Impetigo uzrokuje stafilokok ili streptokok, te dovodi do nastajanja malih gnojem ispunjenih mjehura. Erizipel je akutna bolest uzrokovana b-hemolitiÄkim streptokokom skupine A. Celulitis je difuzna upala potkožnog vezivnog tkiva, a sindrom ljuÅ¡tenja kože je infekcija pri kojoj se koža ljuÅ¡ti kao da je opeÄena. Paronihija je infekcija oko rubova nokata na prstima ruku ili nogu.
Kao Å¡to smo naglasili u prethodnim brojevima, koža je najveći organ ljudskog tijela. Koža dolazi u dodir s okoliÅ¡em i prva je crta obrane od vanjskih faktora. Primjerice, koža igra kljuÄnu ulogu u zaÅ¡titi tijela protiv patogena i prekomjernog gubitka tekućine. Koža je izuzetno dobra zapreka bakterijskim infekcijama. Premda mnoge bakterije žive na koži, one normalno ne mogu uzrokovati infekciju. Bakterijske infekcije kože mogu nastati na pojedinom mjestu kao bubuljica ili se mogu Å¡iriti zahvaćajući veliko podruÄje.
Kožne zaraze mogu se po težini kretati od manjih akni do po život opasnih stanja, kao Å¡to je sindrom ljuÅ¡tenja kože izazvan stafilokokom. Kožu mogu zaraziti mnoge vrste bakterija. NajÄešće su stafilokok i streptokok. Infekcije rjeÄ‘im bakterijama mogu se razviti u bolnicama i domovima za njegu ili za vrijeme obraÄ‘ivanja vrta ili plivanja u ribnjaku, jezeru ili moru. Održavanje neoÅ¡tećene i Äiste kože sprjeÄava nastanak infekcije. Pranjem sapunom i vodom sprijeÄit ćemo nastanak infekcije na porezanoj ili izgrebenoj koži.
Impetigo
Impetigo je kožna infekcija koju uzrokuje stafilokok ili streptokok, te dovodi do nastajanja malih gnojem ispunjenih mjehura (pustule). Zahvaća najviÅ¡e djecu; impetigo može nastati na svakom dijelu tijela, ali se Äesto pojavljuje na licu, rukama i nogama. Mjehuri mogu biti razliÄitih dimenzija od veliÄine graÅ¡ka do velikih prstenova. Impetigo može nastati nakon ozljede ili poslije stanja koja uzrokuju prekid kože, kao Å¡to su gljiviÄna infekcija, sunÄeva opeklina ili ugriz kukca. Impetigo može zahvatiti i zdravu kožu, naroÄito na djeÄjim nogama. Rano lijeÄenje može sprijeÄiti da impetigo ne zahvati dublje slojeve kože (ektima). ObiÄno se uzima neki antibiotik oralno (na usta), npr. penicilin ili cefalosporin. Impetigo kojeg je uzrokovao streptokok rijetko može dovesti do zatajenja bubrega.
Eizipel ili crveni vjetar
Erizipel je akutna infektivna bolest (kutani celulitis i limfangiitis) uzrokovana b-hemolitiÄkim streptokokom skupine A. NajÄešće se infekcija pojavi na licu, ruci ili nozi; katkada nastane na mjestu gdje je koža otvorena. Razvije se sjajni, crveni, lagano nateÄeni, osjetljivi osip, Äesto s malim mjehurima. Limfni se Ävorovi oko inficiranog podruÄja mogu povećati i postati bolni, pa ljudi s posebno teÅ¡kim infekcijama mogu dobiti vrućicu i tresavicu. Blage infekcije obiÄno se lijeÄe penicilinom ili eritromicinom oralno tijekom 2 tjedna. Kada je infekcija teÅ¡ka, lijeÄnik obiÄno najprije daje neki antibiotik u injekciji.
Kod većine pacijenta dolazi do naglog porasta tjelesne temperature, sve do 39 – 40° C, uz intenzivnu tresavicu. U isto vrijeme prisutni su i simptomi kao Å¡to su opća slabost, glavobolja, muÄnina i povraćanje. Nakon 12 – 24 sata se javlja svrbež i zatezanje kože zahvaćenog podruÄja, a nakon toga jako crvenilo, koje se Å¡iri i uzdiže od kože. PodruÄje kože koje je zahvaćeno erzipelom je toplo, napeto, zategnuto, sjajno, jasnih rubova i izrazito crveno i bolno. Erzipel je najÄešće smjeÅ¡ten na mjestu neke prijaÅ¡nje lezije kože. Ukoliko se erizipel lijeÄi pravodobno, temperatura nestaje tijekom 7 dana od poÄetka lijeÄenja, koža postaje manje crvena i izražena, a nestaju i ostali simptomi bolesti. U terapiji lijeÄenja koriste se antibiotici.
Osim tipiÄnog erzipela, postoje i atenuirani, migrirajući i recidivirajući oblici erzipela. Atenuirani erzipel ima ograniÄeno Å¡irenje lezija i manje općih smetnji. Migrirajući erzipel karakterizira Å¡irenje lezija, popraćeno vrućicom. Dijagnoza se temelji na karakteristikama kožne lezije, uÄestalosti pojave i simptomima koji prate pojavu. Dijagnoza se potvrÄ‘uje laboratorijskim pretragama. Ukoliko je pretragama krvi utvrÄ‘en poviÅ¡eni broj leukocita s polinukleozom, ubrzana sedimentacija i fibrinogen, to je znak da je bolest prisutna kod pacijenta.
Penicilin je najdjelotvorniji antibiotik u terapiji erizipela, koji treba primijeniti Å¡to prije, kako bi se izbjegle teže infekcije i Å¡irenje na druge organe. Ukoliko je pacijent alergiÄan na pencilin, rabe se drugi antibiotici ili sulfonamidi.
Celulitis
Celulitis ili flegmona difuzna je upala potkožnog vezivnog tkiva. Upalni proces takoÄ‘er se može razviti u vezivnom tkivu zdjelice, retroperitonealnom podruÄju, perinefritiÄnom i intraorbitalnom podruÄju. UzroÄnici flegmone su streptokoki (najÄešće hemolitiÄki), stafilokoki i drugi piogeni mikroorganizmi. Kod celulitisa koža je topla, tamnocrvena, edematozna i vrlo bolna. Poslije 3-4 dana mogu nastati mjehuri i nekrotiÄna žariÅ¡ta. Celulitis je Äesto praćen limfangitiisom i regionalnim limfadenditisom.
Infekcija je najÄešće na nogama, a poÄinje oÅ¡tećenjem kože manjom ozljedom, ranom ili gljiviÄnom infekcijom izmeÄ‘u nožnih prstiju. Kod celulitisa dolazi do nateknuća, osjetljivosti, topline i crvenila. Neka podruÄja mogu izgledati podlivena krvlju i mogu se razviti mali mjehuri. Simptomi infekcije mogu biti vrućica, tresavica, glavobolja i teže komplikacije kao Å¡to su zbunjenost, niski krvni tlak (hipotenzija) i ubrzani rad srca (tahikardija). LijeÄnik obiÄno lako prepozna celulitis, ali je teže prepoznati bakterije koje uzrokuju infekciju.
LijeÄnici obiÄno uzimaju uzorke krvi (a katkada uzorke kože) i poÅ¡alju ih u laboratorij gdje bakterije rastu u kulturi. LijeÄenje se svodi na mirovanje, imobiliziranje (kod flegmone okrajina) i antibiotsku terapija (oksacilin ili cefalosporin). Ljudi s blagim celulitisom mogu uzimati antibiotike oralno; stariji ljudi i ljudi u kojih se celulitis brzo Å¡iri, ljudi s visokom temperaturom ili s drugim znakovima ozbiljne infekcije, obiÄno dobivaju injekciju antibiotika prije poÄetka davanja antibiotika na usta.
Ukoliko su zahvaćene noge, povišeno držanje nogu i primjena hladnih vlažnih obloga olakšavaju nelagodu i smanjuju otok.
Sindrom ljuštenja kože izazvan stafilokokom
RijeÄ je o proÅ¡irenoj kožnoj infekciji pri kojoj se koža ljuÅ¡ti kao da je opeÄena. Pojedine vrste stafilokoka proizvode otrovnu tvar koja uzrokuje dijeljenje povrÅ¡inskog sloja kože od ostatka. Kožne infekcije koje uzrokuje stafilokok mogu katkada dovesti do sindroma toksiÄnog Å¡oka, moguće po život opasnog stanja. Sindrom ljuÅ¡tenja kože izazvan stafilokokom gotovo uvijek zahvaća dojenÄad, malu djecu i ljude s potisnutim imunoloÅ¡kim sistemom. Nositelji i prenosnici stafilokoka mogu biti i meÄ‘u bolniÄkim osobljem koji preko ruku prenose bakterije od djeteta do djeteta, katkada uzrokujući epidemiju na odjelima za njegu novoroÄ‘enÄadi.
Simptomi sindroma ljuÅ¡tenja kože izazvanog stafilokokom poÄinju kao izolirana infekcija s krastama koje mogu izgledati kao impetigo. U prvih nekoliko dana života infekcija se može pojaviti na mjestima koje pokrivaju pelene ili oko batrljka pupÄane vrpce. U djece u dobi od 1-6 godina sindrom može poÄeti s pojavom krasticama na nosu ili u uÅ¡ima. Kroz nekoliko dana oko takve povrÅ¡ine s krasticama pojave se tamno ljubiÄasto – plavkasto obojena podruÄja koja mogu boljeti. Druga velika podruÄja kože mogu pocrvenjeti i na njima mogu nastati mjehuri/mjehurići koji lako pucaju.
Zatim se povrÅ¡inski sloj kože poÄinje ljuÅ¡titi, Äesto u velikim plahtama, Äak na lagani dodir ili blago guranje. Za dan ili dva može biti zahvaćena Äitava povrÅ¡ina kože i dijete postane vrlo bolesno s groznicom, poviÅ¡enom temperaturom i slabošću. Gubitkom kože, kao zaÅ¡tite, u tijelo mogu lako prodrijeti druge bakterije i zarazni mikroorganizmi. Dijagnoza se postavlja biopsijom (uzimanje uzorka kože i mikroskopskim ispitivanjem) ili dobivanjem uzorka kože i slanjem u laboratorij Äime lijeÄnik može razlikovati sindrom ljuÅ¡tenja kože izazvan stafilokokom od bolesti koje izgledaju sliÄno, kao Å¡to je toksiÄna epidermalna nekroliza koju obiÄno uzrokuju lijekovi.
Sindrom ljuÅ¡tenja kože izazvanog stafilokokom lijeÄi se davanjem intravenskog antibiotika penicilinskog reda, kao Å¡to su kloksacilin, dikloksacilin ili cefaleksin. MeÄ‘utim, ukoliko se sindrom rano dijagnosticira, mogu se dati neki od tih lijekova na usta. Ta se terapija provodi minimalno 10 dana. Uz rano lijeÄenje terapija traje 5-7 dana. S tako bolesnom kožom treba nježno postupati da bi se sprijeÄilo daljnje otkidanje/ skidanje kože, treba je tretirati kao da je bila opeÄena. LijeÄnik može primijeniti i zaÅ¡titni pokrivaÄ. Djecu kod koje je bolest jako napredovala treba lijeÄiti u bolniÄkim odjelima za opekotine.
Paronihija
Paronihija je infekcija oko rubova nokata na prstima ruku ili nogu. Infekcija Äesto poÄinje zbog kidanja zanoktica, energiÄnog manikiranja ili kroniÄnog nadražaja. Budući da podruÄje nokta ima malo prostora za naticanje, infekcija je obiÄno priliÄno bolna. Za razliku od većine drugih kožnih infekcija paronihiju mogu uzrokovati razliÄite bakterije ukljuÄujući pseudomonas i proteus, te gljivice kao Å¡to je kandida. Simptomi kod akutnih infekcija oÄituju se na naÄin da nabor nokta otekne, pocrveni i postane bolan. Kožica pri osnovi (korijenu) nokta se zna podići i ukoliko je pritisnete, istisnut ćete gnoj. Duž nokta može se razviti gnojni mjehur.
Simptomi kroniÄnih infekcija su sliÄni, ali manje izraženi. ÄŒesto je inficirana koža oko nekoliko noktiju. PodruÄje u kojem se stvara nokat nije viÅ¡e zaÅ¡tićeno kožicom, oÅ¡tećeno je, i to uzrokuje deformirane nokte. Ponekad gljivice napadaju i nokte koji zadebljaju, postanu izbrazdani i gube boju, a ponekad poprimaju i meku povrÅ¡inu. Paronihiju ćete lakÅ¡e sprijeÄiti ukoliko zaÅ¡titite ruke kad ih uranjate u vodu. Nosite gumene rukavice preko pamuÄnih rukavica ili pospite unutraÅ¡njost gumenih rukavica puderom.
Ukoliko otiÄ‘ete lijeÄniku dok je akutna infekcija u poÄetnim stadijima, terapija antibioticima mogla bi rijeÅ¡iti problem. No, ukoliko je doÅ¡lo do nakupljanja gnoja, lijeÄnik će možda probuÅ¡iti mjehur, te time omogućiti gnoju da istjeÄe i olakÅ¡ati bol. Ukoliko je infekcija kroniÄna, lijeÄnik će vam prepisati kremu ili tinkturu protiv gljivica kojom ćete mazati bolesni nokat (nokte) odmah nakon pranja ruku.
Nakon nekoliko mjeseci lijeÄenja oteklina obiÄno potpuno nestane, te bi se sve nadignute kožice oko nokta i nokti ružna izgleda trebali vratiti u normalno stanje. TakoÄ‘er budite vrlo oprezni kada režete nokte, jer nepravilno i vrlo duboko i koso odrezan nokat može oÅ¡tetiti rub kožice oko nokta, te tako olakÅ¡ati ulaz infekciji (virusima i bakterijama) da uÄ‘u u unutraÅ¡njost nokta, odnosno u krvotok i limfu. Ukoliko vam se upravo to dogodilo i primjećujete zadebljanje i crvenilo oko nokta – otiÄ‘ite lijeÄniku.
ZANIMLJIVOST
Alexander Fleming – otac penicilina
Kao Å¡to već odavno znate a primjetili ste i sada Äitajući ovaj Älanak, da su antibiotici gotovo uvijek terapija kod spomenutih bolesti, ali kod brojnih drugih bolesti, prvenstveno infekcija. Antibiotici su spasili i spaÅ¡avat će brojne živote, pa se ovaj put s ponosom i zahvalom prisjećamo njihovog “ocaâ€, Å¡kotskoga biologa, Sir Alexandera Fleminga (Lochfield kod Darvela, 6. kolovoza 1881. – London, 11. ožujka 1955.). On je otkrio antibiotsku supstancu lisozim i izolirao antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum, za Å¡to je 1945. godine dobio Nobelovu nagradu.
Alexander Fleming je studirao u St. Mary’s Hospitalu u Londonu do poÄetka Prvog svjetskoga rata. Kako je svakodnevno bio izložen infekcijama umirućih vojnika, vratio se u St. Mary’s gdje je radio na poboljÅ¡anju i otkriću bolje antisepse. Oba Flemingova otkrića dogodila su se sluÄajno u vrijeme 1920-ih. Prvo, lisozim otkrio je 1922. nakon Å¡to je kihnuo u inficiranu Petrijevu zdjelicu, te nekoliko dana kasnije otkrio da je upravo u toj zdjelici već raspadnuta bakterija poÄela – nestajati.
Flemingovi laboratoriji bili su u neredu Å¡to mu se pokazalo kao prednost. Kada je 15. rujna 1928. pregledavao laboratorij otkrio je Äudnu pojavu. Naravno, svaki eksperiment bi pomno pregledao prije bacanja, te je primijetio gljiviÄastu koloniju u jednoj od zdjelica punoj bakterije Staphylococcus aureus. Fleming je pomnije prouÄio koloniju i primijetio da su stanice imale citolizu. Citoliza je proces dijeljenja stanica, a u ovom sluÄaju to je bila citoliza potencijalno vrlo Å¡tetne bakterije. Važnost je odmah prepoznata, no otkriće je ipak podcijenjeno. Fleming je izdao Älanak o penicilinu u British Journal of Experimental Pathology 1929. godine.
Fleming je radio s njim, no rasti i uzgajati ga bio je posao viÅ¡e za kemiÄare. Flemingov zakljuÄak je bio taj da, zbog neuÄinkovitosti proizvodnje lijeka i sporog djelovanja lijek neće biti uÄinkovit u medicini. Uz sve to, njegovi spisi nisu pravilno stigli u Medicinski institut. Fleming je zbog toga prestao s radom na penicilinu.
Njegov posao su nastavili dvojica znanstvenika – Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain koji su usavrÅ¡ili penicilin u djelotvornu formulu. Njihovo usavrÅ¡avanje prouzroÄilo je masovnu proizvodnju penicilina za vrijeme Drugog svjetskoga rata.
Zbog svojih dostignuća, Fleming je dobio titulu Sir 1944. godine, dok je s Floreyem i Chainom 1945. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Florey je poslije dobio viÅ¡e poÄasti zbog svog zalaganja u stvaranju penicilina, spasivÅ¡i milijune života u Drugom svjetskom ratu. bpz.ba
