U čemu je temeljna zabluda i opasnost od ponuđene reforme obrazovanja?

0
112
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

Jokić i suradnici su uspjeli u jednome i na tome im treba čestitati. Ponovo su senzibilizirali Hrvatsku za probleme obrazovanja i usmjerili oči javnosti u taj prevažni element nacionalnoga razvoja i uopće društva.

Rasprava o kurikularnoj reformi u Hrvatskoj vodi se na posve pogrešan način, i s naglaskom na pogrješne stvari. Gledao sam jučer Borisa Jokića, koji je nevezano za prigodničarska pitanja voditelja Stankovića, na svakog objektivnog mogao ostaviti više nego dobar dojam. Na žalost pitanja voditelja su bila predstavljačka, a ne esencijalna. Stanković po običaju, suočen s pitanjima i problemima o kojima treba znati nešto više od onoga što se može naći u novinama i u svakodnevnim raspravama, nije ni pomišljao, niti je u konačnici sposoban, stvari okrenuti naglavačke.

A to je, bojim se, jedini ozbiljan pristup raspravi o kurikularnoj reformi.

Boris Jokić je bio odličan uvjeravajući gledatelje da on misli iskreno, pošteno, da nema fige u džepu, zatim da su se ljudi koji su radili prijedlog reforme natprosječno žrtvovali radeći uz ograničenu potporu. Ali, to nisu relevantna pitanja, niti većina ljudi u to sumnja.

Jedan od najvažnijih razloga za sumnju u nakane i ciljeve reforme, pa na žalost i u vrijednost posla koji su uradili ljudi koji su sudjelovali u svemu, je radikalna podjela društva oko pitanja koja su temelji same hrvatske državnosti i njene svrhe. To je realnost, činjenica i razlog opreznog pristupa svakome tko pokušava bilo što općenacionalno ponuditi na duže razdoblje. Jednostavno, tu činjenicu je s racionalnog stajališta nužno i odgovorno respektirati. Pri tome nije naročit argument da je i Karamarko podržao prijedlog reformi. Što je trebao? Ispasti javni divljak, koji je eto „protiv znanja“ i popljuvati bez ozbiljnijega pristupa golemi posao?

Zbog toga je navaljivanje s ljevice koja je i pokrenula tu reformu kontraproduktivno i nimalo ne pomaže Borisu Jokiću i ljudima koji su pripremili prijedloge.

Ako Boris Jokić, koji je jučer svojim porukama nastojao biti razuman čovjek i imati razumijevanja za nužnosti, ne bude vremenski ograničavao raspravu, te ako bude spreman ponuditi aktualnoj Vladi projekt rasprave, koji je jednako bitan kao i projekt izrade prijedloga reforme, onda ima izglede na spašavanje jednoga dijela urađenoga posla. Jer, na cjelovit uspjeh i potpuno provođenje reforme, kakvu su god izradili Jokić i suradnici, kakve god efekte javna rasprava postigla, utječu i izvanobrazovni faktori, koje oni jednostavno nisu mogli predvidjeti, niti su imali temelje za to. A niti su osposobljeni za njihovu egzaktnu evaluaciju.

Da bi to bilo moguće, nužno je poći od sljedećih činjenica.

Prvo, čemu služi hrvatsko obrazovanje i što se njime hoće postići u razvojnim etapama društva, poglavito u odnosu na resurse koje ulaže država?

Za to nema mjerljivih ciljeva, programa, ni vizije, a niti elementarne nacionalne suglasnosti koja bi rekla – kamo ide Hrvatska. Svi će se za pet minuta složiti da Hrvatska treba biti razvijena, bogata, da ljudi trebaju dobro živjeti, a svijet čekati u redu za ulaganja i suradnju, da svi trebaju biti ravnopravni, ali na doslovno svakoj stepenici koje vode do tih lijepih značenja i postignuća, slijede teške zamke i nepremostive razlike. Jer se svi ti ciljevi mogu programski primijeniti na – svaku zemlju.

To me podsjeća na sastav o majci ili domovini, kada djeca napišu najljepšim riječima sastav koji se može odnositi na svaku moguću majku ili domovinu.

Bit stvari je u tome – kakva je moja i to se mora prepoznati. Kako u dječjem sastavu, tako i u nacionalnoj politici, pa i u kurikularnoj reformi.

A tu se javljaju razlike na koje u Hrvatskoj danas nema odgovora.

Ta razlikovnost i specifičnost hrvatskih potencijala, nedostataka i prednosti, bi morali biti elementi s kojih je pošla strategija razvoja školstva, a tih elemenata jednostavno nema. Drugim riječima, ta strategija nije – strategija, već nužno gomila želja i posve nerelevantnih pretpostavki. Ljudi koji se pozivaju na strategiju kao državni dokument, pozivaju se na političku suglasnost u Saboru.

Na temelju čega – suglasnost?

Na temelju toga da je dobro da imamo obrazovane ljude,da obrazovanje bude dostupnije nego do sada, da obrazovanje mora biti svojevrsni pokretač nacionalnog razvoja. Ukratko, da je dobro imati kišobran kad pada kiša. To je „strategija“ koju je moguće usvojiti u svakoj državi svijeta, a daleko je od realnosti da sve države imaju jednake ciljeve i modele njihovog ostvarivanja. Zbog toga je bilo moguće postići suglasnost, jer ništa suvislo niti mjerljivo ne piše u – strategiji.

To je Jokić kao znanstvenik i voditelj državnog tima za izradu kurikuluma morao znati.

Ali, kad je već urađen veliki posao, kad je već uložen golemi trud i kakav takav državni novac, valja nastojati da baš sve ne propadne, usprkos temeljnim pogrješkama.

Što je nužno uraditi, a Jokić o tome jučer nije govorio, niti se jasno može razaznati iz njegovih istupa?

Vrednovanje učinjenoga posla nužno prepustiti institucijama, grupama i timovima, koji nisu sudjelovali u izradi prijedloga reforme. To je abeceda svakoga ozbiljnoga pristupa.

To Jokić znanstvenik zna, jer da bi objavio svoj znanstveni rad ne može utjecati na – recenzente. Niti smije.

Grupa i grupe stručnjaka koji su izradili prijedloge ne mogu biti konačni arbitri nakon javne rasprave. Potrebno je prije svega naći načina u Vladi i prije svega senzibiliziranjem javnosti, da se odvoji dovoljno novaca za iniciranje stručnog vrednovanja i svojevrsne evaluacije ponuđenog prijedloga, pri čemu sam prilično uvjeren da ta sredstva i logistika ne smije biti ništa manja nego za samu pripremu izrade prijedloga. To mora trajati koliko treba, uvažavajući racionalne parametre, pa i činjenice koje sam istakao u tekstu.

Tisuće i tisuće je razloga, počevši od slonovskoga pokušaja uvođenja spolnoga odgoja u škole koji je izazvao teške kontroverze i sukobe, do javnoga i političkog ponašanja i rigidne isključivosti Jovanovića i kompanije, da se nužno mora sumnjati u njihove namjere. Ako tome dodamo činjenice o nizu stručnjaka koji su se motali oko Štulhofera s dokazanom pedofilskom prošlošću, koji su tu nakaznu opačinu pokušavali urbi et orbi znanstveno legalizirati u svijetu, valjda je svakome jasno da je na prijedlogu kurikuluma u startu uteg kao – Velebit.

Uzima se nadalje činjenica da je po definiciji „građanski odgoj“ nezamjenjiv u školama. A je li?

Ja recimo na temelju pristojnih teorijskih znanja o pojmu „građanski,“ a još više na temelju uvida u korištenje toga i desetina drugih politoloških termina u Hrvatskoj, debelo sumnjam da inicijatori točno takvoga naziva školskog predmeta ne polaze od krivotvorene i krajnje ideologizirane sadržine – pojma građanski.

To u Hrvatskoj teško smrdi na antifašizam, koji je sadržajna negacija toga pojma.

Zbog toga se ne bi smio nitko čuditi sumnjama, pa i napadima, na neviđeno.

Jokić nadalje ističe potporu poslodavaca, koja mi da budem iskren nikako nije jasna. Jedino ako je deklarativna, kao i saborska suglasnost oko – strategije, a to onda ništa na vrijedi.

Evo zbog čega?

Kako će poslodavci davati potporu promjeni i uvođenju strateških razvojnih elemenata u obrazovanje, ako i sami svakodnevno ističu da je u Hrvatskoj iznimno teško poslovati jer nitko ne zna kakvi će uvjeti poslovanja vrijediti naredne godine. Kako su onda mogli dati suglasnost ili potporu izgradnji sustava u obrazovanju, ako nemaju pojma čime će se i sami baviti narednih pet godina?

A očekuju da im školstvo osposobi potreban broj kadrova za poslovanje.

Smiješno, zar ne?

Jokić i suradnici su uspjeli u jednome i na tome im treba čestitati. Ponovo su senzibilizirali Hrvatsku za probleme obrazovanja i usmjerili oči javnosti u taj prevažni element nacionalnoga razvoja i uopće društva.

Ali, za potpuno zrelu, vrijednu i trajnu reformu, za uspjeh, za trenutak kad će taj prijedlog ili prijedlozi prestati biti samo slovo na papiru i postati modus vivendi hrvatskoga društva, a ne samo obrazovanja, trebat će i trebalo je puno više od ovoga. I to, ne zbog toga što su Jokić i kolege slabo radili svoj posao, već zbog toga što su naručitelji naručili nešto za što nemaju ni legitimitet ni nužno viziju koja neće biti samo njihova, lijeva ili desna. Već – nacionalna.

Kako iz ove situacije?

Nastaviti razgovarati i usavršavati prijedloge, usprkos navedenim temeljnim nedostacima, ali paralelno s tim otvoriti nacionalnu raspravu o temeljnim pravcima razvoja zemlje, uz raspravu i to na najstručnijoj mogućoj osnovi, o uređivanju državnih temelja.

O temeljima nema ni govora dok legitimitet državnoj politici daje polovica hrvatskoga naroda, a druga polovica je zakonskim rješenjima isključena. U Hrvatskoj danas imamo krađu državnosti.

Svaka, pa i Jokićeva reforma, nužno je polovična, invalidna, pa i štetna, bez obzira na to koliko umni ljudi je radili, ako temelji na koje se primjenjuje nisu trajniji od – reforme.