PULJIĆ: Ne znam Å¡to je gore – bezbožni komunizam ili bezduÅ¡ni kapitalizam

0
126

PULJIĆ: Ne znam Å¡to je gore – bezbožni komunizam ili bezduÅ¡ni kapitalizam

Vlast, mediji i crkva su trokut koji je najodgovorniji za zaustavljanje pogubnog trenda odlaska mladih ljudi. Taj je problem ekonomski, socijalni, ali i duboko obiteljske naravi jer se djeca od malena ne uče boriti nego uživati u ugodi, ističe u intervjuu za “Večernji list” Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Velika Gospa, koja je u većem broju sredina najznačajnija ljetna svetkovina i razdoblje povratka ljudi rodnome kraju, posve je suprotna od aktualnoga trenda. Kardinal Puljić u intervjuu govori i o odjecima pohoda pape Franje Sarajevu, meÄ‘ugorskome fenomenu, položaju i ulozi Hrvata u BiH, te Biskupskoj sinodi koja će biti posvećena upravo pitanju obitelji i problemu rastavljenih vjernika.

* Uzoriti kardinale, što je razlog da su brojne župe i svetišta kod nas posvećena Gospi, a da među Hrvatima katolicima ima toliko štovatelja Blažene Djevice Marije?

Naša hrvatska povijest posebno je vezana uz pobožnost Mariji. Kada god nam je bilo teško, ili je narod bio u opasnosti, tada su pastiri pozivali da se narod moli i utječe Gospi. Kako je vjernik doživljavao da je Marijin zagovor pomogao, iz zahvalnosti su pravili crkve, oltare ili barem zavjetne kapelice. Tako da mi danas nemamo skoro ni jedne crkve bez slike, kipa ili oltara u čast Majci Božjoj. Marijina uloga je voditi nas prema Isusu koji je naš Otkupitelj. Nije rijetkost da majke poslije poroda donesu dijete pred Gospu i prikažu dijete Mariji, a također majke vrlo često upućuju molitve Mariji da bi imale sretan porod. Ona je Majka i nositeljica života.

* Rijeke ljudi i ove godine pristizale su u Gospina svetišta. Koliko vjernici prepoznaju duh i značaj ovoga blagdana?

Ova svetkovina je ljeti kada brojni koriste godišnje odmore i kada iz daljine obilaze svoja rodna mjesta ili svoju rodbinu. Tom prigodom se rado nađu i u Gospinim svetištima. Najveći dio hodočasnika (bolje reći vozočasnika, jer je većina njih došla vozilima), ipak iskoristi tu priliku da se temeljito ispovjedi. Mnogi učine i osobnu pokoru uz taj dan. Rado daju svoj prilog kao osobnu žrtvu. To je divan izričaj zajedništva vjere, molitvenog ozračja, te posebno kroz sakramente doživljavaju unutarnju utjehu. Jasno da uz vjernike ima i onih koji dođu iz drugih motiva i ispraznih želja, ali takvih je ipak manje, većina njih je okupljena zajednica vjernika.

* Pripreme za svetkovinu Velike Gospe obavljane su devetnicama, misama, molitvama i ispovijedima. Kako gledate na to da su crkve svake godine sve punije, sve više ljudi traži duhovnu potporu?

U ovom ozračju relativizma, gdje čovjek gubi osjećaj za sveto, a time i za grešno, čovjek doživljava da ga to prazni u duši i čini nezadovoljnim. Također, u ovom nametnutom mentalitetu materijalizma i konzumizma osjeća čovjek bilo što da ima, ako nema mir u duši, prazan je. Zato su toliki na putu traženja duhovnih vrijednosti. U tome ima i lutanja. Često u tom traženju duhovnog zna biti i praznovjerja. Ali hodočašće u Gospina svetišta najčešće je traženje Boga, ili još bolje traženje sebe i u sebi susret s Bogom. Koliko god je javno mnijenje ono koje vlada, ipak se čovjek bori tražeći duhovne vrijednosti jer bez Boga život nema smisla.

* Međugorje je mjesto gdje tisuće vjernika dolaze moliti, a privlači ih fenomen navodnih Gospinih ukazanja. Kako komentirate taj fenomen?

Mislim da nije u Međugorju naglasak na viđenjima i porukama, nego je tamo naglasak da ljudi traže kroz molitvu utjehu vjere. Posebno je tamo naglašeno ozračje kajanja, molitve i pokore. To ozračje ljude čini skrušenijima i otvorenijima za molitvu, i to je ono što ljude privlači. To nalazimo na svim mjestima gdje se ljudi mole i kaju i Bogu obraćaju.

* Ove je godine ovo pitanje postalo posebno aktualno nakon što je papa Franjo rekao da se očekuje donošenje odluke i da je Komisija napravila dobar posao nakon čega su krenule brojne špekulacije. Kakve informacije vi imate?

Mislim da ne treba stvarati predrasude i špekulacije. Treba imati strpljenja i čekati odluku Svetog Oca. Kao pastoralno mjesto molitve, pokore, naviještanja evanđelja, dijeljenja sakramenata u nadležnosti je mjesnog biskupa po mjesnom župniku. A za sve drugo treba imati strpljenja. Nije zabranjeno Bogu se moliti, pokoru činiti i otvoriti srce obraćenju.

* Kako gledate na odjeke Papina pohoda BiH, drže li se i žive li katolici, ali i drugi ljudi, njegove riječi, ili su bili samo dobri slušatelji njegovih riječi i nijemi promatrači veličanstvenog sarajevskog pohoda?

Svi priznaju da se toga dana 6. lipnja nešto veliko i lijepo dogodilo u Sarajevu. Svi hodočasnici su ponijeli dragu i lijepu uspomenu. Sada je na nama kroz medije i propovjedaonice uprisutnjivati njegovu poruku koju nam je donio. Oni koji su dobre volje, oni će ne samo čuti nego i prihvatiti. Onima koji su tvrda srca, njima samo Duh Sveti može razbiti tu tvrdoću. Ne treba očekivati prevelike rezultate, ali se nikada više neće moći zanijekati taj događaj i poruke koje smo čuli. Valja ih trajno uprisutnjivati u javnost.

* Za razliku od Velike Gospe i drugih svetkovina kada tisuće ljudi dolazi u domovinu, veliki broj mladih istodobno odlazi, napuštaju svoj dom nakon čega su biskupi uputili dramatičan apel. Je li moguće zaustaviti taj trend?

To je vrlo složeno pitanje. Crkva mora dići glas i pozivati vlast da se zauzme stvarajući uvjete za opstanak i ostanak, ali i hrabriti mlade da ne bježe pred izazovima života. Ipak, mediji čine jednu straÅ¡no veliku ulogu svojom propagandom. Oni trebaju isto hrabriti i vlast i mlade da se prema tom problemu odnose odgovornije. Taj problem potječe joÅ¡ od obiteljskog života jer se djecu odgaja da uživaju, a ne da se bore u životu. Jasno, čim doÄ‘e problem da se ne može uživati, onda se bježi. Vlast se previÅ¡e okupirala oko politike i popularnosti, a zaboravila je stvarati strategiju razvoja. U tome ih podupiru i medijske kuće. Meni se nameće joÅ¡ jedno pitanje, ne znam Å¡to je gore – bezbožni komunizam ili bezduÅ¡ni kapitalizam. Sve je manje socijalnih zakona koji Å¡tite čovjeka. O tome treba puno jasnije govoriti.

* Dio javnosti kao da se natječe da iseli što je moguće veći broj ljudi. Istina je, teško se živi ovdje, nema posla, korupcija, nepotizam, ali susreli ste veći broj naših ljudi u inozemstvu. Je li baš tamo sve med i mlijeko kako se ističe?

Ne može se sve izjednačiti. Mnogi se uspiju snaći i steknu materijalna dobra, ali se iskorijeni, integrira u tuđinu i tako zaboravi svoje korijene. Ne znam koliko to usrećuje. Drugi prolaze vrlo gorke trenutke, ali ih je stid vratiti se radi ljudskih obzira. Zaista postoji i pomodarstvo. Međutim, postoji i druga propaganda zapadnih zemalja da im dobro dođu gotovo školovani ljudi jer u njih nisu morali ulagati. Ionako im treba radna snaga. Trebalo bi malo preispitati neke propagandne točke da se vidi što se krije iza svega. Nije moje da u to ulazim, ali mi je nešto od toga već poznato.

* Posljednjih dana značajno je pitanje prihvaćanje Zakona o radu i europskih reformi. Čini se da je vrlo malo onih koji žele istinske promjene, otvaranje. Govori se jedno, radi se drugo, ima li nade za ovu zemlju?

Možda previÅ¡e očekujemo da nam drugi „kapu kroji”. Premalo činimo zajednički stvarajući bolje sutra. Svi kukamo kako su mito i korupcija zavladali, ali smo zaboravili da za to postoje uvijek dvije strane. Nama treba svjetsko iskustvo, pa tako i Europe, ali zaboravljamo da mi moramo dati svoj dio, da se s nama ozbiljnije mora računati. Ovako nas rasturaju iako smo i previÅ¡e rastureni.

* ‘Hrvati ovu zemlju sve manje osjećaju i svojim dijelom domovine’, nedavno ste poručili navodeći viÅ¡e razloga. Koliko je upravo takvo stanje opasno kako za same Hrvate, odnosno državu BiH, i vidite li spremnosti da se pravda i jednakost konačno zažive u ovoj zemlji?

Mnogi su doprinijeli takvom stanju. Premalo je onih koji čine da se to stanje promijeni. Međutim, nema koristi od kukanja, nego valja probuditi svijest i odgovornost prvo nas Hrvata, da posvjedočimo i dokažemo kako cijenimo žrtve naših predaka koji su ovu grudu natopili mučeničkom krvlju. To je zavjet naš. Traže se hrabri muškarci i žene koji će ponijeti zastavu napretka i zauzetosti oko jednakih prava, stvaranja uvjeta za bolju budućnost. Ne bi smjeli biti izdajice tih hrabrih i slavnih predaka, a i kukavice koje se plaše križa, a hvalimo se da smo kršćani. Sebičnjaci nisu sposobni graditi sretniju budućnost. Samo oni koji s Bogom računaju i ne boje se žrtve, oni su pravi graditelji budućnosti.

* Uskoro slijedi Biskupska sinoda, a u središtu je obitelj. Što Crkva time poručuje?

Crkva je svjesna da je obitelj gnijezdo čovječanstva. To nije izmislila ni politika ni demokracija, nego je Božja zamisao povjerena ljudima. Od samog stvaranja – stvori ih muÅ¡ko i žensko – i da im zapovijed da s Njime suraÄ‘uju i tako napuče zemlju. Ova Biskupska sinoda koja se održava u listopadu samo će razmiÅ¡ljati i tako nastojati probuditi svijest i savjest čovječanstva, a joÅ¡ viÅ¡e odgovornost Crkve da ne skrene s puta koji je Bog dao, a Krist posvetio. ÄŒovjek se u svojoj bahatosti drznuo remetiti Božji zakon, a narodna veli: tko prirodu remeti, priroda mu se osveti.

* Sveti Otac rekao je nedavno da rastavljeni ne smiju biti ekskomunicirani iz Crkve. Je li realno očekivati da nakon Sinode budu u mogućnosti punopravno živjeti životom vjernika?

Nisu nikada ni bili ekskomunicirani, ali nisu imali zajedništvo primanja sakramenata. Ovdje treba razlučiti brigu o rastavljenima od brige da se ozbiljnije priprave mladenci za brak. To je važna briga Crkve i društva. Ako se od malena odgaja u sebičnosti, kako će biti sposobni za zajedništvo ljubavi u braku. Zato je važno usredotočiti se kako odgajati za ljubav. Tek onaj tko zna ljubiti, taj ispravno živi, bez obzira u kojem zvanju. Kada su u pitanju rastavljeni, Papa poseban naglasak stavlja na djecu koja trpe bolno tu rastavu.