Bleiburg nije ideološko već etičko pitanje

0
191
16.05.2015., Bleiburg, Austrija - Komemoracija na Bleiburskome polju povodom 70. godisnjice Bleiburske tragedije. Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Govoriti i isticati samo zločin Bleiburga doista znači relativizirati Jasenovac, ali vrijedi i obrnuto, govoriti isključivo o zločinima Jasenovca znači relativizirati Bleiburg. No, isticati samo jedno, a ne i drugo mjesto ubijanja znači ono najgore, relativizirati sam zločin

Prema domaćim medijima na Bleiburškom se polju prošle subote na komemoraciji za žrtve Bleiburga i Križnog puta okupilo dvadeset pet, a prema procjenama austrijske policije šezdeset tisuća ljudi. Nitko ne zna točan broj, ima tendencija umanjivanja kao i preuveličavanja, ali bilo ih je toliko da ne bi svi stali na poljudski stadion pa ni na Trg bana Jelačića. Bilo je ih je jako puno, polje je bilo pretijesno i nikada ih nije bilo više, bilo ih je odasvuda, iz Dubrovnika i Šolte, iz Roškog Polja i s Kupresa, iz Varaždina i Županje, iz Stuttgarta i Frankfurta.

Zašto se baš ove godine okupilo toliko mnoštvo? Jedni misle da je to zbog sedamdesete obljetnice, ali će prije biti da je presudnu ulogu odigrao dišpet ili ponos kao odgovor na iznova pokrenute napore da se okleveta cijeli jedan narod kao fašistički i genocidan, da se ospori njegova sloboda i nezavisnost, da se diskreditira obrambeni rat i da se Hrvatska vrati u okvire iz kojih je krvavo iznikla, sa svim tim antifašističkim ligama i (ne)vladinim udrugama. To nije bio „žal za NDH“, kako je primijetio premudri Peđa Grbin, zadužen iznijeti stav u ime stranke, iako nije primijećen ni jedan simbol te države. To je bila spontana osuda jednog kolosalnog zločina, koji se nastoji zanijekati. Gledajući tu masu od pedesetak tisuća ljudi nehotice pomisliš: pa najmanje toliko ih je za samo nekoliko dana ubijeno metkom u potiljak, pobacano u jame i rovove iz kojih kosturi još uvijek isplivavaju. Iz svakog tog groba kao da je izniklo jedno ljudsko stablo, ili kao da se digao hamletovski duh brojnih očeva i djedova. Veliki skup Hrvata u austrijskom gradiću može se shvatiti i kao poruka aktualnoj vlasti kako narod nije zadovoljan s njezinom ukupnom (a)nacionalnom politikom.

I opet iznova slušamo već standardna opravdanja. Na Bleiburgu, veli nam primjer Milanović, nitko nije ubijen, već tamo malo dalje, kao da bi to išta mijenjalo na stvari, pa onda bila je to osveta nad pobijeđenim vojnicima, kao da nisu još i više stradali civili, kriv je Pavelić, a ne oni koji su izvršili pokolj, nisu svi, još će se kazati, bili nevini, kao da je ikome suđeno i kao da kazna za jednoga krivog može opravdati kaznu za stotinu nevinih, nisu stradali samo Hrvati, kao da oni nisu bili u golemoj većini i pravi cilj egzekucije s elementima pravog genocida. Javio se Danijel Ivin člankom u Jutarnjem s „top preporukom“, onaj Ivin koji je inicirao odustajanje od saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom, tvrdnjama kako je sve to što se događa oko Bleiburga jedan veliki mit, hoće reći laž. Po njemu, ništa se s Jasenovcem ne smije uspoređivati, jer on valjda usporedbama gubi na vrijednosti, na ekskluzivnosti od koje se može čak dobro živjeti i zarađivati. A onda već zaboravljeni Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, opet u istom listu s „top preporukom“, traži obustavu mirovina ustašama, koji zapravo ne postoje. Ako je još koji preživio treba ga smaknuti, treba dovršiti nedovršeno.

Činjenice su okrutne. U Sloveniji šesto, u Hrvatskoj tisuću masovnih stratišta, još neobilježenih. Kod Kočevskog Roga za osam dana likvidirano je trideset tisuća ljudi, u šumi Tezno petnaest je tisuća pokopanih, isto toliko u Maceljskoj Gori, u Zagrebu je ubijeno dvadeset tisuća. Jazovka, Daksa, Aržano. Ubijeno je više od 600 svećenika, samo u Hercegovini 66 franjevaca ili trećina ukupnog broja. Koncem rata smaknut je svaki dvanaesti Hercegovac, ukupno, prema istraživanju biskupa Žanića, šesnaest tisuća. Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek-Starič, kći partizanskog oficira na temelju vlastitih istraživanja i svjedočenja sudionika događaja ustvrdila je kako je na Bleiburgu i Križnom putu ubijeno više od sto tisuća ljudi, a Zdenko Zavadlov, zapovjednik OZNE iznio je podatak o sto tisuća ubijenih Hrvata samo na području Slovenije. Šuma je odjekivala od nijemih krikova, kao što bi rekao Slavko Mihalić, sve je to bilo bestijalno ubijanje razoružanih vojnika i onih koji odoru nisu nikada ni obukli, ubijanje iz osvete, mržnje, zadovoljstva udruženim snagama partizana i četnika preobučenih u partizane. Nisu zločini bili slučajni već planirani, naređeni s vrha. Josip Broz, prema dokumentu kojega je Nova Hrvatska objavila 1982. godine, u broju 3, traži od Treće armije da se kolona od pedeset tisuća ljudi, koja se kretala prema Dravogradu, uništi. Neposredno nakon Bleiburga, 26. svibnja 1945. u svom govoru u Ljubljani kliče: “Ruka pravde, ruka osvetnica dosegla je ogromnu većinu neprijatelja”. Taj govor nije teško pronaći u Vjesniku iz onog vremena. I još će netko reći kako Tito s tim pokoljem nije imao veze, kako nije za njega znao!

I kako sad lakonski kazati: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Pomirenje jest temelj zajedništva, a zajedništvo temelj budućnosti. No na početku svega je istina koju je mnogima tako teško prihvatiti. U Drugom su se svjetskom ratu na našem prostoru dogodila dva strašna zločina. Jedan se zove Jasenovac, drugi Bleiburg. Govoriti i isticati samo zločin Bleiburga doista znači relativizirati Jasenovac, ali vrijedi i obrnuto, govoriti isključivo o zločinima Jasenovca znači relativizirati Bleiburg. No, isticati samo jedno, a ne i drugo mjesto ubijanja znači ono najgore, relativizirati sam zločin. Dijeliti zločine na opravdane i neopravdane, one koji su počinili „naši“ i one koji su počinili njihovi, na one koje su počinili pobijeđeni i one koji su počinili pobjednici, moguće je samo u ideološki ostrašćenim glavama lišenim svake suosjećajnosti i obzira, s onu stranu svakog humanizma. Osuditi zločin – bilo tko da ga je počinio i u ime bilo koje ideologije i nad bilo kim – moralni je imperativ i put u zdravo društvo.

Predsjednica je države Kolinda Grabar Kitarović prihvaćajući se pokroviteljstva nad komemoracijom ispravila teške propuste bivšeg predsjednika, Vlade i Sabora, koji su činom odustajanja od pokroviteljstva nad obilježavanjem stradanja, prihvatili, eo ipso, pokroviteljstvo nad zločinom. Mnogi su očekivali njezin dolazak u Bleiburg, pa i bili razočarani kad se to nije dogodilo. Iako postoje razumljivi politički razlozi i iako je željela zadržati ravnotežu u odnosu na dvije teške priče iz naše povijesti, položivši vijence u tišini nekoliko dana prije samih skupova i izrazivši pijetet prema svim žrtvama te osuđujući režime koji su zločine počinili, u Bleiburgu se ipak trebala pojaviti. Tamo joj nitko ne bi zviždao, tamo su bili oni koji su je birali, a i ovako nije izbjegla osude i optužbe onih s druge strane. U odnosu prema Jasenovcu i Bleiburgu postoji svih ovih godina ozbiljna disproporcija, koju je ona svojim prisustvom mogla ublažiti. Desetljećima se zlonamjerno pretjeruje s brojem žrtava u Jasenovcu, o Bleiburgu se moralo šutjeti, u Jasenovac i dalje svake godine dolaze najviši predstavnici države, u Bleiburgu se do sada od njih nije pojavio nitko.Josip Jović