Uvjeravaju nas u to da je sve ovo do sada u BiH bila – skrivena kamera!

0
185

Uvjeravaju nas u to da je sve ovo do sada u BiH bila – skrivena kamera!

Uvjeravaju nas u to da je sve ovo do sada u BiH bila - skrivena kamera!

Živimo u dobu u kojem nitko ne zna u koja smo doba. Možda se i za ovo doba bude pričalo kao o dobrim starim vremenima, možda i kao o zlatnom dobu. No, povijest je pokazala da su zlatna doba bila ona u kojima zlato nije imalo nikakvu moć. Bilo kako bilo, civilizacije su rušene zbog zlata, moći i premoći pa se više pamte vojnici koji su ih rušili nego civili koji su ih gradili.

Albert Einstein davno je kazao, a svijet tu misao puno puta dokazao: “Svijet je previše opasan da bi se u njemu živjelo – ne zbog ljudi koji čine zlo, već zbog onih koji stoje sa strane i nijemo promatraju”. Danas se misli tvorca teorije relativnosti sve više aktualiziraju, ali se nastoje što više relativizirati. Prije četvrt stoljeća ozbiljno se govorilo o kraju povijesti, o tome kako više neće imati tko i zašto ratovati i tomu slično. No, onda je tu teoriju srušila ratna praksa na brojnim područjima za koja nije bilo teorije za ratni sukob. Optuživane su raznorazne politike za takav razvoj političke situacije, a neke su se optužene strane branile kao onaj na sudu kad su ga pitali:

– Što imaš u svoju obranu?

– Dva magnuma i tri kalašnjikova – objasnio im je.

Povijest kao (m)učiteljica života mnogo puta poučila je svijet o tome kamo vodi sila, teror, porobljavanje. Proći će još puno vremena da svi ljudi na svijetu shvate onu Matoševu: “Postati čovjek ljepše je nego postati kralj!” Pa se postavlja pitanje: tko može trasirati put kako bi svijetom zavladalo kraljevstvo čovječnosti? Vjerujemo da u svijetu postoji dovoljno hrabrih koji će pomoći papi Franji, a ohrabruje ih i Božja providnost. Davno je kazano i dokazano da bez vjere nema hrabrosti pa smo uvjereni da će hrabrost opet doći na svoje. Priroda nas uči da hrabri sokolovi uvijek nadvise kukavice i njihova podmetnuta jaja. Što bi trebalo shvatiti i društvo.

S Mjeseca se vidi kako oružje prijeti sa svih strana, ali i da se lova skriva na svim stranama. Bogati moćnici tvrde da je s tijekovima novca u offshore tvrtkama u egzotičnim predjelima svijeta sve čisto. I bez pranja. No, društvene mreže upecaju sve više toga umreženog i otkrivaju sve zanimljivije putove ljudi, robe i kapitala. Ljudima se postavljaju žice na putu, a oni s kapitalom i žicom za biznis lako nađu putove i stranputice koji će ih dodatno obogatiti. Neke i opasno naoružati. Sva sreća da Božja providnost sve to razbije prije razbijanja atoma.

Sad nam je s dovoljnim odmakom prilično jasno zašto je veliki svijet onako ležerno promatrao agresiju na prostoru bivše države, nudio nekakva nemušta rješenja. Ali nije nam jasno zašto se sad taj isti veliki svijet čudom čudi što se oni koji su se ne tako davno gledali preko nišana sada gledaju poprijeko. Pa sve sliči na nezgodnu zgodu s brodolomcem kojeg su valovi tri dana nakon brodoloma izbacili na obalu, a supruga ga dočekala riječima:

– Gdje si ti, bitango jedna, a brod potonuo ima već tri dana?!

Glasoviti filmski redatelj Afred Hitchcock kazao je kako je sretno oženjen čovjek onaj koji razumije svaku riječ koju njegova supruga nije rekla. A kad su politički brakovi u pitanju, često jedan supružnik ne razumije ni jedne izgovorene riječi drugog supružnika. A kamoli misli. Pogotovo kad je daytonski brak u pitanju. A o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini da se i ne priča. Papa Franjo i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Tim Orešković razgovarali su i o razvidno nezavidnom položaju Hrvata u BiH. Nadamo se da će o tome najozbiljnije razgovarati i daytonski kumovi.

Možda nije sve tako crno na ovom bijelom svijetu. Nedavno je u BiH osvanuo grafit: “Ne bojte se, građani BiH, sve ovo bila je – skrivena kamera!” Samo da se iza skrivenih kamera ne kriju – skrivene namjere! BiH je krenula na svoj europski put. Treba biti svjesna toga puta, a još svjesnija nekih zavodljivih stranputica. Da joj se ne bi dogodilo kao Muji kad je na kolodvoru kupovao voznu kartu.

– Jednu povratnu kartu? – obrati se prodavačici voznih karata.

– Dokle? – upita ga ona.

– Pa dovde – objasni joj Mujo.

Prije desetak dana u Beogradu je u osamdeset i prvoj godini života umrla Lola Novaković. Nekada je bila među najvećim zvijezdama jugoslavenske estradne scene. Imala je nevjerojatno moćan i osebujan glas i rijetko temperamentne interpretacije. Uostalom, potvrdila se i na eurovizijskom natjecanju gdje je osvojila četvrto mjesto 1962. godine kada je pjevala pjesmu „Ne pali svetla u sumrak“ na glazbu Jože Privšeka, ali i stihove jednog od najboljih hrvatskih tekstopisaca Drage Britvića. Odlazak Lole Novaković, koja se posljednjih desetljeća izmaknula iz javnog života, u Srbiji je bio uredno zabilježen, ali se na sprovodu pojavilo samo pedesetak ljudi. U Hrvatskoj je vijest objavljena krajnje šturo, u svakom slučaju ispod razine značaja koji je Lola Novaković imala i u povijesti hrvatske zabavne glazbe. U vrijeme kada se i hrvatska javnost prežderava kojekakvim regionalnim televizijskim formatima uglavnom svedenim na jeftine krajnje ekshibicionističke emisije u stilu Velikog brata i kada internet postaje sve snažnije medijsko oruđe (ali i oružje) koje bez ikakve provjere lansira sumnjive kriterije i poluistinite informacije, podsjećanje na Lolu Novaković za mnoge bi ljude građanskog ukusa imalo snagu iskupljenja. Uostalom, Croatia Records je prije nekoliko godina s puno dužnog poštovanja u svojoj Zlatnoj kolekciji objavio kompaktnu ploču s poznatim evergrinskim pjesmama Lole Novaković, koja je jedno vrijeme imala i ekskluzivni ugovor s Jugotonom, popraćenu inspirativnim i nostalgičnim tekstom Siniše Škarice.

Lola Novaković je dva puta osvojila prvu nagradu na Opatijskom i dva puta na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe. Lola je u Opatiji debitirala sa pjesmom „Kućica u cveću“ koju je otpjevala u alternaciji sa Zdenkom Vučković (u to su vrijeme na festivalima svaku pjesmu pjevala dva pjevača). U Opatiji je izvodila i pjesmu Ljube Kuntarića „Voljela bih da me voliš“ na stihove jednog Jure Kaštelana, ali i pjesmu „Jednom u gradu tko zna kom“ koju je skladao danas prerijetko spominjani Alfons Vučer. Njegovu skladbu „Ti nisi došao“ otpjevala je (u alternaciji s Gabi Novak) i na zagrebačkom festivalu kada je zbog nezaustavljivih i neodglumljenih suza dobila desetominutni pljesak i osvojila prvu nagradu publike.

Publiku je osvojila i izvodeći pjesmu „Svitanje“ Stjepana Mihaljinca i Slobodana Šelebaja u Zagrebu. Pjevala je i pjesme zagrebačkog Beograđanina Darka Kraljića, primjerice pjesmu „Čamac na Tisi“. Njezin prvi uspjeh vezan je za zajedničko beogradsko nastupanje sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem na temelju kojeg je zaradila nastup u Leipzigu uz velikog Ivu Robića. Očito, Lola Novaković (čija je majka bila sa Žumberka) bila je i važan dio hrvatske glazbene kulture napose u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Prešućujući nju, prešućujemo i vlastitu povijest. •