Zašto su hrvatski sportaši uspješniji od hrvatskih gospodarstvenika?

0
221

Plasirati se među dvadesetak najuspješnijih športskih nacija s jedanaest tisuća natjecatelja iz skoro svih zemalja na upravo završenim Olimpijskim igrama u Riju, na toj velikoj smotri športa, nacionalizma ali ujedno i zajedništva, kada svijet i doslovice funkcionira kao jedno selo zaista je ogroman pothvat za jednu malu i malobrojnu zemlju kakva je i kolika je Hrvatska.

Ujedno se nameće neminovna usporedba i pitanje zašto nismo ni približno tako uspješni na svjetskoj listi, primjerice, gospodarske konkurentnosti.

Dio odgovora na gornje pitanje pruža nam analiza športova u kojima su uspjesi postignuti. To su streličarstvo, jedrenje, veslanje, atletika, boks, i vaterpolo. Dakle, radi se o športašima koji su malo poznati i koji su se pročuli u domaćoj javnosti tek na ovim igrama.

Dobro, znalo se već dosta o Sandri Perković i Blanki Vlašić, jer su se već uspinjale na svjetske vrhunce, ali samo upućeniji u pojedine discipline znali su nešto o Sari Kolak, Sinkoviću, Fanteli i Mareniću, Glasnoviću i Hrgoviću.

Nakon svega postavlja se i pitanje jesmo li se kao društvo odužili tim športašima, imaju li oni odgovarajući tretman, neki od njih su čak nezaposleni, neki žive kao podstanari…

Možda baš zato. Radi se redovito o mladim skromnim ljudima kojima je šport svrha sam sebi, koji čak ništa ne traže osim osnovnih radnih uvjeta, koji su rasli i razvijali se u tišini bez medijske buke i velikih očekivanja, uspjeli su zahvaljujući svojoj nadarenosti i trenerima koji ih prate i usmjeravaju.

Za razliku od njih postoje bogati i razmaženi profesionalci u tzv. atraktivnim športovima o kojima se zna sve, koliki su im transferi, što su doručkovali i koji su zub popravili. Oko njih se vrti veliki novac, razni interesi i utjecaji i redovito na velikim natjecanjima navijačima prirede razočaranje.

Sada će političari rado dočekati pobjednike i slikati se s njima, ali ne radi njih nego radi sebe. Oni će preuzeti tu pobjedničku i slavljeničku aureolu, a već sutra će zaboraviti čak i imena uspješnih športaša.

Osvojenim medaljama svakako će se s pravom dičiti i Hrvatski olimpijski odbor na čelu sa Zlatkom Matešom.

Ali, možda je baš ovo prilika za analizu tog tijela i uopće za analizu športske politike.

Koliko se novca ulaže u masovni šport, a koliko u privatne projekte, služi li Ministarstvo športa samo za prebacivanje novca iz jednog u drugi džep, troši li HOO sredstva na najracionalniji način…?

Samo jedan podatak. Sportska televizija HOO, koja ne služi ničemu, od 2011. godine, dakle u proteklom olimpijskom ciklusu, napravila je gubitak od 27 milijuna kuna! Za čije babe zdravlje?

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija bpz.ba