Zovu me Sjećanja “Marija Librenjak” Moje odrastanje……….

0
777
Poče, nesmin  smetit Rvacko proliće, 71. ništa se kum Markan s ćačon mi šaplja, sićan se mista, na kolovozu, doklen su vozili piću. Naćulila uši  nako malešna i ispokila, pitan, o čemen je rič, a stariji, nije tvoj zeman, skonta’ ćeš kadlitadli. I sadak vidin kuma Markana na karu narogušenog , i pesan, jerbo Proliće ‘rvacko svanilo tekon kad san i ja godine ujtila…
Hrvatsko proljeće: Ideja koja živi i danas!? - Vrisak.info
Obašla san erende na šufitu,svaki škafetin,kom, boršine…nigdi ni amenta od igračaka iliti zagatula iz mog ditinjstva.
Istina Bog i nije ji kolkoš bilo.Zaraj tojog zabiležene u možđanin.
Infišala san u ćaćinu biciklu,pravu mušku…je jurio od Pašinog briga do našog progona…Utuvila sebi u glavu i to  od tri godine da san i ja vozila ćaćinu biciklu kad san bila vel’ka.Kad san naresla rašundrala se bicikla,prvo kolo bi podmazala kolomašću, a zadnjo otpalo,kočnice ni za likariju,zada držala rodica,nogon kočila,red ja, red rodica… niz Kućetine u Runjića, lipon do Runjini ledina.Tutek se muškići igrali na baluna,doklen su krave u pučinu podne priživale na kolovozu…Kogot metijo arboret na Jezerinon,od svanuća, i vata grdeline povazdan.
Blago bi se doklen je pačio zvizdan zaobadalo,odbadi se kolonbacali pod repovin krava i junka.Kad mi umorno sunce plenilo iza Sutine,vrckon vatali banbauke…u dugin litin,,,
Prvi pravi balun san dobila od šešt godina,kadno me mater odvela tarabason u sestre šta je upisala Trgovačku i stala negdi okolon Bačvica.I sadak pantin ćaricu šta me obuze zaraj baluna,žutio se ka lišće zajapureno žegarnin zdrakon sunca  Mijovilskog lita.
Odma nama san probudila dicu,najskoli rođaka vršnjaka,počela petljat po sp’ltsku,ime mu u po riči prominila,a na upit di san kupila balun,ja otpunta:“U prodavaonici žuti’ baluna.“
Gušta ćaći u zadrugu kraj Boke otić i zavuć se u magazin,galetina,pogačica-refuže,a uvik krcat škartoc…jo jo bonbona i inke prez kraja i konca,pili na dušak.U šta je gušt bijo smočit kupovnog kruva s mesnin ‘ i presovanin pršuton…Bi’ će se sićate…ja i okus ćutin…Bonboni paljevci bili slatki i kadno ji je Joko stari vadio iz žepa krcata slame…Vavoljili s gušton…
Prva igra i to prvo pučke,ma ko je od vamo iša u vrtlić,bilo brojit gaste iz ćaćinog dućana…tribalo skontat i mećat na ‘ rpe,sve ki po špagu.U kako smo na ćaću bili jidni kolko gazeta otpunta na postelju iz tašne isujo…,a on bi ispomiča,dico moja nemate vi pojma koja je pokora grija tuđe gaste brojit,a sa svojon ženon ležat…Svakog li đavla i ja pantin…U dugin danin penjali bi se u rašlje liske i rašeljke ter se igrali na trgovaca i mušterija,mene uvik zapadalo pačit gaste o’ lišća…o obliku i veličini lista ovisilo kol’ko gazeta piza…
Poslen Splitskog il’ Zagrebačkog  festivala,gledali,jerbo među prvin ćaća nabavijo televiziju,rizova s narančastin stabilizatoron…Ćeifa gkedat i sve tojo pretočit u igri među gustišon u Strančici.Svak na svoje stablo i veršaj.Mene zapalo  zapivat’ GAZI,GAZI…Gabi Novak…pa kašnje birajmo pobjednika,digot smo ga brušketon o’ šuverina ,šta bi ji babi iz traveše manili,izvlačili…Pak lita,poslen serije GRAĐANI SELA LUGA vrckon u Lug na Jarugu,na kupanje…Kogot pirijo vatru za pecu.Praške u lužinon kolkoš,pirili i prostoron….Oni zerku veći u lupeštinu po kuruze…Krave u štetu,jedito bi muka bila kad bi se nadule…nisi ji smijo pojit ,a morali proć kraj lokve,štaš,lacon ukolinči i goni uz put, na misto.…Poče,tila san kazat da san ja cilo ditinjstvo metila u ovu tintaru da smo mi dica iz Karakašice građani sela Luga,ki u seriji…
Digot smo se igrali i na domak majka i drčajine.Bebe navrat na nos sklepane od rute i trajine,meti spužve u vešte,digot i lepušinu.Radili smo jin i štramce,od paučinaste jurikovine (znate ono grmičasto stablo čiji plodovi liti pucketaju,ujesen,  toji matrijal zvali kučinon , i materinin iglicon šili štramce,naravski i kušine,napuni  tojon kučinon.Kitili smo i vešte atroke bjenkariju merlon,oni nespretnin ručicon…srca razigrana…
Bi’će se moja generacija sića,kako bi nas potravali vanka kad bi došli gosti…ajte vanka čeljad predika…kad bi štogot starije priupita činili fintu da ne čuju.
Dok je čeljad užnala dica vanka…ma njanci zere mi nije ža…pravo mi lipa sićanja. a ne po sadašnju bž te čeljadi , dica kolo vode.(O zemani, o običaji)..
Smetila san da je od moje tri i po godine,tetak mi, iz Pariza donijo pivca,ne znan od kojiog matrijala,al svakako ,ki   živ.Najidio se stric nešta na me,zajitio ga i raspa se jadni pivac u komadića sto doklen je još botu tužno zakukurika.Sićan se mista,kudan je iša kar,a prostor se vata za grane,taman tutek i zimi i liti blata imade,tutek nadrlja pivac.Stricu san nako malešna ne libeći se kazala,ovo ti nikad neću zaboravit ,nit’ oprostit…Oprostila jesan ,al’ zaboravila jok…
Pak kad smo pošli u školu igraj  na zoge,na laštika,na vrtice-biza marka,kobliže,kašnje i na franja.Na kolombara,fuć- buć,pim- pim (arererus- propali),pak na kukale,grupa grupu traži i svašta nešta šta je dičinja mašta ižinjavala,prez puno igračaka.Put nanoge do Alkarskog traja par uri,tekon nazad,u škarpi isporavljala ocjene i davala viđeno,mrčila učiteljičine jedinice muškićin,đava je stra,zaraj toga su mi u vri vrice kitine brali trišanja…
Meni najdraže bilo spušćat se puzeći guzicon niz zidić kraj skalina (kad bi podvornik o’ša’  marendat).
Marendavali bome  nismo,digot kvarat kruva,kadno je Kuso pa u afan a drugarica učiteljica poslala učenicu Ljubicu po burek u Turke,jadna Ljuba spruža ga Kusi,i plačnin glason zausti,na,blago tebi Kuso.
Kol’ko je puta pa snjig prve godine škole Boga pitaj,biće  desetak puta imali sastav MOJ PRVI SNJIG…
Na Graničara nisan volila igrat,one krupne br’te zakijandrile bi oni tvrdi balun u ‘vu moju malu bulu,i sadak kad minja vrime ćutin…Ajme mi je bilo od trulave kobile…Na franja san guštala i klik- klak udri po stotinu puta…još jedan visi na žici o’ struje…Pak skakanje ispo’ i povri konopa,vrćenje koluta okolon pasa,vrata,ruku,,,(smetila san kako smo zvali kolut?).
U dugin jesenjin večerin na trlje,karte nas ćaća od malena učijo,a i na tombule…
Uf gušta,puzat se niz Pašin brig na mažon,fjombe,priskočit jarak i vrckon na put.
Sićate li se herbara s presovanin cvićen,listovin,sviju vela i boja,pa ukrasni salveta…nema ji ni za likariju više…leksikona,spomenara.?!…..
Ka dica smo išli na Bukvu s magareton po vodu,najmlađe dite meti u antrešenj,u kor’tu ražentaj dičinje,pondak tovari vučije,kadikad spleti par ručica,uz pomoć soje…U liti kad bi prisušilo,dežuraj obnoć i vataj zerku vode na smokov list i u domijane i mlikare,doklen  vučije ne bi bile podukrajne.Čepine o’ materini punparica dobro držale do kuća…
Pak na Demerovac,na magaretu, ozdal kad ostaviš maže žita pa jopet dolika kadno iđeš po mlivo.
Sićan se pranja noćne robe na Cetini,mater potopila klašanje,ja nako sigur’a u se zalegla na nj i potonila,srićon u plićaku…
Bili zemani i branja jagoda,nosili na otkup krcate krtočiće,mlikare mlika…ajme jada kad bi Mate vratijo…Fraja bila ić na prove,ko je vidijo Baru,  Čoju,ma kakvi Alku.Zato bi nas mater za Gospu vodila,obašli bi stoliće na Žankovon,pogledali kolo,malko u crkvu…meni se u ditinjstvu o’ tamjana u crkvi uvik mantalo,bilo je i padanja u afan.Tekon na vrtaljiki u parku. Činila bi fintu da jeva čekan culjat se, a o’ stra nisan smila pogledat dolka…
U višljin razredin počela voz’t tarabasa…drndala…digot bi se i pripali,nako nabacani ki kunpiri,svi isti u keceljon,neočešljanin jejijon..
Brćoleti i prstenčići zalegli u ćoši duše…kadikad ćokan snatanja minula …i jopet san krmeljava cimigrina.
Obnoć me budi balerina vrteći se tamo vamo , uz zvuke neke neznane,a drage pisme šta duperaje  ove ure učmale…
P.S.Prišapnila mi draga Martina Barbić da smo kolut zvali HULAHUP.
Još nešto,napisah ovo potaknuta izložbom ODRASTANJE 60.ih i 70.ih u Galeriji Sikirica.
U Karakašici 19.rujna 2017.
Marija Librenjak