DAŠAK MOGA ZAVIČAJA

0
248

Zapuhali su čudni vjetrovi. Unatoč dobrom odgoju, svjesno smo se prepustili stihiji materijalizma. Rijetki su ostali dosljedni etičkim načelima. Bauljamo u izmaglici poljuljanih vrjednota tražeći pravdu koju ni sami ne promičemo.

Jedan od rijetkih, koji stoji čvrsto na nogama, je Marin Ivan, ugledni zagrebački odvjetnik. Cijenjen je i uzoran čovjek,  ne robuje sveprisutnoj potrebi za moći bez pokrića. On je moć našao u sebi, svom znanju, skromnosti i istinoljubivosti. Sve to je ponio iz roditeljskog doma, a školovanjem samo nadogradio i oplemenio.

Ivan je od malih nogu bio poslušno dijete, izvrstan učenik, uzorni ministrant. Kako se dobro voli samo od sebe, Ivan je bio omiljen kod susjeda, učitelja, župnika, a najviše ga je hvalila susjeda Jaka:

– Nekad ti Bog providi u kom se i ne nadaš! Meni je providio u Mari i njezinoj dici, u svemu mi pomognu, a naiskolo Ivan. Kad je Bog dilio talente, na njem nije škrtario. Ima i Marina molitva zasluga, triba pravo reć.

– Nisu to moje zasluge, to je Božje davanje – odgovorila bi Mara blago.

Ivan se i danas živo sjeća Jakinih blagoslova, Matišinih priča o hajducima i uskocima, Jakišinih ratnih svjedočanstava, Manjinih šala i doskočica, babinih molitvica, materina svitovanja i očevih pogleda. Sponu s rodnim krajem čuva i njeguje bilježeći zavičajne arhaizme i mudrosti. Prva u nizu zapisanih je ona s kojom ga majka Mara isprati iz rodnog doma.

– „Neka večere s pravdom stečene“, nek te grad ne ponese, Ivane! Uvik si nam svitlio obraz, i osela ćeš ako Bog da.

Budući da se Ivan bavio pravom i pravdom, odavno je spoznao kako i ne idu jedno uz drugo. On se u svom poslu trudio slijediti pravdu pa je više sporova odbijao očitujući se jasno i otvoreno. Unatoč primamljivim novčanim ponudama što su mu nuđene, Ivan ih je odbijao i ostao dosljedan borac za pravedne odluke. Neki su ga zbog toga cijenili, neki prezirali, ali kod svih je uživao ugled. Veličina zavrijedi poštovanje i svojih protivnika.

– Kažu kako Ivan nije od jamljanja! – jednom je prijekorno izjavila Ivanova tetka – bolje bi bilo da je, „kud svi Turci, tud i mali Mujo!“

– Kakvo je vrime došlo – začudi se Mara – žalimo što su nam dica poštena?

Bože sačuvaj! – trgnu se tetka – već, ja bi’ s narodom. Jami kad ti zapane, šta udi.

Odmahivanjem rukom, Mara bi prekinula takva razglabanja osjećajući majčinski ponos. Borila se s navalom misli koje su, kao napast, šaptale kako tetka ima pravo.

– „Neka večere s pravdom stečene!“- poentirala bi dajući zadovoljštinu glasu savjesti koji je vapio za javnim nastupom. Probudila bi tako onaj dobar osjećaj po kojem se na licu pojavi iskreni osmijeh, a nutrinu preplavi mir.

Ivana u Zagrebu često uhvati nostalgija za rodnim krajem. Tada pročita pokoji arhaizam ili mudru izreku iz zavičaja. Ona oproštajna „neka večere…“ i „biti svitla obraza“ mu se učine tako aktualne, svevremenske.

S godinama se sve više veseli putovanju u rodni kraj i susretu s dragim ljudima. Osobito ga veseli sudjelovanje u Križnom putu preko planine. I Luka, njegov prijatelj iz djetinjstva, inače veliki i poznati  poduzetnik, najavio je dolazak u zavičaju. Sjeti se Ivan prvih Lukinih cipela i svojih šugeljuša, razbijenog bocunića i Lukine potrebe za dokazivanjem. Ivan se uvijek iskreno veselio njihovom susretu. Što ima ljepše od susreta sa starim prijateljima?

Iva Bagarić/Tomislavcity