Da sam bio tu noć u Getsemaniju, čini mi se, bio bih prvi koji bi te zatajio – Isuse

0
163
Nešto se mislim u 1 poslije ponoći kako ima puno stvari u mom srcu i u mojoj glavi o kojima ne smijem i ne mogu pisati. A siguran sam da bi takvi radovi pokupili mnogo lajkova i kako bi se mnoge duše raspekmezile kad bi sve to čitale. Ali, baš danas, dok je trajao taj Veliki četvrtak i dok sam imao moje privatne borbe i hrvanja s Gospodinom, razmišljao sam o tom Gospodinu kao o mom prijatelju kojem jedinom mogu neke stvari kazati i povjeriti. I kako čeznem ponekad da onaj „Ne boj se“ bude od kamena, drveta, da bude knjiga ili kakva životinja ili čak čovjek pa da ga mogu uhvatiti i obgrliti i ne puštati nikad. Da taj „Ne boj se“ bude tako opipljiv pa da se ja ne bojim i da to stvarno živim.
Piše: Fra Željko BARBARIĆ (ABCportal.info)
Ovako, imam se potrebu praviti nepogrešivim, neranjivim i supermenom. Pokrivam i sakrivam svoje padove da ne bi tkogod pomislio da sam slab, bojim se da ne bih slučajno u mojim projektima i planovima ušao u slijepu ulicu, baš me strah tih padova. I onda kad se dogodi taj pad, onaj „Ne boj se“ bi baš tada trebao postati živ, opipljiv, uhvatljiv i dohvatljiv. Jer se više uzdam u sebe, nego u Boga. Jer me strah kad padnem da ću se udariti i da će me boljeti. Mislim da sam negdje prešutno to ubacio u naš ugovor, moj i Gospodinov. Da me neće boljeti, da ću ja ići za Njim i da će sve biti u redu.
A opet, gledam Njega, gola, ogoljena. Bez odjeće, bez dostojanstva, bez prijatelja, bez obrane, bos, gol, žedan… Takav čak izgleda lijep, zato Å¡to niÅ¡ta viÅ¡e ne sakriva ono Å¡to On jest. ÄŒista ljubav. ÄŒista. Ničim nagrÄ‘ena, povrijeÄ‘ena ili sakrivena. Na križu je ta ljubav potpuno otkrivena i niÅ¡ta drugo se ne nalazi u njoj da bi se čovjek mogao zbuniti. Gleda Njega koga su proboli, gleda Njega kako svejednako opraÅ¡ta i s križa, tjeÅ¡i s križa, moli na križu, sve kao Å¡to je radio i dok je slobodno hodao i činio dobro zemljom.
Kad sam ulazio u samostan, a vjerojatno i vi kad ste ulazili u brak, ili uopće kad ste ulazili u neke odnose, imali ste određena očekivanja. Nekako svi mislimo, imamo ideju kako bi to trebalo izgledati i kako bi to trebalo biti. Imamo nekakva svoja očekivanja, nadamo se nečemu. Kad ono tamo, počesto ni blizu svega onoga zamišljenoga, ni blizu one neke slike koju smo imali u glavi. Valjda zato ima i puno razvoda. Valjda zato i svećenici napuštaju svoje zajednice i svoj poziv. Čini mi se da je to zato što u toj slici nekako nije bilo gologa, ogoljenog i izranjenog Krista na križu. Jer nema svećeništva bez takvog Krista i takvog svećenika. Ostavljenog, napuštenog, poniženog, izloženog i izruganog.
Teorija lijepo zvuči. A teorija glasi: Å to je malo muke, problema, padova, ruganja, sramote u usporedbi s vječnosti s Bogom? Samo je problem Å¡to je ovo sada, ovo sadaÅ¡nje itekako opipljivo, a ono vječno je „na čekanju“ i imamo ga samo u ideji. Jer u ovom sadaÅ¡njem, tj. u onom proÅ¡lom, da sam se ja naÅ¡ao s Isusom u Getsemaniju i svim onim prilikama iz Velikog tjedna, čini mi se da bih ja prvi utekao iz onog vrta, da bih Ga zatajio, izdao, sakrivao se iza nekog žbunja… NeÅ¡to mi se čini da bih pozaboravljao na vječnost u tim trenucima straha za vlastitu sadaÅ¡njost. I tu me strah. I ne daj da se pogubim, Kriste. Ne ostavljaj me samog. I ne daj da ja Tebe ostavim. Jer ako Tebe ostavim, ne da ne znam kako ću dalje, nego ne znam viÅ¡e ni tko sam ni Å¡to sam…
Trebam te k’o ozeb’o sunca. Da parafraziram jednu pjesmu, pobjeg’o sam, priznajem ti sada, pobjeg’o sam ko zadnje smeće. A Ti? ÄŒovjek, Adam je pao. ÄŒovječanstvo je ogrezlo u grijehu. A ti ispravljaÅ¡ taj pad tako Å¡to je čovjek opet pao – ovaj put je ubio Boga na križu. Apsurdistan. ÄŒisti apsurdistan. Njegovom smo se modricom izliječili. Kao Å¡to je Krist visio na križu gol, ogoljen, tako i sveti Franjo skida svoju haljinu pred svojim zemaljskim ocem, ostaje gol kako bi mogao pripadati samo Bogu. O kad bi se dalo shvatiti da sam samo Tvoj i da su svi ostali ljudi i sva stvorenja Tvoji. Ali, ne da se shvatit… Ne da se prihvatiti… Ne da mi se prihvatiti EvanÄ‘elje kao priručnik ljubavi, kao upute za upotrebu života. Ne da mi se prihvatiti svetu misu kao dnevnu lekciju, dnevnu dozu ljubavi koja mi ojačava imunitet i otpornost na zlo i napasti.
Ipak, ti se spuÅ¡taÅ¡ k meni, opraÅ¡taÅ¡ i zaboravljaÅ¡, ne po mojim ili naÅ¡im zaslugama, već po obilju svoje dobrote i praÅ¡tanja.  Opet ona pjesma od Opće opasnosti. Da ti kažem oprosti, to tako jadno zvuči… Jadno zvuči jer se toliko puta izlizalo, jer sam toliko puta otiÅ¡ao krivim putem i pao, spotaknuo se i oderao nosom i licem asfalt pod sobom. Ali Ti i to jadno oprosti prihvaćaÅ¡ kao najveću moguću garanciju mog obraćenja. Tu ti skidam kapu. To možeÅ¡ samo Ti.