Split: Nazočna publika šokirana stravičnim prizorima iz filma o Hudoj Jami

U dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta i Hrvatskog stožera, a pod pokroviteljstvom Splitsko dalmatinske županije, održana je tribina i predstavljena knjiga u hrvatskom (proširenom) izdanju Huda jama–strogo čuvana tajna.

Riječ je o knjizi Romana Leljaka, samostalnog istraživača i novinara, objavljena u nakladi Hrvatskog žrtvoslvnog društva iz Hrvatske i Društva Huda Jama, iz Slovenije, za koju je popratnu riječ napisao mons. Mile Bogović.

Na tribini su sudjelovali Roman Leljak, prof. emiritus Zvonimir Šeparović i dr. Josip Jurčević, a program je vodio pukovnik Zdravko Vladanović. U prepunoj dvorani nazočne su pozdravili domaćini Vide Popović, predsjednik HUB-a, te župan splitsko dalmatinski Zlatko Ževrnja, koji je kazao, pomagat ćemo i na putovima istine gradit ćemo hrvatsku budućnost, jer ovakvim filmovima i knjigama dolazimo do hrvatske istine. Žalosno je da Ministarstvo kulture ima novac za financira filmova i tiskovina koji kompromitiraju hrvatske državu i ismijavaju hrvatske vrijednosti, poput hrvatske himne.-

U sklopu tribine prikazan je kratki film Huda jama stravični rudnik, a ovo stratište je samo jedno od 1.700, dosada poznatih mnoštvenih stratišta, koja zorno svjedoče o pripremanju i sustavnom zločinu, koje je, nakon Drugog svjetskog rata, počinila izopačena (totalitarna) jugoslavenska komunistička vlast. Prikazani su slajdovi slika iz Barbarina ugljenokopa, stravične ženske pletenice, tijela koja su bila poput mumija, s gotovo očuvanom kožom na nogama. U slajdovima je izložio iz celjskog muzeja fotke zarobljenika u Celju, kamione kako ih odvoze, i sliku Josipa Broza koji paradira u otvorenom automobilu kroz Celje, 1. lipnja, 1945. godine.

Huda Jama u blizini Laškog -Slovenija

Lelajk se posebno zahvalio prof. Vladi Loziću koji je uložio veliki trud da knjigu lektorira na hrvatskom jeziku, te je istaknuo da ima i nekoliko novih saznanja o istraživanju u Sloveniji, jer ga je Huda jama (LaÅ¡ko) poslala u istraživanje, jer je do tada živio u zabludama i neznanju, kao tajnopisac u tajnoj vojnoj službi. -Rodio sam se u Krapini 1964. i iste godine s roditeljima odselio u Sloveniju gdje smo živjeli u blizini Teherja. Svjedočanstva sam počeo skupljati kraj crkve sv. Ane, a u ovoj knjizi na hrvatskom jeziku donosim pismohranski dokaz i cijelu komunističku ustanovu zločinačku okomicu vlasti, od njezina nalogodavca do izvrÅ¡itelja, slike i imena svih počinitelja. –

O počinjenim zločinima ne samo u Hudoj jami, nego i u logoru Teharje, i okolnim celjskim stratištima Roman Leljak je doznao je 1989., kad je imao prigodu pročitati svjedočenje o ženi u sedmom mjesecu trudnoće (Ivanke Škrabec) kojoj partizanski krvnici nisu poštedjeli život. I tako je javnosti otkrio tajnu i objelodanio knjigu Teharske žive rane. Podatci do kojih je istraživanjem o Barbarinu rovu došao upućivali su na oko 3000 žrtava, od kojih je 2000 Hrvata, 700 Slovenaca i 200 Austrijanaca.Nakon toga je objelodanio četrdesetak knjiga o ubojstvima poslije Drugoga svjetskog rata u Sloveniji. Sada istražuje Udbin rad od 1945. do 1990. godine u zapadno europskim državama. Objelodanio je knjigu o tomu: sam protiv njih- metodologija rada tajnih službi. Svojim je radom o otmici i ubojstvu Stjepana Crnogorca, čiju je sudbinu razotkrio u Arhivu Slovenije, postignuo da je to došlo pred slovenski parlament.

(Među nazočnim u Dvorani bili su i članovi obitelji ubijenog Stjepana Crnogorca, Leljak ih je pozdravio a posebno s. Bernardinu Crnogorac, Stjepanovu sestru, što su nazočni popratili snažnim pljeskom.)

Hoće li mučenici ih Hude Jame biti dostojno pokopani?

Na četverominutnom filmu prikazano je otvaranje Hude Jame 2009. godine., točno dvadeset godina nakon otkrića. Autor je kazao da se nailazilo na veliki otpor, a da taj otpor još uvijek traje, dokaz su izvađeni posmrtni ostaci oko 800 ljudi, od kojih je deset postotaka žena i jedno dijete, koji su živi bačeni u jamu i zasuti vapnom i zazidani zemljom, željezom, drvenim trupcima, s tri debela pregradna zida od betona i cigle u dužini od stotinu metara.

Istraživač Leljak je kazao da je zločin počinio Prvi bataljun KNOJ-a, pod zapovjedništvom Benjamina Žižmonda, u vremenu od 25. svibnja od 1. lipnja, a svi počinitelji zločina bili su Slovenci iz Celja i okolice, u dobi od 16 do 22 godine. Za zločin nitko nije odgovarao, dosta njih još živi udobnim životom, pokrali su im imovinu, uselili u njihove kuće i uspostavili svevlašće i danas su povlašteni. Žižmonda je umro 2011. A još jedan je zločin počinjen prema žrtvama, jer nisu dostojno pokopani, a ja se duboko nadam, da će to učiniti, nova hrvatska vlada, zaključio je svoje izlaganje Leljak.

Prof. Jurčević je kazao da je Lejak svojim istraživanjem uspio da slovensko državno povjerenstvo 2008. započne otkopavati i vaditi kosti umorenih u stratištu Barbarina ugljenokopa, te da je ova knjiga iznimno dragocjen istraživački pothvat i važan izvor dokaza za suočavanje s tim tamnim razdobljem hrvatske i slovenske povijesti. Ova važna knjiga prevedena je na hrvatski, a povijesno su i na druge načine najvrjedniji iskazi u knjizi, koje je Leljak, prije četvrt stoljeća, zapisao o očevidaca zločina. Većina tih očevidaca više nije živa, pa je velika Leljakova zasluga što su njihova svjedočenja spašena od zaborava. Treba naglasiti da se Leljak izložio velikoj osobnoj pogibelji, jer je svjedočenja zapisivao dok je Jugoslavija postojala.

Prof. Šeparović je kazao da je ovaj Leljakov rukopis važna dokazna knjiga, potresna u svojim zločinima, koje nam on prikazuje. Ovo je najtužnija knjiga koju sam ikada čitao. O vojnicima i građanima, muškarcima i ženama, starijim i mlađim osobama, žrtvama bezumnog zločina komunističkih zaluđenih ubojica. Ta njihova zločinačka namjera i njihovo zlodjelo pokazuje zastrašujuću domišljatost u zlu. Ubojicama nije bilo dovoljno ubiti. Ovdje je ubojstvo pripremano biti što je moguće okrutnije, da smrt u mraku, bez hrane i vode, bez izlaza, dolazi polagano, usporeno, da muke što dulje traju, jer su ih zločinci zazidali debelim neprobojnim zidovima, da žrtve umru u strašnim mukama i, što je za ubojice još važnije, da se za zločin nikada ne dozna, da ostane skriven u mraku, u rudniku smrti. Te da su prošle godine poslali Poziv hrvatskoj vlasti: primijenimo Europske standarde na komunističke zločine u Hrvatskoj. Posjetili smo ured Državnog odvjetništva RH i iznijeli naše zahtjeve da se pristupi prema kaznenim prijavama, koje su im podnijete prije desetak godina. Izgovaraju se da nemaju dokaza za optužnice… I na kraju je kazao, Papa je Petrovi nasljednici, uvijek dobar, u službi Riječi, Istine, ali dugo neće biti onakav Papa poput sv. Ivana Pavla II., i bolna je činjenica, da o našem hrvatskom mučeniku blaženom Alojziju Stepincu donose odluku pripadnici onih koji izvršiše zlosilje nad Njim.

Nakon izlaganja slijedila je kratka rasprava.

Zločin nad zločinom- Zar žrtva nije žrtva?

A za kraj mučeništva, ili početak, strašni prizori… ljudi su se nakon tribine, pod šokom, s tugom i sa suzom u oku, razišli kućama, razmišljajjući i komentirajući o onima, čiji posmrtni ostatci tužni i ostavljeni stoje neprimjereno odloženi, u plastičnim vrećama i košarama, nabacani po policama u jednom odjeljku Hude Jame, kao i o onim posmrtnim ostacima u njezinu dubokom rovu, koji ostadoše ne dodirnuti i ne izvađeni. S upitom što je strašnije? Izvađeni, ili ostavljeni? Kao što reče i sam Leljak, još jednom je nad njima počinjen zločin, bez imalo poštovanja.

I s pravom su se večeras nazočni zapitali, uz komentare: „Gdje su oni istinoljubci, zagovarači pravde, poštenja, sloboda bez žice i granice, koji svako malo po medijima pričaju o dostojanstvu čovjeka, o ravnopravnosti spolova, o humanosti, kako se ljude ne smije dijeliti po etničkim skupinama, vjeroispovijesti, po boji, ideologiji, jer svi su ljudi isti. Božji ljudi. Gdje su se skrili, i gdje za njih prestaje žrtva biti žrtva,i mučeništvo kad su u pitanju mučki zatrpani živi ljudi u Barbarinom ugljenokopu. Zar žrtva nije žrtva? Kad žrtva prestaje biti žrtva? Začuđuje, da o tome u medijskoj javnosti ima malo, ništa, gotovo na kapaljku. Gdje su ona priopćivala i novinari koji se zaklinju kako svjedoče istinu utemeljenu na dokazima, gdje su im reportaže o takvim prizorima i prostor posvećen takvim dokumentarcima, zašto javnost (ne)zna i nije upućena. O ovome skoro pa ništa, samo sekundarna izvješća, dok je tv-program satima i satima zatrpan glupostima, reklamama, razno raznim farmama, big braderima, zapisano u zvijezdama, zvjezdice, mijenjam ženu, i sve to na grbači i preplati gledatelja. A o istinitoj hrvatskoj povijesti, nesreći, na tv- programu ima vrlo malo, ili ništa. Tajna. Huda Jama! Ljuta Rana!“

Knjiga Romana Leljaka Huda Jama-strogo čuvana tajna, na čijoj je naslovnici otvor u Barbarin ugljenokop, započinje stihovima pjesnika France Bolanča: /Negdje na brijegu je groblje/ bez križeva, cvijeća, grobovi pusti/ i preko raspadnutog zida žuta loza/ traži svjetlo mrtvim rukama./

/Ležim u dubini tiho, tiho,/ u dolini večer je hladan i pusta,/ kraj mene je noć/ svijetli mi./ Jao, lijepa je šutnja zemljom prekritih usta./

S. Z. bpz.ba