Unatoč svemu

0
699

 

Pokatkad mi dođe da se uronim u sumnju i prepustim beznađu jer u svemu što nas okružuje ne vidim naznake razvoja koji priželjkujem i ne vidim svjetlo na obzoru. Pokatkad mi, priznajem, tama ovoga svijeta uguši urođeni optimizam. A onda ipak dođe dan i narod upali svijeće.

Za Tomilavcity bpz.ba piše Marko TokićUnatoč svemu

Ovih je dana srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić dao neke zanimljive izjave. Tako je ustvrdio da skoro ne očekuje promjene Daytonskog mirovnog sporazuma jer međunarodna zajednica nije zainteresirana za takvo što. Dapače, njemu se čini da je ona još uvijek prvenstveno zainteresirana za očuvanje sadašnjeg stanja u BiH. Nije da mu ne vjerujem, ali u politici nema statike i vjerujem da je očuvanje postojeće nestabilnosti i za međunarodne predstavnike kudikamo teži posao nego potraga za stabilnim političkim rješenjem pa se nadam da Mladen nije posve u pravu. Navodeći u tim izjavama da je domaća politička elita BIH 2006. u takozvanom travanjskom paketu imala prigodu nekakva dogovora i da ta prigoda nije iskorištena on dalje izlaže i tri vizije političkoga razvoja za koje se trenutno zauzimaju nacionalne političke elite i koje nisu ništa (barem po njegovu mišljenju) drugo nego nastavak ratnih političkih težnji: prva vizija je BiH bez entiteta (koju Ivanić povezuje sa Sarajevom odnosno bošnjačkom političkom elitom), druga je neovisna Republika Srpska i treća uspostava posebnog hrvatskog entiteta unutar sadašnje države. Nijedna od njih prema Ivaniću trenutno nije realna: “Ako to otvorimo dobivate ponovo neku vrstu sukoba koji su postojali još od prije rata i automatski nastavak ratnih ciljeva eventualnim političkim sredstvima. To je potpuno pogrešno”, tvrdi Ivanić (ili ga se makar tako navodi).

E, sad, zašto sam toliku pozornost posvetio Ivaniću i njegovim izjavama. Više je razloga. Jedan je od njih što potvrđuje ono o čemu često pišem: uznapredovalim političkim procesima u BiH i stvarnom političkom stanju u BiH. Unitarizam Bošnjaka na razini cijele BiH nailazi ne samo na srpski otpor nego i hrvatsku suzdržanost (i blago protivljenje) te nedovoljnu, ili makar ne dovoljnu, potporu međunarodne zajednice s obzirom na brzinu i intenzitet te unitarizacije. No, stoga im u Federaciji BiH ide znatno bolje i uz jaču međunarodnu podršku. Iako, moram priznat, i tu njihove želje nisu do kraja ostvarene. Unatoč alijansi i platformi (vladama Federacije s pripadnicima a ne predstavnicima Hrvata) i višestrukom biranju pripadnika hrvatskoga naroda za člana Predsjedništva suprotno izbornoj volji hrvatskoga naroda (njegovih birača). Ivanić naravno prešućuje i to da je osamostaljenje Republike Srpske tek korak nakon kojega slijedi, kako to oni zovu, „prisajedinjenje“. No, nije to ono zbog čega sve ovo pišem, nego upravo ona tvrdnja o hrvatskoj vizije BiH u kojoj je Hrvatima pripisao težnju da teritorijalnim jamstvom ostvare vlastitu konstitutivnost i suvereno pravo na Bosnu i Hercegovinu (i to kao ratni i mirnodopski) cilj.

Sagledamo li sada sve te tri vizije kao mirnodopske i ratne političke ciljeve i vizije vidjet ćemo s jedne strane težnju za osamostaljenjem (i odcjepljenjem) i s druge strane uspostavu unitarne države (po građanskom modelu) u kojoj će većinski narod prije ili kasnije prisvojiti suvereno pravo na cijelu zemlju (i odsutnost želje da se zemlja s tri formirane nacionalne zajednice uredi po konsocijacijskom načelu kako demokratski jedino mogu funkcionirati takve državne zajednice). I poslije toga možemo vidjeti i treću viziju u kojoj se neki (pa makar to bili i mi Hrvati) zauzimaju da se zemlja s tri konstitutivna naroda uredi na način kao što su uređene i druge demokratske zemlje koje su ujedno i višenacionalne zajednice.

Ako je tomu tako, a i Ivanić tvrdi da jest, zanimljivo je zbog čega, iz međunarodnog kuta gledano, ono što je demokratski najprihvatljivije (u konkretnoj političkoj stvarnosti) najnepoželjnije je i krajnje neprihvatljivo i nepoćudno rješenje. Zbog čega se oni koji se zauzimaju za moguće demokratsko ustrojstvo zemlje i njezino očuvanje toliko politički progone (od Haaga do Sarajeva)? Odgovor može biti samo jedan. Onaj tko odlučuje (a ne znam tko i gdje; možda onaj Šeksov „gremi“) ne želi opstanak BiH.

Ili da to tumačimo teorijama urote kao neki imaju nešto protiv nas Hrvata jer smo Hrvati, katolici ili nešto drugo (ne znam što a i nema potrebe dosjećati se jer vjerojatno to ionako nisu pravi razlozi ovakvog odnosa).

Hrvatska?! Vijest glasi: na filozofskom žele Budaka (svaka je sličnost isključena). Napredni radnici i pošteni intelektualci se oglasili. Nakon plenuma (ne zna se kojeg) sada i Vijeće ima svoj (tko zna je li i zakonit) prijedlog. Što drugo reći, nego zaključiti: Filozofski fakultet u Zagrebu zajedno sa svojim profesorima ide velikim koracima naprijed – za novog dekana žele izabrati zadnjeg predsjednika partijske ćelije na fakultetu. Naravno da mu članstvo u partiji nije bilo preporuka za ostanak na fakultetu i upis poslijediplomskog studija. Nije mu, dapače, pomogao ni u čemu. Bijahu to krasna vremena u kojemu se izvrsnost nagrađivala – članstvom u partiji. Bravo Budak, bravo profesori – živjela sovjetska Hrvatska. Tako se to radi. A ne kao ovi drugi na vladi umjesto oca izaberu sina i očekuju uspjeh. Mo’š mislit.

Tako u Lijepoj Našoj sve ide po starom. Nova vlast nikako da preuzme vlast i krene uredovati onako kako hrvatski narod želi.

Nema procesuiranja za ratne zločine nad Hrvatima. Abolicija kao izgovor i opravdanje za nečinjenje ničim ne opravdava hrvatsko krivosuđe. Abolicija je milost za pobunu i sudioništvo u agresiji, a ne za počinjenje ratnih zločina. Abolicija kao potpuni oprost i za ratni zločin vrijedi samo u (ne)hrvatskih državnih odvjetnika Republike Hrvatske. Ukratko Zakon o oprostu ne oslobađa krivice srpske počinitelje ratnih zločina to čine pravosudna tijela Republike Hrvatske.

Ništa se ne znao ni o ona dva kila zlata (i nešto sitnoga) koje je nestalo po onoj saborskoj „’ko je jamio, jamio“. Ne zna se tko je nacrtao svastiku na Poljudu. Zna se tko je zatukao hrvatskog vukovarskog branitelja Pajčića, ali kao da se i ne zna. I tako dalje i tako bliže. A možda i nova hrvatska vlast ne vlada u ime hrvatskoga naroda, možda i njoj ritam određuju oni iz Lijeve Njihove i vide da je sve dobro i sve uredu. I tako i treba.

Obuljen nastavila kao da Hasanbegovića nije ni bilo; tako da se on sada priviđa tek kao incident u krasnoj, Lijepoj Našoj al njihovoj.

Predsjednica u Kanadi uči male Hrvate kako očuvati hrvatski jezik i hrvatski kulturni i politički identitet. Možda je vrijeme da se tim poslom počne baviti u Hrvatskoj. Vrijeme je, ako već nije kasno.

Pa ipak ima dana kada hrvatski narod pokaže da još uvijek postoji i jest Hrvatska Hrvata i da svijest o državi, njezinoj vrijednosti i o važnosti slobode nepovratno su ugrađeni u samo bilo hrvatskoga iskona. Jedan je od takvih dana onaj svečani: tužni ali dostojanstveni mimohod u Vukovaru. Između šutnje, suza i boli izniče svijest o veličini žrtve ovoga grada i o njezinu smislu u koji je ugrađen: država Hrvatska. Hrvatska sloboda i demokracija unatoč svim svojim slabostima žive i živjet će. I tih dana ne samo u Vukovaru, nego u svakom gradu gdje Hrvati žive pale se svijeće koje razgone mrak, zle slutnje i beznađe. Iz krvi i bola niknut će cvijeće i narod nikad zaboravit ne će – reče pjesnik. A neke to boli toliko da ne mogu podnijeti. Oni u tim danima osjećaju snagu ljubavi koju ne mogu nadvladati i ostaje im tek mržnja iz koje mogu tek rigati otrov i vlastitu tamu.

I tako bi se moglo još štošta zapisati ali ostaje mi za kraj tek prenijeti riječi medicinske sestre koja je na HTV-u na Spomen dan iz Škabrnje izrekla misao o kojoj bi politička elita u Hrvata morala itekako razmisliti. Naime, u prisjećanju na teške al ponosne dane Domovinskoga rata i iznoseći u javnost vlastite uspomene izrekla je i razmišljanja vrijednu poruku (i pouku), parafraziram: Izgleda da postoje dvije Hrvatske ona političke elite i ona narodna, ona elitistička je bogatija ali je ova narodna ponosnija (i s više dostojanstva).