ČUDOVIŠTE MEĐU BILJKAMA(ako ne poznaš svoju prošlost ,onda te kao sljepca vode u budućnost)

0
95

Prokletstvo zaborava ili kad ljudi zanemare ono što ih je čuvalo stoljećima!

Prije nekog vremena na Dugom otoku s prijateljem sam se šetao oko prekrasnog svjetionika na Velom ratu okruženog nestvarno lijepim krajolikom, dio kojega su i oni visoki borovi izlomljenih i kvrgavih debala. Službeno se zovu alepski bor, ali i sirijski bor. Tipični dalmatinski krajolik, reklo bi se. Da nije jedne sitnice koju mi je prijatelj ispričao, koja mi je probudila znatiželju i još jednom pokazala kako djelovanje svih vlasti u svim vremenima uvijek treba promatrati iz širih kutova i ništa ne uzimati zdravo za gotovo.

Priča nas vraća na kraj 19. stoljeća, u vrijeme dok je našim krajevima vladala Austrougarska monarhija. Mnogi jako stari i sad već umrli ljudi, kad su govorili o tim vremenima (ili su se ti metuzalemi sjećali onoga što su im njihovi roditelji pričali) ta vremena nisu spominjali ni pamtili po lošem. Uostalom, još ne tako davno prema moru smo se vozili trasama koje je postavila Monarhija (mada, baš kao današnji neokolonijalisti koji po Africi grade autoputove koji koriste samo njima, dok ruralnom afričkom stanovništu ostaju dugovi, Carevina nije to radila zbog dobrobiti stanovništva, već zbog omogućavanja komunikacije prijestolnice i luka na Jadranu radi transporta roba i vojske); u Opatiji i drugdje i danas se šećemo stazama uz obalu koje su izgrađene za vrijeme Cara, baš kao i predivne okolne vile.

Stručnjaci za nadnacionalne tvorevine

Habsburzi, naravno, pripadaju staroj vladarskoj lozi, s istim namjerama koje imaju i danas živući predstavnici tih loza, u kojima interesi ljudi nisu na prvom mjestu. Ma ni blizu tome. Uostalom, nije li na čelu Paneuropskog pokreta godinama bio jedan Habsburg (Otto)? To je tijelo bilo jedan od važnih čimbenika u manipulacijama za uspostavljanju suvremene nadnacionalne diktature u vidu Europske unije, koja je tek nešto sofisticiranija inačica „tamnice naroda“, kako se u povijesnim udžbenicima ponekad nazivalo KuK-monarhiju. Niste valjda na trenutak pomislili da je član višestoljetne carske apsolutističke obitelji odjednom postao demokrat ili zastupnik ljudskih prava?

Vratimo se otočnom krajoliku. Ti sveprisutni borovi o kojima je riječ, ispričao mi je prijatelj, su tzv. sirijski borovi. Njihova je glavna odlika da su neupotrebljivi za gradnju čamaca ili ogrjev, nehranjivi su, vrlo invazivni i kisele tlo onemogućavajući da na njemu išta raste. I nisu oduvijek bili ovdje, već su posljedica pošumljavanja koje je po Dalmaciji radila baš Austrougarska monarhija kad je u 19. stoljeću potpala pod njenu vlast.

Zainteresiran, odlučio sam potražiti ima li što o toj temi na internetu. Nisam našao skoro ništa. U jednom šumarskom tekstu o tim borovima govorilo se kako je riječ o prvorazrednoj vrsti „u pošumljavanju i melioraciji degradiranog krša mediteranskog pojasa“ te da se od iglica „pod njegovim krošnjama stvara sloj novog šumskog tla koji je ranije nestao.“ Ako se i stvori humus od iglica, zapitao sam se, koja korist od njega kad zbog kiselosti ionako koristi samo tim borovima, koji su ionako već tu, posađeni u neko tlo koje je i prije postojalo?

No, osim za smolarenje, sirijski bor upotrebu ima, navodilo se u tekstu, u „rekreativne svrhe i estetsko oblikovanje krajobraza“ (dakle – nikakvu praktičnu), pa je na mnogim mjestima pošumljenima tim borom koji stvara hladovinu nastala turistička izgradnja. Zapitao sam se ne stvaraju li i druga, autohtona stabla hladovinu, nije to nešto čime se samo sirijski bor može pohvaliti, zar ne? Prve kulture tog bora, pisalo je dalje u šumarskom tekstu, podignute su prijepribližno 120 godina, a sadnice su se proizvodile u tada osnovanim šumskim rasadnicima uŠibeniku, Sinju, Makarskoj, Gružu i Kotoru. Iz tih rasadnika svake se godine razdijelilo 60.000 borićai „pošumljavanje je dobro napredovalo”.

Ostavimo na trenutak stručna gledišta, koja su često puta tek prepisivanje podataka bez kreativnog razmatranja opcija izvan udžbeničkih teza koji se automatikom prenose s naraštaja na naraštaj. Jer, narednih sam dana sam počeo drugim očima gledati krajolik oko sebe. Odjednom sam primijetio da je tlo ispod tih borova posvuda puno njihovih osušenih iglica (od kojih se ne stvara nikakav humus jer je sve suho) i da ništa drugo nigdje ne raste. Primijetio sam koliko stotina češera se nalazi na svakoj grani, a svaki sadrži desetke sjemenki, što je razlog zašto je sirijski tj. alepski bor izuzetno invazivan, pa osvoji cijelo tlo na mjestima gdje ga se pusti da radi što hoće.

Sjetni pogled na nekoć bogate krajolike

Primijetio sam brojne suhozide (vidi sliku) koji su odvajali stepenasta bivša polja ili maslinike. Bilo je po desetak tih “katova” ili razina tih bivših polja. Njihovi zidovi su i dalje tu, ali na svim terasama rastu isključivo – visoka stabla sirijskog bora. Shvatio sam da zapravo gledam postapokaliptičnu verziju nekada bogatog i hranjivog krajolika, koji je danas de facto pustoš. Jer ti borovi nisu dobri za ogrjev zbog puno smole, drvo im je loše kvalitete pa se ne može koristiti za brodove (debla im tako krivudavo rastu da mi je teško čak zamisliti i sječu tih stabala), nemaju hranjive plodove, ali zato kisele tlo pa ono, osim za te nametnike, postaje potpuno jalovo. Da spomenemo i to da su, onako suhi i na tlu baš zelene vegetacije, idealni za nastanak požara.

Takvo razmišljanje našlo je potvrdu u internetskom tekstu izvjesne Svetlane Slapšak:

„To prapovijesno čudovište među biljkama raste tamo (bar u Sredozemlju) gde je vatra uništila sve, ili gdje su ljudi zapustili druge, raznovrsne i korisne kulture. Zemlja oko borova je sterilna, na njoj ništa ne raste: sirijski bor, koji je zauzeo ogromne površine Mediterana, pošast je koja je uspjela istjerati visokokultiviranu piniju i njene plodove, pinjole, jedan od glavnih začina još od antičke kuhinje. Pejzaž Mediterana više nema siluete sa srednjovjekovnih i renesansnih slika, sa krunastim krošnjama pinija; sve što vidite jesu čupavi i grbavi ili uspravni i dosadni sirijski borovi. Mediteranski hrast, poslastica za koze i ugodna sjenka za ljude, postao je rijetkost. Umjesto njegovane zemlje koja je znala davati najrazličitije voće i povrće, umjesto smokava, naranči i badema koji i kada padnu odaju opojan miris, mrtvo šuštanje iglica koje nijedna životinja ne može iskoristiti kao hranu, hladni osvajači napuštenih maslinika i vinograda“.

Zašto bi itko namjerno sadio takvo stablo?

Ako je to tako, zašto bi itko namjerno sadio takvo stablo?

Jedan od mogućih odgovora bio bi – ako bi želio uništiti lokalnu privredu i prisiliti ljude da se iseljavaju. Ili ih onemogućiti u vraćanju. Ako želimo pustiti mašti na volju i raširimo kadar preko šireg prostora i vremena, možda je neko šire razmišljanje vladajućih elita oduvijek bilo smanjiti ekonomsku neovisnost ljudi u proizvodnji hrane i što više napučiti gradove, u kojima će biti u ekonomskoj ovisnosti ili jeftina i potplaćena radnička snaga za tvornice (uostalom, danas preko polovice stanovnika svijeta živi u gradovima, što ih stavlja u potpuno ovisnički odnos prema sustavu). Naime, borovi su se sadili na napuštenim poljima, koja su takvima postala nakon tragične epidemije peronospore koja je došla niotkuda, uništila vinograde i prisilila mnoge ljude da idu u emigraciju trbuhom za kruhom u vrijeme Austrougarske. Naravno, kad su polja i maslinike jednom preuzeli borovi eventualni nasljednici više se nisu imali čemu vratiti. Pogotovo na otocima. A ne zaboravimo da je Brač oko 1900. godine, prema enciklopedijama, imao čak 20.000 stanovnika, u isto vrijeme kad je Split brojao oko 10.000 duša. Dok su gradovi neskladno bujali, otoci su se praznili. A možda za sadnju borova postoje i neki drugi, sasvim banalni razlozi.

No, evo i priče mog prijatelja, one koja je usmjerila moju pažnju prema borovima na koje do tada nikada u životu nisam potrošio nijednu misao. Kad je na Biokovu, kod Zaostroga, 1970-ih gorjela borova šuma, njegova se baka rasplakala jer ju je taknulo što je tu šumu sadio njegov djed u osnovnoj školi (koja je u njegovo vrijeme, prije Prvog svjetskog rata, trajala četiri godine), zajedno s drugim školarcima “mobiliziranim” za tu priliku. Borove su sadili na napuštenim maslinicima,vinogradima i pašnjacima. Iz perspektive utjecaja tih borova na okoliš i tlo, to mi sad doista izgleda pomalo bizarna ideja. Ali tako je bio. I tako je moj prijatelj saznao za to austrougarsko pošumljavanje borovima. Potom se prisjetio i ostavinske rasprave u vezi čestica zemlje razbacanih oko Zaostroga.

Čestice su se prenosile s pokoljenja na pokoljenje onako kako su bile i upisane u zemljišne knjige, a konkretno su se dijelile na – izrijekom – njive, voćnjake, vinograde i pašnjake. Negdje do 1960-ih su i imale tu funkciju jer je njegova teta (djedova sestra) radila na njima, a potom su se (nakon potresa koji je mjesto pogodio 1962. pa su se stanovnici odselili na obalu i počeli baviti turizmom ili su živjeli od SUBNOR-ovih mirovina) na njih sami od sebe proširili okolni agresivni sirijski borovi i od plodnog tla napravili kiselu pustinju u kojoj mogu samo oni uspijevati.

Nestalo je njiva, voćnjaka, vinograda i pašnjaka.

To tako nije moralo biti, jer su na jednom drugom mjestu, daleko od borova, ostali badem i vinograd. Badem je rastao sam od sebe i davao sve više plodova, a i vinova loza se proširila nekoliko desetaka metara. Drugim riječima, mada zapušteno i nekultivirano, to zemljište, na kojem nema borova, i dalje je plodno i alkalno, i spremno da se poda ruci čovjeka.

Nakon požara – opet pošumljavanje sirijskim borom!

Pustili smo tada mašti na volju i i zamišljali potpuno drukčiji dalmatinski krajolik s kraja 19. stoljeća, prije nego što ga je Austro-Ugarska počela devastirati sadnjom borova. Umjesto šuma sirijskog bora, u našoj mentalnoj slici, između suhozidova smjenjivali su se polja, maslinici, voćnjaci, šumarci s domaćim vrstama mediteranskog bilja (pa i borova, ali drugih, izvornih neinvazivnih vrsta poput tamarisa), a i pašnjaci za ovce i drugo.

No, to je zaboravljeni krajolik. Jer danas, kad požar negdje u Dalmaciji uništi određeno područje, to se podr0učje opet pošumljava sirijskim borom (iz zrakoplova, pa umjesto razmaknutih stabala na tom mjestu naraste neprohodna borova džungla, nepogodna čak i za život životinja). Pošumljavanje borom je zapravo – kako je slučajno “isplivalo” u razgovorima s nekim otočkim poznavateljima botanike – možda nepotrebno jer u Dalmaciji postoje i drugo drveće kojim bi se moglo pošumljavati. Što nedostaje, rekli su mi, autohtonoj akaciji koja brzo raste, dobra je za ogrjev i alkalizira tlo? Ili primorskom hrastu zvanom crnika, odličnom za gradnju brodova? Ili bagremu, za kojeg su mi rekli da raste još brže od borova, čiji se cvijet može jesti, a osim za ogrjev, odličan je izradu klupa i drugih predmeta koji trebaju tvrdo i čvrsto drvo?

Ali naučili smo se da je sirijski bor integralni i jedan od najvažnijih dijelova slike dalmatinskog krajolika.

To je prokletstvo zaborava.

Nova stvarnost se nametne tako da se prisilno ostvari i potom samo treba pričekati da suvremenici ostare i poumiru. A kad se to dogodi, nametnuta je zauvijek.

David Icke je, komentirajući nadzorne kamere u školama i razvoj elektronskih umreženih baza podataka o svakom čovjeku na Zemlji, napisao je da se valja zamisliti nad činjenicom „da su oni među nama koji su rođeni prije pojave masovnog nadzora posljednji naraštaj koji će imati iskustvo naspram kojeg će moći usporediti ono što je bilo s onim što dolazi. Današnja djeca neće imati mogućnost takve usporedbe, a to je manipulatorima najvažnije.“

Tko ne poznaje prošlost – kao slijepca ga vode u budućnost

Svijet se mijenja tijekom našeg života, ali imamo orijentir da vidimo ide li to nabolje – naše spoznaje o životu kakav je bio prije. Međutim, piše Icke, „kada škole i ulice budu načičkane kamerama i kada djeca budu morala davati otisak prsta kako bi mogla dobiti školski obrok te kada nadzor bude sveprisutan, novorođena djeca ulazit će u ovaj svijet “onakav kakav jest”. Njima će to biti normalno, jer će jedino to i znati. Zbog toga smo mi koji na leđima imamo nekoliko desetljeća (…) posljednji naraštaj koji će moći sagledati ono što se toliko očigledno događa, što pred nas stavlja golemu odgovornost.“

Primjera nametnutih novih stvarnosti ima koliko hoćete. O Edwardu Bernaysu, ocu tzv. odnosa s javnošću koji je oko 1924. jednom kampanjom napravio da su Amerikanci „špek i jaja“ počeli smatrati tradicionalnim američkim doručkom, mada to nikada nisu doručkovali, već se pisalo u prethodnim brojevima. Danas je u mnogim mjestima potpuno normalno i to da im se u vodovod stavlja opasni toksični otpad fluorid, jer tako je već pola stoljeća. Sjetimo se onda “izgona” pušenja iz sfere političke korektnosti. Kako je samo neobično na televiziji vidjeti film iz 1970-ih ili 1980-ih u kojem ljudi slobodno puše – u restoranu, zrakoplovu, autobusu, na televiziji?! Nezamislivo, a još za naših života to je bilo potpuno normalno. Isto vrijedi kad u filmovima iz istih godina vidim aerodrome na kojima nitko ponižavajuće ne hoda bos na aerodromskim kontrolama niti biva zračen rendgenskim zrakama.

Moja djeca rođena kasnih 1990-ih i početkom 21. stoljeća neće imati pojma, ali mi, stariji od njih, sjećamo se vremena kad ljudi nisu robovali kreditima banaka za vozila i stanove. Ima i drugih načina, nekada su kredite s malim kamatama ljudima davale matične tvrtke ili su čak gradile stanove i davale ih na upotrebu zaposlenicima, a nema nikakvog razloga da građane za kupnju neophodnog životnog prostora ne kreditira i sama država, uz tek simboličnu kamatu. No, kad ta djeca dođu u godine za studiranje možda više neće ni znati da je još nedavno postojalo besplatno obrazovanje. Njima će najnormalnija stvar biti da već za studij dižu kredite koje će poslije godinama otplaćivati (baš kao što je to Amerikancima odavno normalno) i neće im uopće biti zamislivo da obrazovanje može biti besplatno. Ali mi znamo da može, jer je takvo bilo desetljećima.

Kad je riječ o izbrisanim stvarnostima, na um mi padaju i neobičnije stvari. Recimo Bruno Gröning, jedan od najvećih iscjelitelja, koji je djelovao u Njemačkoj poslije II. svjetskog rata i umro prije više od pedeset godina. Usprkos fantastičnim učincima i učinkovitim učenjima na polju duhovnog iscjeljenja, zabilježenim i kamerama, jednostavno je izbrisan. Nigdje ga se nije spominjalo, a oni koji su imali priliku vidjeti ga na djelu pomalo su starili i umirali, danas su čak i djeca iz tog vremena postala starci. Od zaborava je spašen tek naporima nekih pojedinaca. U isto vrijeme sustav je mitove i aureole gradio oko nekih posve drugih ljudi.

Treba stalno imati na umu – ništa nije onako kako se čini, u ovom svijetu izbrisanih sjećanja i lažnih povijesti.