Stari štosevi (ili Zašto je Kain ubio Abela)

0
253

I tako dok pričam stare štoseve, čekam da mi nešto pametno padne na pamet. Zanepodalo se pa se ne da. Jer svijet ovaj u kojem živimo bježeći od sebe i svoje kršćanske kulturološke pozadine upada u jamu bezdanku ideološkog i demagoškog mraka relativizma u kojem sve jest i nije, sve ide i sve može, samo da se održi da oni koji imaju stječu još i više, a svi drugi za njih namiču i zbog njih postoje: ne rade da žive, nego žive da rade.

Za bpz.b piše Marko Tokićb_625_0_16777215_00_images_Kultura_Marko_Tokic_tomislavcity_svibanj_2015

Učinci rata za islamsku državu postaju sve očitiji. Postoje muslimani zbog kojih se zgražamo (javno se diče vlastitim zvjerstvima i uniÅ¡tavanjem ljudske baÅ¡tine). Postoje i oni koje sažalijevamo (stižu nam kao prognanici: ljudi u nevolji), ali i oko kojih dvojimo s obzirom na razliku u kulturi i u strahu od spavača (pripadnika militantnih skupina u ruhu njihovih žrtava). I postoji joÅ¡ neÅ¡to Å¡to se od magle ne da vidjeti. Nestanak kršćana na Bliskom Istoku. Tek tu i tamo papa progovori po koju riječ i kao da je nije ni rekao. U BiH navodni otpor protiv muslimanskog entiteta trajat će do posljednjeg katolika. O ovome i papa Å¡uti. Maureen Cormack (američka veleposlanica u BiH) proÅ¡etala Bosnom uzduž i poprijeko, dala nekoliko izjava i sad mirno počiva, ne boli je glava. Al bi mnoge mogla zaboliti…

BiH je potrebna ustavna reforma. Nabolje ili nagore?! ÄŒitaj: tko joj se nada, tko od nje strahuje. I Å¡to nam to spremaju?!

BiH je izvor stranih boraca za ISIL, stoga treba otkloniti nezaposlenost i podložnost manipulacijama. Čitaj: veliki brat te gleda (a to je uvijek opasno). Iako nije još ništa naučio iz povijesti jer misli da se ekonomijom sve bolesti liječe: kruha i igara. Kruha je sve manje, a igre sve nemaštovitije.

Djeca u BiH trebaju zajedničko školovanje. Čitaj: slijedi još jedna forma reforme, pritisaka i uplitanja u nakani da se ostvare ciljevi koji se javno ne objavljuju (a počesto se sumnja i da uopće postoje). Maureen tvrdi da je naše sadašnje obrazovanje ispolitizirano. A koje nije? Ako djeca trebaju zajedničko školovanje (na čijem programu i čijem jeziku – ja predlažem hrvatski?). Što ćemo s pravom djece i pravom roditelja na izbor ili se demokracija vraća staroj metodi uvođenja svake novine (ako ne može drugačije udri čekićem, ako ne ide čekićem, uzmi veći – čekić!?). I tako se obrazovni sustav mora promijeniti (zbog čega?). Ne zna se zašto, možda se sluti, ma mora se, i to nije, naravno, uplitanje politike u obrazovanje to je, ne znam što ili kako drugačije imenovati nego diktat (izvorno demokratski: pijet coca colu ionako ćete umrijeti).

Mora se promijeniti, misli: obrazovni sustav (i djeca moraju na nastavu ići zajedno bez nametanja i prisilne asimilacije) – učenici ne moraju, naravno, zaboraviti svoju kulturu i podrijetlo. Od ovoliko morbi dođe mi da zamolim za manje buke u eteru.

Nije nejakome lako kad sluša što moćni govore. Davno je u nas svijet načio da je tuđim lako gloginje mlatit. Pa znaš i sam da veliki imaju o nama još uvijek ideja mada im, makar kad su Hrvati u BiH u pitanju, ponestaje materijala.

Davno već, kad je Stipe veliki Šuvar reformirao školstvo (i ukinuo gimnazije, što samo potvrđuje da i velike reforme mogu biti nagore) među Hrvatima je kružio jedan štos.

Naime, Stipe je, makar u ovom vicu, negdje na nekom brežuljku, prema Å estinama imao vilu (ne mislim ljubavnicu, nego kuću se nekoliko sobičaka ko ona jadna crljena sirotinja, čisto reda radi da se nekaj ima, ne?). I tu odmah blizu kad se krene k Medvednici stanoval je sujed Jura koji je imal jednu kravicu. I tako jednog nedjeljnog jutra kad bi sav normalni svijet kretao na misu Stipe bi krenuo put Medvednice. I tako u nedilju ranu ugleda on suseda Juru koji mu se nekako učini tužnim, pa ga zapita: – Kaj, je sused, kak si kaj? (onako purgerski kako je kao Portugalac već bio naučio, da mu da do znanja, da je on, unatoč tomu Å¡to je pripadnik crvene gospode, onako čisto običan i fini gospodin, ne?).

- A nikaj sused, kravica mi je bolezna – a onda se prisjeti da je čuo da je taj fini gospodin nekakva doktor i pun nade nastavi – recite mi kaj da joj delam?

- Znate gospon Jura – uzvrati mu Štef (oću reć Stipe) – ja mislim da bi bilo najbolje da je obesite za desnu prednju nogu.

I tako se rastanu i svatko nastavi svojim putem. Jura prema svojoj štalici, a naš Stipe drčno ponosan na sebe i svoje umne savjete prema Medvednici. Gledao on tako na Zagreb, na sebe ponosan jer se sjetio kako je još kao mali morao ići u Imotski među one zadrte dinaride (da ne kaže, ustaše). A onda uzdahnu sa sjetom i vrati se na svoje svakodnevne partijske zadatke.

Iduće nedjelje opet susretne susjeda Juru, i da pojednostavim, upita ga je li kravica bolje (ponosan na sebe kako se prisjetio jer je tako mogao i Juru pozvati za svjedoka da on brine i o brigama malih običnih ljudi), a Jura mu reče da pak i nije i da terapija nije polučila učinkom. Ovaj put mu Štef (pardon Stipe) preporuči da je objesi za lijevu zadnju nogu. I tako mu opet iduće nedjelje preporuči da je objesi za rep, a kad onda mjesecima nije sureo Juru nije mogao prestati razmišljati o potrebama maloga čovjeka i nekako ga uvijek kopkalo što se dogodilo s kravicom, pa kako Juru ni ovaj put ne susretnu na svome putu za Medvednicu, on odluči pozvoniti.

Kad ga je ugledao Jura, nakon što otvori vrata, zatečen je stao i tako ukipljen nije ničim odavao je li mu drago što vidi doktora ili mu je krivo ili pak neku drugu emociju ima. Izgledao je toliko zbunjen da se ništa nije moglo iščitati. Ili pak ipak nešto skriva, pomisli Stipe, ali svejedno ga smjelo upita (jedino što ga je zanimalo):

- A sused Jura… Kravica? Å ta je bilo s kravicom?

- A nikaj – odgovori Jura tužno – vmrla je.

- Šteta imo sam još ideja – na odlasku uzvrati Stipe i krenu uznosito uz Mevednicu.

Sve me je strah da su ideje Zapada o BiH beskonačne, a Hrvata više biti ne će. I kad smo već kod školovanja nisu tri obrazovna sustava dovele Hrvate, Srbe i Bošnjake do toga da se dvaput pokolju, nego jedan i jedinstveni (jedan pa drugi). I očito, iako neispolitizirani (kako bi bili kad su bili jedinstveni) nisu (ili jesu) uspjeli. Ili se to iznova priželjkuje?!

I tako dok pričam stare štoseve, čekam da mi nešto pametno padne na pamet. Zanepodalo se pa se ne da. Jer svijet ovaj u kojem živimo bježeći od sebe i svoje kršćanske kulturološke pozadine upada u jamu bezdanku ideološkog i demagoškog mraka relativizma u kojem sve jest i nije, sve ide i sve može, samo da se održi da oni koji imaju stječu još i više, a svi drugi za njih namiču i zbog njih postoje: ne rade da žive, nego žive da rade.