TOMISLAV SUNIĆ- ‘Slučajna Hrvatska’

0
252

Glavnu krivicu za krvavi raspad Jugoslavije i naknadno nasilje ne snose ni hrvatski niti srpski nacionalisti, već hrvatski i srpski komunisti i njihova prorežimska.

Nejasno su formulirani službeni nazivi za Domovinski rat u Hrvatskoj. U Ustavu RH spominje se „obrambeni rat“. Samo jedan put koristi se naziv “oslobodilački rat” i “odbacivanje komunističkog sustava”. Niti u jednom pravnom dokumentu hrvatske države nije jasno definiran glavni cilj Domovinskog rata: oslobodilački rat hrvatskoga naroda protiv JNA, protiv komunizma i protiv srpskih pobunjenika. U široj javnosti uvriježen je naziv “obrambeni rat”, ali je rasprostranjen i neslužbeni naziv “velikosrpska agresija”, a oba termina djelomično su netočni. Što se tiče stavova Eeuropske unije ili Sjedinjenih Američkih Država, ili Ujedinjenih naroda, nigdje te države ili ustanove ne koriste nazive koji se službeno koriste u Hrvatskoj. Umjesto toga, u službenim dokumentima u inozemstvu koristi se naziv “rat u bivšoj Jugoslaviji”. Niti je Srbija u međunarodnim službenim dokumentima označena kao “agresor na Hrvatsku”. Što se tiče stranih medija i brojnih akademskih članaka, protekli rat u Jugoslaviji često se kvalificira kao “građanski rat u bivšoj Jugoslaviji”. Ne treba čuditi što se takvom odredbom u inozemstvu – “građanski rat u Jugoslaviji” – daje izvjesni legitimitet neojugoslavenskim i zapadnobalkanskim političarima u Hrvatskoj. Neizravno je i bivša vlada premijera Ivice Račana, a kasnije premijera Zorana Milanovića, crpila veći legitimitet u zapadnim medijima i stranom akademskom svijetu nego u hrvatskome narodu.

Dvosmislen je i službeni hrvatski naziv – “obrambeni rat”. Svaki obrambeni rat podrazumijeva oružano spašavanje postojećeg političkog sustava od vanjske agresije. Suprotno tome, svaki oslobodilački rat podrazumijeva oružano rušenje starog političkog sustava i uspostavu novoga. I tu je hrvatski Ustav nejasan. S jedne strane Ustav se poziva na jugoslavenski komunistički ZAVNOH, a odmah zatim, kratko i stidljivo, spominje njegovu čistu suprotnost: “odbacivanje komunističkog sustava”! U Ustavu nigdje niti riječi o pozivu Hrvatima na oslobodilački rat protiv komunizma i jugoslavenstva. Po logici svakog obrambenog rata, uključujući i obrambeni rat u Hrvatskoj, kao i pozivanja na jugoslavenski ZAVNOH, Hrvatska je dakle 1991. branila stečevine komunističke Jugoslavije koje je rušio Slobodan Milošević sa svojom vizijom jugoslavenstva. Dakle, pokušaji bilo kakve lustracije, odnosno dekomunizacije Hrvatske, potpuno su besmisleni dokle god u Ustavu stoji pravna stavka o ZAVNOH-u.

Bi li Hrvatska uopće nastala bez Slobodana Miloševića i agresije JNA? Bi li se Hrvatska osamostalila da je u Beogradu umjesto Miloševića sjedio “umjereni” prozapadni političar? Hrvatska svoju samostalnost može zahvaliti i velikom geopolitičkom i ideološkom vakuumu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća – bez kojeg ne bi nastala. Sve do početka 1992. godine EU i SAD, bez iznimke, željeli su sačuvati multikulturalnu komunističku Jugoslaviju – ne samo iz geopolitičkih razloga, nego i iz razloga što je Jugoslavija služila kao ideal-tip za buduću multikulturnu Europsku uniju koja je upravo izlazila iz povoja u Maastrichtu. Da je Jugoslavija kojim slučajem ostala čitava, nije tajna da bi Hrvatska puno ranije postala članicom EU-a. Iz kuta svojih sigurnosnih interesa, od 1948. do 1992., Amerika je službeno zastupala “jedinstvo i integritet” komunističke Jugoslavije. James Baker, bivši američki državni tajnik, dao je do znanja jugoslavenskim vlastima u Beogradu 21. lipnja 1991., da “Amerika neće priznati njih (Sloveniju i Hrvatsku) ako jednostrano raskinu s Jugoslavijom”. Već drugoga dana nakon toga Milošević i JNA su na svoj način protumačili Bakerove riječi i krenuli u otvorenu agresiju na Hrvatsku. A 1992. američki prokonzul, srpski Amerikanac Milan Panić, također je imao zadatak ponovno skupiti, obnoviti Jugoslaviju.

Branitelji i dragovoljci

Svaki dragovoljac je branitelj, ali svaki branitelj nije dragovoljac. Ne postoje statistike o postotku hrvatskih građana u Jugoslaviji prije 1990. koji su se otvoreno zalagali za rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske. Može se samo nagađati da je taj broj bio relativno malen, i to prvenstveno među hrvatskim nacionalistima u Jugoslaviji, i nešto veći među Hrvatima u iseljeništvu. Ako se već ulazi u pravnu i vojnu definiciju pravih i prvih hrvatskih dragovoljca to je bila Bugojanska skupina iz 1972., kojoj su događaji dvadeset godina kasnije dali za pravo. Sasvim je druga priča s naglom inflacijom “vele”-Hrvata 1991. godine, čije je hrvatstvo bilo velikim dijelom reaktivne i slučajne prirode, kao odgovor na agresiju JNA. Pitanje je kakvi bi bili rezultati svehrvatskog referenduma u svibnju 1991. da srpski pobunjenici nisu masakrirali Hrvate u Borovu Selu tri tjedna ranije. Postavlja se i pitanje definicije hrvatskih branitelja i hrvatskih dragovoljaca u početku Domovinskog rata. Između HOS-ovih dragovoljca, dakle ljudi s izgrađenom nacionalnom sviješću, i kasnijih regularnih branitelja postrojbi Hrvatske vojske i njenih brojnih hrvatskih bivših oficirskih prebjega iz JNA, postojale su 1991. bitne razlike glede stava prema ratu. Za razliku od hrvatskih dragovoljaca, otpor znatnog broja mobiliziranih branitelja bio je dijelom reaktivne naravi. Izraz “slučajna Hrvatska”, koliko god cinično zvuči u ustima bivšega premijera Zorana Milanovića, nimalo nije netočan; dapače, taj izraz se komotno može koristiti u opisu ne samo njega samoga, nego i velikog broj hrvatskih političara koji do 1991. nisu niti pomišljali na mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske.

Premda izraz “velikosrpska agresija” ne postoji niti u Ustavu Hrvatske, niti se koristi u međunarodnom pravosuđu, on je veoma rasprostranjen u hrvatskoj javnosti. A to bivšim hrvatskim komunistima i njihovim današnjim recikliranim nasljednicima u politici i medijima, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost, veoma odgovora. Čim se više govori o “velikosrpskoj agresiji”, tim se manje ulazi u uzroke raspada Jugoslavije: jugoslavenstvo i komunizam. Nedvojbeno je da Srbija snosi veliku odgovornost za rat: Srbija je u proteklih stotinu godina imala mesijanske, jakobinske i panslavističke apetite. Od 1878. do 1990. geopolitička i kulturnopolitička situacija u Europi uvijek je išla Srbiji u prilog. Ali stalna hrvatska prizivanja i prozivanja “velikosrpstva”, posebice među hrvatskim nacionalistima, netočna sa i dugoročno štetna za Hrvatsku. Štetna utoliko što stalno prizivanje “velikosrpstva” znači oslobađanje hrvatskih komunista, udbaša i njihovih medijskih i intelektualnih suradnika od svake odgovornosti za rat i prethodni politički teror. Stalno korištenje izraza “velikosrpstvo” sjajno ekskulpira bivše i sadašnje hrvatske Jugoslavene i hrvatske komuniste od svake odgovornosti. Na sve kritike tzv. antifašista i tzv. nevladinih udruga na račun Domovinskog rata, a pogotovo na račun hrvatskih nacionalista, dovoljno je da im se postave pitanja iz njihovog vlastitog antifašističkog arsenala: “Drugovi i drugarice, što se radili u bivšoj Jugoslaviji? Zašto niste riješili nacionalno pitanje? Zašto niste imali hrabrosti otići s petokrakom u ilegalu na Kalnik ili Vukomeričke gorice i dići ustanak protiv nacionalističke Hrvatske?” Hrvatski komunisti su četrdeset i pet godina lagali da predstoji višenacionalna jugoslavenska sretna budućnost – da bi 1991. survali Hrvate u rat. Prečesto se zaboravlja da su Mladić, Martić i Milošević primjenjivali iste metode svojih bivših komunističkih učitelja, premda u puno blažem obliku. Titovi partizani su od 1944. do 1945. činili puno glomaznija etnička čišćenja i punili puno veće Ovčare i Srebrenice. Dovoljno ima forenzičkih dokaza koji govore da su jugokomunistički i hrvatski partizani nakon Drugog svjetskog rata poubijali puno više Hrvata nego svi srpski četnici za vrijeme rata. Kasnije, u komunističkoj Jugoslaviji, republički hrvatski udbaši bili su puno revniji u likvidacijama Hrvata nego srpski udbaši, dočim su se hrvatski komunisti oduvijek pokazivali boljim Jugoslavenima od srpskih Jugoslavena.

Ravnoteža straha

To što su hrvatski komunisti i hrvatski republički udbaši 1991. odučili prihvatili samostalnu Hrvatsku klasičan i školski je primjer teorije o “podudaranju oprečnosti” (contradictio oppositorum). Pučki hrvatski rečeno, to znači političku “ravnotežu straha” koja se javlja rijetko i samo u izvanrednom stanju. Dapače, velikim dijelom hrvatski republički udbaši i komunisti zaslužni su protiv svoje volje da se 1991. Hrvatska uopće pojavila na zemljopisnoj karti. Na prvi pogled zvuči nevjerojatno, ali na drugi pogled shvatljivo. 1991. godine za hrvatske komuniste nije bilo smisla ići s petokrakom i dignuti ustanak protiv slobodne Hrvatske budući da je njihov JNA otvoreno stao na stranu pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Nisu se hrvatski komunisti bojali hrvatskih nacionalista, niti hrvatskih povratnika, niti dragovoljca iz inozemstva, premda su doduše i pred njima do 2000. pokazivali određeni strah. Osnovni razlog što su desetine tisuća hrvatskih komunista i stotine ljudi iz bivšega republičkog udbaškog aparata prigrlili 1991. i samostalnu nacionalističku Hrvatsku bio je njihov smrtni strah da će im savezni drugovi iz Srbije skinuti glave i optužiti ih za veleizdaju. Nikomu u Hrvatskoj tada nisu smetali pozdravi „ZDS“ niti ustaške kape. Da je JNA doista stigao 22. prosinca 1991., tj. nakon pada Vukovara i na Dan Armije, na Markov trg, ne bi više pomagalo zaklinjanje u jugoslavenstvo, niti deklamiranje Ljubičice bijele. Stoga bivši predsjednici Mesić i Josipović, bivši premijer Račan i Milanović, ili lažu ili su stvarno naivni: koliko god se oni zaklinju u antifašizam, njihova imena u srpsko-jugoslavenskim medijima također su povremeno nosila nazive “ustaša”. Sa Srbima se nije dobro šaliti, što su hrvatski komunisti u bivšoj Jugoslaviji najbolje znali prilikom svakog službenog putovanja u Sava centar u Beogradu. Glavnu krivicu za krvavi raspad Jugoslavije i naknadno nasilje ne snose ni hrvatski niti srpski nacionalisti, već hrvatski i srpski komunisti i njihova prorežimska inteligencija i diplomacija. Nakon četrdeset i pet godina službenog jugoslavenskog mitografskog, mitomanskog, hagiografskog, demonološkog, apokrifnog i znanstveno-fantastičnog pristupa NDH-u i žrtvoslovlju Jasenovca, mogla se 1991. očekivati histerična reakcija Srba u Hrvatskoj i naknadna agresija JNA. Upravo zahvaljujući rijetkom povijesnom podudaranju oprečnosti, odnosno ravnoteži straha, hrvatski dragovoljci, hrvatska tzv. ustaška emigracija, sa svojim pozamašnim novcem, svojim oružjem i svojim inozemnim kontaktima, omogućili su hrvatskim komunistima i njihovim medijsko-intelektualnim i pravosudnim pomagačima da suprotno svojim najluđim očekivanjima 2000. godine ponovno isplivaju na vlast. A onda slijedi već standardni kriptokomunistički osvetnički refleks: lustracija hrvatskoga nepodobnog kadra. Koliko god se o tome službeno u javnosti ne govori, u Hrvatskoj od 1991. do danas postoji poluizvanredno stanje. Ravnoteža straha stvara u Hrvatskoj inertnost i paralizu u svim političkim, kulturnim, diplomatskim i ekonomskim djelatnostima. I prividni osjećaj političke stabilnosti.

MVP – Bestiarum RH

Primjera reaktivnog tj. slučajnog hrvatstva ima po svim hrvatskim ministarstvima. Evo nekoliko primjera iz MVP-a, ministarstva koje još uvijek predstavlja “intra-muros”, tj. međuzidnu hrvatsku promidžbu u kojoj živi fauna slučajnih i zalutalih Hrvata. Ambijent MVP-a oslikava mimikriju tj. kreveljenje samoprozvanih velelikova koje susrećemo u grafikama umjetnika Jacques Callota ili Molièreovim komedijama, tj. lica groteske koja ne izražavaju duh države zahvaćene prvo ratom, a onda osiromašenim poraćem. Po broju bivših jugoslavenskih novinara i bivših jugodiplomata kabinet bivšeg ministra Mate Granića svojevremeno je više sličio na TANJUG-ovu republičku ispostavu nego na hrvatski MVP. Jedino što je nedostajalo u kabinetu MVP-a, pored hrvatskog grba, bilo su slike njihovog komunističkog Svetog trojstva: Franje Herljevića, Budimira Lončara i Milke Planinc. Od bivšeg i još uvijek nazočnog jugokomunističkog diplomatskog kadra teško je očekivati da strancima govore o uglatoj glagoljici ili o bračkom suhozidu. A kamoli da im dociraju o toponimiji Jazovke, Tezna, Maclja, Dakse ili Golog otoka. Osim što je locirana na istom mjestu gdje su nekad bila udbaška mučilišta, zgrada na Zrinjevcu 7 ima i kadrovske sličnosti sa starim režimom. Groteskna situacija u MVP-u dolazila je osobito do izražaja od 1991. do 1995., tj. u jeku Domovinskog rata. Nedostatak nacionale svijesti kod hrvatskih diplomata oslikavao se logično i u nedostatku diplomatske samoinicijative – s neizbježnim neizravnim žrtvama i troškovima na vojnom terenu. Od 1991. do 1995. bilo je na stotine potencijalnih i stručnih dragovoljaca – od San Francisca do Sydneyja i Stuttgarta – bilo stranaca bilo Hrvata, za koje hrvatska diplomacija nije pokazivala ni interesa niti znanja da ih dovede u obranu Hrvatske. Od mogućih savjeta novoj vladajućoj klasi evo nekoliko koje sam davno prenio u intervju u riječkom Novom listu, a radi kojih me je Račanov kurir, bivši ministar Tonino Picula, htio sudski potjerati iz MVP-a. “…[L]judi koji rade u našim javnim službama trebaju potpisati papir kako su voljni raditi za minimalnu naknadu u izvanrednim okolnostima. To je nabolji način da se trenutačno vidi tko što zna, odnosno tko koristi situaciju za svoj materijalni probitak i svoju unučad.” (NL, 7.12. 2002.). Kad bi službenici potpisali slične izjave jamačno bi za jedan vikend MVP i sva ostala hrvatska ministarstva riješila bez buke i halabuke sve svoje kadrovske misterije i uštedjela novac poreznih obveznika. Usto MVP mora zaposliti barem 20 posto Hrvata rođenih u iseljeništvu, a ne trošiti proračunski novac na tečajeve diplomatskog doškolovanja i školovanje djece diplomata u inozemstvu. Svi hrvatski diplomati – bilo na Zrinjevcu bilo inozemstvu – dužni su manje mahati kilogramima svojih napisanih bilježaka. Umjesto toga svaki od njih dužan je predočiti rezultate svog rada hrvatskoj javnosti i saborskom Odboru za vanjsku politiku; tonske i video snimke svojih nastupa u inozemstvu, kao i broj objavljenih demanata i reakcija na iskrivljene ili lažne slike o Hrvatskoj u inozemstvu.

Izvanredno stanje 2016. u Europi nije više puka teorija. Predstojeći krupni politički događaji u Americi, s rastućom rasnom polarizacijom, imat će odjeka i na hrvatsku politiku. S migrantskim kaosom koji tek predstoji u Europi, EU se pokazao propalim i preskupim političkim projektom. Mogući diktati i ukazi komesara EU-a upućeni Hrvatskoj odsad neće više imati obvezujuću težinu. Klimavo međunarodno okružje, upravo kao i 1990., može donekle pomoći hrvatskoj političkoj klasi da sačuva preostali djelić hrvatskoga suvereniteta. A brojni hrvatski iseljenici ovog puta vjerojatno neće ponoviti kardinalnu grešku kao što je to bio slučaj od 1991. do 1995., kada su masovno slali novac svojim bivšim ubojicama i gradili političke i diplomatske karijere svojim bivšim progoniteljima.