Ubijanje hrvatskog jezika

0
89
Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno /  bpz.ba

Dom je temelj hrvatske obitelji i hrvatskog jezika, kao što je Domovina određenje hrvatske nacije, naš civilizacijski odabir. Na takvim odrednicama gradimo svoju civilizacijsku razinu. Matematičar Josip Pečarić znanstveno je istreniran i znanstveno sposoban razumjeti temeljnu hrvatsku semantiku, kao da od početnih aksioma razrađuje Teoriju skupova.

Zvijeri se sklanjaju u brlog, Hitler se povukao u svoju famoznu Vučju jamu, a čovjeka čini drukčijim njegov dom. Usprkos takvoj jasnoj lingvističkoj i civilizacijskoj odrednici, naši neprijatelji pokušavaju nam zabraniti riječi dom i Domovina. Najprije su podlo tražili da promijenimo naziv Domovinski rat, a ovih dana ide kampanja da se isti naziv potisne kroz blaćenje ljudski i civilizacijski prihvatljivog poziva “Za dom!” Konstruirani prijepor nije nam trebao, ali kada je već nametnut, bit će pokazatelj tko je iskreni domoljub a tko politički kalkulant, pa i protuhrvatski okrenuta osoba.

Matoševo Mi i Oni

Srbi će reći Otadžbina, a mi kažemo Domovina, što je viša civilizacijska razina. Obrambeni Domovinski rat vodio se na toj razdjelnici. Srbi kažu Bogorodica, ona koja je Isusa rodila, a mi poštujemo Majku Božju, onu Ženu dobrote u kojoj je Isus začet, koja ga nosila, rodila i odgojila. To su civilizacijske nijanse, koje hrvatsko biće dižu na višu razinu. Nasuprot plemenskim simbolima oca, Otadžbine i Fatherlanda, biramo koncept doma i Domovine. Pozdrav “Za dom!” implicitno stoji na suprotnoj strani u odnosu na nacistički Fatherland. Hrvati svoj civilizacijski prihvatljiv poziv ne žele kategorizirati kao antifašistički, jer je nad Hrvatima u ime antifašizma proveden jezovit fašistički genocid. Ovdje se vraćam na svoju osobnu maksimu “ne biti fašist”, a sve ostalo je na svoj način presvučeni fašizam, posebno kod profesionalnih antifašista, koji već 70 godina ugodno žive na našoj grbači prodajući nam svoj osobni ili plemenski fašizam pod antifašizam. Hrvatima se stalno nešto brani a drugima to isto dopušta. U ime Rastka Nemanjića provodilo se i provelo etničko čišćenje, pa Hrvati ipak dopuštaju da Svetog Savu na kršćanskoj razini slavi tko god hoće, dok Srbi osporavaju kanonizaciju Alojza Stepinca, iako u njegovo ime nije počinjen niti jedan zločin. I još je plemeniti kardinal Stepinac umro kao mučenik, osuđen i usmrćen od komunističke diktature!

Hrvatska biskupska konferencija ostaje na razumnoj poziciji da nitko ne može osporiti Isusa na temelju toga što se na njega pozvao neki zločinac, ali to ne treba naglašavati kod pozdrava “Za dom!”, jer je suština lingvističke prirode. Jezik je tu zbog naše komunikacije, da se nešto imenuje, da se označi, da se pošalje i primi poruka. Dobro i zlo, lijepo i ružno, toplo i hladno, dom i pustoš, izražavaju suprotnosti koje određuju naš višestruki koordinatni sustav. Ne možete zabraniti riječi zlo, ružno, hladno i pustoš, a činjenica da se na ovome prostoru potiskuju dobro i dom treba nas ozbiljno zabrinuti. Inicijativu za dom i Domovinu podržali su sisački biskup Vlado Košić i pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, dok predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić predlaže da se u svezi toga provede referendum. Ovogodišnja proslava Dana hrvatskih mučenika u Udbini prošla je u simbolici te inicijative. Nije riječ samo o svećenicima i velikodostojnicima Crkve u Hrvata, nego i o hrvatskim intelektualcima visoke razine. Ivo Josipović brzo je uzvratio, pa za mrežu jugoslavenskih doušnika kaže: “Bilo je tu profesora, biskupa(!), svećenika, danas istaknutih boraca za ljudska prava, ljevičara i desničara, HDZ-ovaca i SDP-ovaca, kulturnjaka i sportaša.”

Filmski redatelj Branko Schmidt veli da će meta njegovog novog filma biti biskupi! “Kao katolik sam zgrožen potporom crkvenih ljudi izrazima mržnje” – veli nam Schmidt. Ali, kako to dom može biti izraz mržnje? Schmidt je proturječan vlastitom filmskom djelu. U svome filmu “Vukovar se vraća kući” Schmidt prati razaranje hrvatskih domova i obitelji, kao i sudbinu hrvatskih izbjeglica i prognanika, koje su velikosrpski osvajači protjerali iz njihovih domova u Vukovaru. Prognanici i izbjeglice iz Vukovara (dodao bih: i branitelji) sklonjeni su na sporedni željeznički i životni kolosijek u Sokolovcima. Izoliranost stanovnika tog vlaka pojačava čežnja za izgubljenim domom.

A da uvedemo poziv “Za krov nad glavom”?

Zanimljivo je da Puljićev stav kritizira Die Zeit iz Fatherlanda. Kao, te su pozdrave koristili “hrvatski ustaški fašisti”. Ideja je da se svjetski liberalni fašizam rastereti neugodnog naslijeđa njemačkog nacizma, pa smo imali neprihvatljivu tezu Zorana Milanovića da je ubijanje počelo u NDH. Kako se to danas želi izokrenuti, ustaše su putovali između tih svojih inozemnih centara obuke i tako inficirali humane i humanističke pokrete Mussolinija i Hitlera. Naravno, Die Zeit brani pravo Nijemaca da zadrže svaku riječ koja je bila na bilo koji način izrazito vezana na Adolfa Hitlera, pa je Angela Merkel kancelarka po Bismarcku a ne po Hitleru. Suprotno tvrdnjama profesionalnih antifašista u Hrvatskoj i u Njemačkoj, Ustaški pokret treba pohvaliti da je sačuvao hrvatski jezik u uvjetima nacističke okupacije i nacističke germanizacije. Ustaški pokret prihvatio je poziv “Za dom!” jer u hrvatskom jeziku nije mogao pronaći bolji. A znamo da su se ustaše upuštali u svakakve jezične kovanice. Pomisliti da “Za dom!” i “Za dom spremni” nisu stari hrvatski pozivi, znači biti glup, nepismen, ili zlonamjeran. Da ustaše nisu koristile hrvatske pozdrave “Za dom!” i “Za dom spremni!”, odstranjivanje hrvatskih domoljuba provodilo bi se na nekoj drugoj osnovi.

Nasilju profesionalnih antifašista ne vidi se kraj, a veliko iznenađenje je svrstavanje Zvonimira Despota na stranu nepismenih, polupismenih i onih obrazovanih za djelovanje protiv hrvatske nacionalne ideje. Mnoge ideološke floskule nameću se lingvistički. “Za dom spremni ustaški je pozdrav umrljan krvlju tisuća i tisuća ljudi” – kaže nam despotski Despot u Obzoru subotnjeg Večernjaka. Nova urednička politika, drukčiji Despot. Nešto što pripada dugoj i pozitivnoj hrvatskoj tradiciji proglašava se fašističkim, da bi se onda na tako nametnutom prekrajanju provodilo perfidno maltretiranje hrvatske nacije. U ponedjeljak se Despot posipa pepelom i piše o ugroženosti domova u Hrvata, koji su na udaru fašističkog sustava ovrha, sa sudskim postupcima bleiburškog tipa. U Hrvatskoj se priprema tisuće deložacija, pa se javlja i poziv “Za krov nad glavom!” Ako na utakmicama koristite nekakvo športsko “Za dom trenirani”, ispast ćete smiješni, jer se športski pozdravi u svim nacijama preuzimaju iz vojne tradicije. Mišljenja sam da pozdrav “Za dom!” može biti odrednica svih naših državnih sastavnica, od vojske i policije do ministarstva financija i središnje banke, ali ako u nekim posebnim prigodama ne dodate vojno “Spremni!” prigovorit će vam kukavičluk.

Pokušavam zamisliti kako naš vitez Nikola Šubić Zrinski unutar zidina opkoljenog Sigeta diže moral svojim vojnicima s pokličem “U boj!”, a onda kreće u proboj s pozivom “Obranimo avnojske granice!” Kako je Eugen Kvaternik u Rakovičkoj buni pozvao domoljube da se suprotstave porobljivačima? Kako se podizao moral u Velebitskom ustanku, deset godina prije formiranja NDH, kada se Hitler “demokratski” uspinjao? Zašto trebamo dokazivati da su dom i Domovina milenijski prisutni u hrvatskom jeziku? Ti su pojmovi toliko u temeljnom biću hrvatske nacije da je suvišno dokazivati kada su s pojavili. Uvjeren sam da smo ih koristili i prije Doseljenja, odnosno dolaska u našu novu Domovinu, Lijepu našu. Jesu li Stjepan Radić i drugi hrvatski zastupnici položili život u beogradskom parlamentu za dom i Domovinu? Uostalom, Ustaški pokret pojavio se kao odgovor na taj masakr. Umjesto da Hrvati dobiju pohvalu da su usprkos nacističkoj okupaciji i tadašnjoj germanizaciji modelirali svoj korienski pravopis i proizveli pravu (pretjeranu) poplavu hrvatskih riječi, starih i novih, to nam se bilježi kao prigovor. Baš svašta! Da smo bili pametni, pa u NDH uveli srpsku ćirilicu, riješili bismo se tog pisma do kraja svijeta. Ili bi zbog toga NDH bila pohvaljena i slavljena?