Sad ili nikad!

0
1127

Približavaju se još jedni parlamentarni izbori. Svi su na nogama. U moru obećanja nitko se ne snalazi. Mnogi bi željeli biti na vlasti, pa što košta da košta.

No, otkako nas je napustio prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog Domovinskoga rata, štošta se čini da se zaborave oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Samo u Registru branitelja takvih je oko pola milijuna. To bi trebali i morali biti najsretniji ljudi, ali…koliko od njih danas može reći: da, to je Hrvatska za koju sam se borio? Varali su nas i gazili. Čak i obitelji poginulih, nestalih, ranjenih i ozlijeđenih branitelja. Najveći broj od tih pola milijuna nema ništa, ili bolje rečeno samo bolna sjećanja na sve ono što rat donosi. Većina tih ljudi koji su nakon rata izgubili zdravlje danas nema ni besplatno liječenje. Njihova je „privilegija“ ako se nekako uspiju izvući pomoću psihijatrija i hrpe lijekova. Veliki broj branitelja je nezaposlen, mnogi rade a ne primaju plaće, ima i iznimno puno onih koji su neprestano pod ovrhama, a svakodnevno susrećemo i ljude koji su se borili, a koji danas kopaju po kontejnerima za smeće. Stoga…

Sad ili nikad!

Ako nam se ponovno u saborske klupe uguraju dezerteri, izdajice, ljudi koji ne vole Hrvatsku, a vole na Brijunima ljetovati za sedam kuna, ili poput raznih josipovića, pupovaca, stazića i sličnih, plesati Žikina kola – jao si ga nama.

Branitelji, kao i većina drugih, vole komentirati i razglabati kad voda dođe do grla. Ili kad Sava krene prema Zagrebu. Tada su im „svi“ krivi. Međutim, ovoga puta nema opravdanja. Napokon je došao red i na nas. Izaberimo sami one koji će nas tijekom naredne četiri godine predstavljati, koji nas ne će veslati poput „Kukurikovaca“.

„Smrdljivi“ šator u Savskoj 66 u Zagrebu još uvijek stoji kao opomena. Nikada ne smijemo zaboraviti ni one slike s Markova trga kada je hrvatska, da hrvatska policija htjela i u crkvi gaziti i hapsiti one koji su danas u invalidskim kolicima, a 1991. su bili zdravi i spremni braniti Domovinu. Ne smijemo zaboraviti ni one po „šumama i gorama“ kojima „lijepo stoji partizanska kapa“, a koji bi opet vladali. A u vrijeme Domovinskoga rata svirali su klavire, a kasnije se ljubili s ortodoksnim četnicima. Koliko je samo hrvatskih branitelja po zatvorima, kolikima su po političkoj liniji smjestili. Zna Udba kako se to radi! Stoga…

Sad ili nikad!

Izaberimo one koji ne će zaboraviti ni našu braću u Hercegovini, pa i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koji će dozvoliti Hrvatima u svijetu da se vrate u svoju Domovinu (ne s figom u džepu), koji će se boriti i za nevino optužene Hrvate iz BiH u Haagu i koji će napokon skinuti tablu s imenom zločinca Josipa Broza Tita s najljepšeg zagrebačkog trga.

I one koji će od srpskog i inog agresora tražiti odštetu, a ne „preskakati“ prošlost.

Izaberimo i one koji se ne će bojati staviti onkraj brave razne tajkune, ratne profitere i slične koji su zgrtali imetak dok su drugima iz tijela vadili metak.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, kucnuo je čas.

Sad ili nikad, glasujte za one koji vas više nikada ne će izdati, koji su vam dali čistu „peticu“.

A možete i za one druge, što „kukuriču“ – „Dajte nam još jedan mandat, pa da vas potpuno dokrajčimo!“

Samo onda nemojte poslije pričati da ih vi niste birali i da vas opet gaze.

Ima nas pola milijuna samo u Registru branitelja.

Ako smo znali pobijediti u ratu, valjda ćemo nakon toliko godina znati pobijediti i u miru.

Stoga… Sad ili nikad.

Domoljubi naprijed, ostali – stoj!

Mladen Pavković bpz.ba