava, a joÅ¡ kad u realnoj svakodnevnici povremeno dobije odgovarajuću potvrdu islamskih fundamentalistiÄkih zvjerstava, koja stvaraju dojam potpune istovjetnosti propagande i Äinjenica; nekritiÄki mladi umovi olako upadaju u zamku potrebe da se istovjetno reagira.
Zaboravljaju da poÄinitelja zloÄina ne karakterizira pripadnost vjeri nego njegovo djelo: on je zloÄinac. Budući da je netko ubio Tomislava Salopeka kako bi odaslao odreÄ‘enu poruku pomisao da se na takav naÄin mogu odaÅ¡iljati poruke te inercijom prihvatiti i takav stav i na drugoj strani oÄiti je nedostatak kritiÄnosti (osobito u stanju manje uraÄunljivosti). A Å¡to je poruÄeno ubojstvom nevina Äovjeka?  Zar je zaista on simbol neprijatelja islama?
ÄŒovjek gladan kruha ne bojeći se rada, svjestan rizika (jer nije imao drugih rjeÅ¡enja) i koji je ipak poÅ¡ao u tuÄ‘u zemlju nikome ne želeći zla (i niÄim ga ne izazivajući) doživi tako straÅ¡nu sudbinu. Å to on može biti nego simbol radnika za kruh i nevina Äovjeka?! Može li se ubojstvom takva Äovjeka poslati poruka opravdanosti vaÅ¡e borbe? Ili je jedina poruka koju ste sposobni odaslati upravo ono Å¡to se ne da sakriti – lice zvijeri! I zar to ikome može biti uzorom? I zar posežući za sliÄnom logikom sami ne upadamo u zamku? Da, to su argumenti racionalnog promiÅ¡ljanja, ali mi se krećemo u iracionalnom, u izmijenjenom stanju svijesti.
Mamurno buÄ‘enje iz obijesti ovaj će put imati trajne posljedice na mlade živote. Dan poslije niÅ¡ta viÅ¡e nije kao Å¡to je bilo. I ludost se kao tamni oblak nadvija nad iracionalnu perspektivu, a stvarnost se oÄituje kao racionalna posljedica ludosti za koju treba preuzeti odgovornost.
TuÄ‘a svetinja, znak je u vremenu da onaj pored tebe ipak drži da se i njegov život mjeri nebeskom mjerom i mjerilima vjeÄnosti da se ne može sve opravdati zemaljskom mjerom i mjerilima i da je junaÅ¡tvo Å¡tititi sebe od drugih, a ljudskost Å¡tititi druge od sebe.
Mladost i smanjena uraÄunljivost te izmijenjeno stanje svijesti tek su olakotne Äinjenice u zabrinjavajućem sagledavanju mogućnosti da mladi momci mogu i pomisliti da se uniÅ¡tavanjem tuÄ‘e svetinje dokazuje vlastito domoljublje. O ovome se stoga mora govoriti, pisati i javno promiÅ¡ljati kako se ne bi Å¡utnjom stvarao dojam da je to domoljubno prihvatljivo i za hrvatski nacionalizam karakteristiÄno. Hrvatski nacionalni zahtjevi u Bosni Hercegovini za uspostavom stvarne (i ustavne) jednakosti posve su opravdani. I na njih ne bi smjela pasti sjena mladalaÄke nepromiÅ¡ljenosti. Ona se ne može izjednaÄiti sa svjesnom uporabom nasilja kojoj su Hrvati u Federaciji, povremeno, izloženi.
Naime, otkrivanje ili zaÅ¡tita poÄinitelja odreÄ‘enih neželjenih djela potvrÄ‘uje karakter politiÄkih subjekata koji ta djela potvrÄ‘uju kao ona koja su se dogodila uz politiÄko odobravanje i starateljstvo ili kao neželjeni incident.  Ne kao opravdanje nego kao podsjećanje, tek je ubojstvo obitelji AnÄ‘elić brzo razotkriveno, a na mnogim drugim sluÄajevima leži veo sramne tajne. Ubojstva: Leutara, Kafadara,  Perice Bilića (i sva druga ubojstva u srednjoj Bosni koja su tome prethodila) pokrivena su i zamraÄena s nakanom da se niÅ¡ta o njima ne dozna.
Ali zaklela se zemlja raju…
Nije nakana ovoga pisanja da osudi ili obrani, nego da se problematizira i ako je moguće nikada ne ponovi sve ono Å¡to Äovjeka udaljuje od ljudskosti po kojoj jesmo na sliku Božju za vjeÄnost stvoreni.
Ja sam potpuno uvjeren da ovi mladi ljudi (iz priÄe o džamiji) sada mogu vratiti vrijeme i onaj trenutak da nikad viÅ¡e takva im ludost ne bi pala na pamet, ali… Vrijeme se ne da vratiti i o toj dimenziji vremena uvijek treba razmiÅ¡ljati Äak i kad se stanje svijesti izmijeni i uraÄunljivost smanji. Za prolivenim „mlikom“ kasno je plakati… Ali i kad se mlijeko prolije postoje razlike (i o tom govorim).
Vukovar! Svako hrvatsko srce uzdrhti na ovu rijeÄ. Nakon ratne agresije izvrgnut nasilju hrvatskih institucija, koje u navodnom dokazivanju pred svijetom ne poÅ¡tuju vlastite zakone. Naime, priÄe o ćiriliÄnim ploÄama svi povezuju s provedbom Zakona o pravima nacionalnih manjina, ali… Nitko da kaže da se njihovim postavljanjem krÅ¡io Zakon. Naime, Älanak 8. ovog zakona glasi: „Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se ureÄ‘uju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumaÄiti i primjenjivati sa svrhom poÅ¡tivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskoga naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snoÅ¡ljivosti i dijaloga meÄ‘u njima.“
Koliko je nasilno stavljanje ćiriliÄnih ploÄa doprinijelo razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snoÅ¡ljivosti i dijaloga izmeÄ‘u srpske nacionalne manjine i hrvatskoga naroda u Vukovaru neka odgovore svi oni koji tvrde da su samo provodili Zakon? O poÅ¡tivanju hrvatskoga naroda da ne govorim.
Ovih se dana ponovno u žariÅ¡te vraća ova priÄa jer je Gradsko vijeće Vukovara mijenjalo odredbe vlastitoga Statuta (a nije trebalo samo da su državni vlastodrÅ¡ci poÅ¡tovali Zakon), kako bi sanirali poÄinjene Å¡tete. Nisu se slova ni ohladila na izmjene i dopune a već se javljaju neki poznati glasovi: tako nam opet prijete,  da će nas prijaviti meÄ‘unarodnim institucijama, kako tvrdi Pupovac i njegovi, ovaj put zbog „nezakonitih izmjena“ vukovarskog Statuta. Ne znam hoće li ih ujedno obavijestiti o nezakonitom nametanju ćiriliÄnih ploÄa koje nisu doprinosile (Äemu su trebale doprinositi). Aman zaman javlja se i HNS (spasi nas Bože od takvih narodnjaka) koji tvrde da je neprihvatljivo da lokalna samouprava sama ureÄ‘uje postavljanje dvojeziÄnih ploÄa. Naravno, slažem se. Uistinu bi tako trebalo biti kad bi državna vlast poÅ¡tovala vlastiti Zakon.
I na koncu, možda ne manje zanimljivo kad je u pitanju ova problematika, za brzo i obvezno postavljanje dvojeziÄnih ploÄa u Hrvatskoj su uglavnom oni koji tvrde da je to jedan jezik. Stoga, ako se radi o istom jeziku Äemu frka? Dakle, nema govora da se postavljanje ploÄa s dva pisma opravdava jeziÄnim razlozima (ta po njihovim tvrdnjama radi se o istom jeziku), no oni znaju da i mi znamo, a o tome se i radi, da se ovdje radi o neÄemu posve drugome. Iako za mene se radi o dva potpuno razliÄita jezika koji svaki zasebno ima svoje jeziÄne norme (pravogovorne, pravopisne, gramatiÄke i leksiÄke) vrlo dobro znam da srpski jezik se može pisati i Äitati na oba pisma (mislim da mu to i jeziÄna norma propisuje, a lako je potvrditi pogledom na srpski tisak i reklame), pa se uvoÄ‘enje ćiriliÄnih ploÄa ne može opravdavati pravom na dvojeziÄnost, nego samo nakanom da se obilježi prostor (a, nažalost, Äini mi se i vrijeme). ZaÅ¡to Srbi hoće to Å¡to hoće potpuno mi je jasno, zaÅ¡to naÅ¡i sudjeluju u toj raboti: ne znam (neki od njih i znaju).
Josipović i ÄŒaÄić uÅ¡li u koaliciju: UspjeÅ¡na Hrvatska. Mi koji nismo tako uspjeÅ¡ni, trebali bi se diviti kao da ne znamo da je za uspjeh bilo potrebno biti: guzonjin sin. Zasad samo toliko.
Nije zgodno pisati o osobnim dramama, ali ne mogu zaobići dramatiku i poruku pokuÅ¡aja samoubojstva Pere Gudelja. Uvijek kada se dogodi neÅ¡to takvo mi ljudi pokuÅ¡avamo racionalno shvatiti taj iracionalni Äin. I ma koliko se trudili, tvrdim da ne možemo naći odgovor jer se iracionalnost ne može racionalno obrazložiti. Ali ipak, u tom Äinu ima neÅ¡to Å¡to može biti opomena svima onima koji misle da se ljudska dimenzija zavrÅ¡ava na ovozemnim dobrima. Pero je kao nijedan Hrvat u BiH namakao i stekao da se gotovo potroÅ¡iti ne da (o Äemu je i sam pjevao), ali tu se oÄito ne ostvaruje potpuno ljudsko zadovoljstvo i smisao života. Peri želimo brz oporavak harmonici i obitelji, ako je ikako moguće i povratak naruÅ¡enog sklada, unutarnje ravnoteže i mira (kojeg je u jednom trenutku, oÄito, izgubio).
Umro je Arsen Dedić. Pjesnik. Skladatelj. PjevaÄ. Sa okusom mora sa okusom soli i zagrebaÄke magle. Kao sjećanje na njegovu imaginaciju i snagu rijeÄi, evo, jedna njegova ironiÄno-paradoksalna pjesma:
Â
Provincijsko kino
U provincijskom kinu
vrijeme kao da stoji
tamo su još na cijeni
juÄeraÅ¡nji heroji
i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala
U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju
