Šator

0
354

Vukovarska hrvatska još jednom doživljava slom (možda ovaj put samo vlastitih iluzija) da je političkoj eliti u Hrvata do Hrvatske (i Hrvata) stalo.

Za bpz.ba piše Marko Tokić    

Četiri stotine dana u šatoru u Savskoj 100% hrvatski ratni invalidi (100% za Hrvatsku) prosvjeduju zbog negacije Domovinskoga rata kao temelja hrvatske države, zbog izjednačavanja prava agresora na Hrvatsku (navodno njihova „domaćeg“ udjela: takozvanih pobunjenika) i njezinih branitelja. Bio je to svjesno organizirani protest zbog izdajničkih hrvatskih vlasti: od onih koji su dilali državne tajne (i transkripte) u nadi sretnog završetka projekta obnove Jugoslavije započetog Paktom o stabilnosti usred Zagreba (2000.), do onih koji su locirali, identificirali, uhitili i transferirali, tražili nepostojeće topničke dnevnike i na koncu slavili smrt tuđmanovske (vukovarske) Hrvatske te razočarani i danas ne prihvaćaju pravorijek Haaškoga sudišta u drugostupanjskom postupku i ne mogu prežaliti oslobađajuću presudu hrvatskim generalima pa posljednje nade okreću prema žuđenoj osuđujućoj presudi šestorici herceg-bosanskih Hrvata.

Od kad je branitelje u pobjedničkoj izbornoj noći posjetila hrvatska predsjednica ostavljeni su na milost i nemilost Milanovićevom diplomatskom govoru i pregovaranju. (Da mi je samo znati jesu li i ostali tako taktični i obazrivi ljudi predstavljali Hrvatsku Europi i Svijetu, i ako jesu… strah me je i pomisliti što ljudi o nama misle.)

Branitelji u šatoru zaboravljeni od svih političara (donekle i od samog umrtvljenog i umornog naroda), svima smetnja. Nitko ovih postizbornih dana u priči o uspostavi nove vlasti niti da spomene braniteljske zahtjeve. Svi ih zaboravili. I narod. I suborci. I generali. I Tunolovac šuti. Izgleda da tuna odlično ide (u Japanu).

Vukovarska hrvatska još jednom doživljava slom (možda ovaj put samo vlastitih iluzija) da je političkoj eliti u Hrvata do Hrvatske stalo. Naime izgleda da se Hrvatska nepovratno dijeli, ali ne na lijevu i(li) desnu. Nego… Neki se ovih dana uporno trude, ako je ta podjela ikada i postojala, da se ona neprirodno izbriše i izjednače oni koji su bili za samostalnu Hrvatsku i oni koji su bili za Jugoslaviju (i njezinu obnovu). I gotovo ih primoravaju da navodno zajedno iznova (g)rade? Samo što? I opet navodno će se sva ta silna politička elita i njihovi stručnjaci iznova naći na zajedničkom poslu za Hrvatsku. Od šupljačenja gori je samo njegov proizvod: šupljak i onaj tko ga prodaje, da ne kažem (ah, ta rima). I tako u interesu Hrvatske (njezinih građana) oni traže način da se namire, najprije funkcijama, a onda prema tome kako se tko snađe. A naučili su se snalaziti. I namirivati.

I tako se Hrvatska nepovratno dijeli na one koji su zabrinuti za Hrvatsku (koji su za nju bili spremni sve dati – i opet bi, unatoč svemu) i One koji će se pobrinuti za se (možda i najbliže svoje).

Nedavno je jedan moj prijatelj (Slaven Raguž) pišući o BiH ustvrdio da se radi o maloj zemlji za veliku rodbinu, ali izgleda da je u Hrvatskoj još i gore. Izgleda da se radi o maloj zemlji za veliku pljačku. Naime, iz svega se da iščitati, ako se dobro čita da se u Hrvatskoj najviše brine o stručnjacima (vjerojatno različitih profila).

Među njima je dakako najveći, stručnjak, Stipe (kada radimo parti za ekipu, najrađe zovemo…), koji je u više navrata u različitim razredima (čega? osnovne škole?) Hrvatske akademije za znanost i umjetnost držao predavanja akademcima o ovome i onome, a najrađe o resursima i njihovu iskorištavanju (nije valjda u osobne svrhe). Naravno, Stipe je vrhunac, izuzmemo li one Münchenu i njihova odvjetnika.

Ima tu stručnjaka raznih profila, samo kada se sjetim Mate pola meni pola tebi pola Hrvatima u Žepi, pa vedrih i nasmijanih Vedriša, Gregurića, Valentića, Lukovića, Prke, Šukera i inih… Sve stručnjak do stručnjaka. O Čačiću i Liniću da ne govorim. Od njih bi mogao štošta naučiti i Mate Crkvenac. Neka mi oproste svi oni razni šarinići, mikše, mateše kojih se nisam sjetio. I tako se naši stručnjaci svakodnevno nadmeću sa sve boljim idejama, njima se pridružio (i naša nada) Božo Petrov – on je stručnjak za regionalizaciju (i racionalizaciju), za stvaranje demokracije bez pozicije i opozicije, za izmirenje navodno lijevih i navodno desnih pri čemu će kao i uvijek ceh platiti narod (i oni koji su za Hrvatsku – ni lijevo ni desno, ni navodno lijevo ni navodno desno, nego i samo i jedino pravo – za Hrvatsku).

Petrina se opredijelio za SDP-e, jer ga je navodno naljutila predsjednica (ne zna se točno kada – jučer ili kad je iz ureda izbacila mu bistu voljenoga najvećeg sina naroda i narodnosti). Takav je Petrina: danas ovako sutra onako, a može i bilo kako samo da njemu bude dobro (ko da je išao u školu kod najvećih od svih hrvatskih stručnjaka Josipa Manolića).

U Hrvatskoj svako malo netko s motora zaskoči nekoga i upuca ga. Mediji nam odmah potom jave da je upucani Hrvat iz BiH i da je navodno kontroverzan (ovo ili ono). Dođe čovjeku da se upita je li u Hrvatskoj dovoljno da si Hrvat iz BiH pa da te samo radi toga netko (s motora)… a službeni mediji odmah pronađu opravdanje, jer si, ako i nisi bio, samim tim što si upucan – kontroverzan. I budući da si kontroverzan nema se tu šta objašnjavati, niti policija šta treba poduzimati, ni prije ni poslije toga, ni tada, niti ikada…

Osim, ako nisi Mamić. Ako si Mamić onda vrijede druga pravila, onda rođo u istražni, pa se objavljuje koliko ti nevista ima para u torbici… Otkud njoj i Mamićima pare… Na tržnici u Dolcu šibice loše idu i niska im cijena, ni žicanje nije baš nešto na čemu se može zaraditi (pa na čemu, majku mu, ti Mamići zarađuju)… A onda milijunski transferi, pa prodao ovoga, pa zaradio na onomu, a Kwedi igra u Zelini.

Dinamu kao i obično ide gore nego li je nama, pa je navijati za dinamo svojevrsna filozofija utjehe: je da je Dinamo već deset godina prvi u Hrvatskoj, ali što to vrijedi…

Zato je Davor Šuker krenuo u akciju. Priča o regionalnoj fudbalskoj ligi. Tako je počelo i s košarkom (o tome se nije pričalo dok nije počela, a onda imaš šta i vidit). Uvjeravali su nas kako je to spas za hrvatsku košarku. A spasa ni na vidiku. Tek na izlazu iz Duvanjskog polja gostionica u Mokronogama (ili barem je nekad bila), ali ni to ne pomaže ni Ciboni ni Cedeviti, o Zadru, Šibenki i Splitu (ma kako ga zvali, da i ne pričam…).

I tako spašena hrvatska košarka očekuje da i nogomet krene njezinim putem. Samo naprijed…

Daklem, što s hrvatskim nogometom?

Je li se u Županji igrao prvi nogomet u Hrvata ili u Jugoslaviji to zna samo Davor Šuker (negdje na crnogorskoj rivijeri). I regionalna liga? Samo što nije stigla.

I hoće li tada hrvatski prvak igrati kvalifikacije Lige prvaka?

Kako to da nema regionalne lige s Madžarima i Austrijancima, s Česima i Slovacima? Smrad Jugovine još uvijek zaudara Hrvatskom, a u Bosni svega, u Hercegovini i više. Dodik zna (u Haagu i Banja Luci) da smo mi razvalili Jugoslaviju i da smo stoga krivi za rat, ali nikako da se sjeti tko je nacrtao, risao, pisao i ni dan danas nije odustao od one Vivovitica Kavlovac Kavlobag, a on je bio, kao i danas (ne mislim Dodik, iako ni on nije daleko, nego onaj drugi podrijetlom Hrvat), samo glasnogovornik osmišljenih teza.

I tako dok svijet se vrti u očekivanju velikog praska i Hrvatska u iščekivanju „stručnjaka“ moje je da se nadam da Milanovićeve pregovaračke sposobnosti ne će pridobiti još petrina (koje je jučer ili onomad naljutila predsjednica) i da će lutanju ipak doći kraj pa makar i na novim izborima.

Braniteljima u Savskoj, još jednom izričem najdublje poštovanje jer su istinski krik vukovarske Hrvatske za Hrvatskom kakvu su sanjali oni koji su za nju pali.  I kada više ne budete na mrtvoj straži u Savskoj ostat će zapis o jednom pokušaju da se političkoj eliti u Hrvata ponudi posljednja šansa da povjeruje u hrvatske ideale. I svojom odsutnošću (iz Savske) govorit ćete da je ova generacija hrvatskih političara propustila veliku šansu… I da nema smisla govoriti onima koji ne čuju, ne vide i ne mogu razumjeti hrvatsko srce.