MARKO LJUBIĆ ‘Feralovci’ traže novoga gazdu, mogu li ga naći?

0
102
08.11.2013., Bjelovar - U organizaciji Narodne knjiznice Petar Preradovic, u sklopu ciklusa mjeseca knjige, u prostorijama kazalista odrzan je putujuci pjesnicki kabare Melodije sela i Brisela u izvedbi Predraga Lucica i Borisa Dezulovica, popularnih Feral Tribuneovaca. Ovaj nesvakidasnji kabare, koji kroz crcni humor protresa sve aktualnosti na nasoj politickoj sceni i drustvenom zivotu, do suza je nasmijao mnogobrojnu publiku. Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Ljubic-162x125Marko Ljubić                                                                                                                                                                        Pripadnike svojevrsne “Feral” sekte ili religije “antifaÅ¡izma”, poklonike Dežulovića i kompanije, u blato baca upravo sustav koji ih je i stvorio, jer se mora prilagoditi novim izazovima i ciljevima, a oni to nisu mogli shvatiti. Gazdama viÅ¡e ne trebaju…

Ima li “Feral” šanse u današnjoj Hrvatskoj? To je pitanje koje po društvenim mrežama ovih dana, nakon posrnuća njegove autorske okosnice Dežulovića, postavljaju tisuće navučenih fanova, nadajući se uskrsnuću pokojnika. Kad spominjem posrnuće Dežulovića, ne mislim pritom na otkaz koji je dobio u Slobodnoj Dalmaciji, nego na njegov jauk i kmečanje, te jadikovke sa svih strana.

Dežulović može biti vrhunac Predragu Luciću ili Viktoru Ivančiću, jer su na njegovoj darovitosti postali imena i sve ono što ni po čemu nikada ne bi bili izvan prigradske birtije, eventualno. Može i Branku Mijiću iz Rijeke, koji nariče naslovom “Grobnica za Borisa D”, kukajući zbog odlaska “najboljega od nas”. Ovdje moram uraditi digresiju, zbog pretencioznosti kako naslova, a još više ovoga – “nas”! Što god tko mislio o Dežuloviću, sumnjam da pismen čovjek može dopustiti bilo kakvu usporedbu njegove darovitosti i intelektualnih mogućnosti Mijića koji ih naziva – “nas”, izjednačavajući se ni manje ni više nego s Danilom Kišom neslanom aluzijom u naslovu.

Zašto su osuđeni na propast?

Zašto su takvi tipovi u svakom, pa tako nužno i u hrvatskom društvu, osuđeni na propast?

Prvo, jer nemaju stvarne vrijednosti, jer ništa ne stvaraju. Ne može se čitav život biti ptica rugalica, ma kakvo zlatno perje ona imala. Naprosto, ili dođu nepotrošeniji rugači, ili okolišu kreštanje remeti mir.

Iluzije o svojoj nedodirljivosti i veličini koje su stekli upravo zaštićeni od onih koje su nemilosrdno ismijavali, vrijeđali i javno osporavali, zavarale su i njih, ali i gomilu pripadnika te svojevrsne sekte. Što su god oni više i brutalnije vrijeđali Tuđmana, tadašnje državno vodstvo, Katoličku crkvu, ukratko svakoga drukčijeg, sve su više upravo od njih bili štićeni. Zbog toga je nastao mit o njihovoj moći i nedodirljivosti, legenda o tome kako se sve smije, samo treba hrabrosti. Sve je dopušteno, vrište ti vjernici nove, “antifašističke” religije u Hrvatskoj.

Jedini problem je taj što je sve dopušteno samo njima…

Nije Boris Dežulović, a još manje je to radio “Feral” tijekom izlaženja, bio zastupnik nekakve društvene manjine niti nekakvog pokreta otpora nečijoj golemoj nadmoći. On i oni su zastupali uvijek izuzetno snažne centre moći. Umjesto zaštite manjina, kako se predstavljaju, oni su zapravo omlaćivali njima kao poderanim krpama koje će netko baciti u smeće, a netko dati lokalnom propalici da pokuša utržiti ranojutarnju rakiju.

Jednostavna je činjenica i polazište da pojam manjina ne krije uvijek, pa ni najčešće, moralnu obvezu. Uspon “Ferala”, a time i famoznih utorkaša, nije bio dakle vezan za zaštitu nekakve manjine – živo se njima fućkalo za njih, a još manje za nekakav moralni imperativ. Točno po njihovom obrascu danas se ponaša Milorad Pupovac koji vičući o ugroženoti Srba u Hrvatskoj i namjernim iritiranjem hrvatskoga naroda, zapravo stvara betonsku ogradu oko sebe pred sve češće ponavljanim opasnim upozorenjima drugih lidera hrvatskih Srba o njegovim banalnim i povelikim zlouporabama. “Feralovci” su svoje divljaštvo, brutalnost, uvrede i otvoreno neprijateljstvo prema samostalnoj Hrvatskoj skrivali pod pojmom slobodnoga mišljenja, a Pupovac pod ugroženošću Srba. U vrijeme kada su dostizali vrhunac svoje slave, bili su osuđeni na propast. Moralni imperativ je tada bio, zbog realnih povijesnih okolnosti, podupirati stvaranje okvira nacionalne slobode, da bi se uz ostalo legitimirali utjecati na njen sadržaj.

Naviknuti na moć svojih gazda

Kako su god oni svoju kreativnu, komercijalnu i društvenu propast, kojoj su sami zapravo dali presudan pečat, nastojali predstaviti i dobrim dijelom uspjeli, kao režimski udar profašističke države na slobodu čovjeka i mišljenja, tako i Pupovac sa čitavim spektrom tzv. antifašističkoga pokreta, pojačanom drekom zapravo pokušava zamagliti stvari i potencijalni kriminal, štetočinstvo i nesolidnost podvesti pod progon Srba. “Feralovci” nisu ništa naučili, a pitanje je ima li povratka Pupovcu…

Konačno, devedesetih godina u realnim okvirima koji su omeđivali stvaranje hrvatske države, zalagati se tada za državnost i obranu nacionalne slobode, bilo je biti – slabiji, nemoćniji. Ako manjinu i većinu poistovjetimo sa stvarnom moći, jer ponašanje uvjetuje društvena moć, dobijemo definiciju odnosa manjine i većine. Moć je uvijek bila koncentrirana u rukama manjine. Kao kada govorimo o stotinama vojnika s kopljima koji napadaju jednoga mitraljesca. Tko je tu većina, odnosno moć? Korisno bi bilo kada bi narikače nad sudbinom “Borisa D” tako sagledavale kompletnu situaciju.

“Feral” nikada ne bi opstao ni dva mjeseca usprkos tome što je bio vrckav, duhovit, buntovan, brutalan, agresivan i prljav, sve ono što su milijuni ljudi u svim komunističkim zemljama tako silno željeli kao pravo i stvarnost, da je bio onakav kakvim se deklarirao. Dakle, slobodna i nezavisna novina. Drugim riječima, Dežulović, Lucić, Ivančić i kompanija, zapravo nikada nisu bili sudionici stvarne tržišne utakmice, niti su njihovu veličinu kao što vole istaći, određivali tržišni i natjecateljski kriteriji. Oni su tipični hrvatski antifašisti, naviknuti na moć iza leđa, bez koje su društvene, a najčešće i osobne ništice. U vrijeme kada su čerečili novu hrvatsku državu, moć je bila kod Soroša i ostalih njihovih gazda, a ne u Zagrebu.

Kad su trebali Sorošu i međunarodnim centrima zainteresiranima za razvoj situacije na prostoru bivše Jugoslavije, dobivali su novac za svoje postojanje. Onoga trenutka kada su se odlučili na takvu “manjinsku” poziciju, bili su osuđeni na propast, pri čemu ta propast nekada dođe malo ranije, nekada kasnije. Jednostavno je – nitko te neće platiti kada mu više ne trebaš.

Nije im pomogao ni Ninoslav Pavić

Zašto bi netko danas trošio novac na Dežulovića kada ima Radmana na HTV-u? Dežuloviću i sličnima će prostor za djelovanje biti sve uži, ne zbog toga što će ih netko progoniti, već upravo zato što neće imati progonitelje. Sve će manje biti temelja za kmečanje i samoviktimizaciju. Eventualno, mogu kao i Ivančić, naći utočište još uvijek kod Pupovca dok srbovanje prolazi, na nekoliko kukuriku “neovisnih” portala dok je na vlasti ova koalicija i dok politička i društvena prijevara zvana Bandić ne završi kao i “Feral”, ali tipovima iz predsoblja zlatnih odaja moći, to nije dovoljno.

Zato su trkeljanja o pokretanju “Ferala”, dok “antifašisti” nariču za sudbinom Dežulovića, priglupa tlapnja tipova koji ne mogu prihvatiti normalne društvene standarde čiji razvoj ne može spriječiti ni tisuću puta snažnija interesna grupacija od današnje neokomunističke i udbaško-velikosrpske. Zašto?

Prvo, što tipovi kao Dežulović i njegovi utorkaši nikada u životu nisu ulagali svoje, niti su naviknuti snositi posljedice igranja tuđim. U tome im nikako nije pomoglo nemiješanje hrvatske države u zakonski nadzor poslovanja “Ferala”, iako u njihovom miljeu godinama kruže informacije o svojevrsnoj Fimi mediji, koja bi se u mnogočemu mogla izjednačiti s ovom nametnutom ili stvarnom. Nije im nimalo pomogao Ninoslav Pavić koji je dealove s vladajućim poretkom temeljio na golome agitpropu svojih autora zauzvrat uživajući kratkoročne benefite statusa pijanih milijunaša. Paviću se dogodilo upravo ono što i “Feralu”. Postao je preskup, a i kontraproduktivan, pa čak dugoročno i opasan po svoje stvarne gazde. Pavić danas proklinje državu, iako bi većina ljudi na njegovom mjestu bila manja od makova zrna, sretna što nije pod istragom, ako ne i u debeloj zatvorskoj hladovini.

Dolazak Hanžekovića znači, ne samo promjene u dosadašnjoj praksi medijskoga rata za Hrvatsku, već i najavljuje dalekosežne promjene u ponašanju novoga establišmenta u pokušaju ovladavanja autentičnom Hrvatskom i njenim ciljanim upravljanjem u kontekstu međunarodnih silnica. Brutalno nasrtanje na hrvatski nacionalni identitet postaje kontraproduktivno – to je zorno pokazala sudbina Ive Josipovića, kome su Pavić, Tolj i Radman nanijeli daleko više štete nego sve prednosti Kolinde Grabar Kitarović. Razumnim gazdama u zemlji, a pogotovo njihovim mentorima u inozemstvu, to je bio signal za imperativnu promjenu kursa. U takvim situacijama uvijek se prvo odbace plaćenici. Bilo plaćeni propagandisti, utjerivači, ubojice, streljački vodovi. Kroz povijest su se mijenjale funkcije i uloge, protagonisti, ali pravilo je nepromijenjeno. Što manje svjedoka, to bolje.

Silazak sa zaštićenih mjesta njihovih ‘katedrala’

Najopasnija zabluda je misliti da si nedostupan, a zaštićenu poziciju predstavljati hrabrošću. Kao u vicu hercegovačkog satiričara Frane Vukoje:

  • Juka, reci ti meni, bi li bila hrabrost popeti se na vaÅ¡u crkvu i vikati: “Ovo je Srbija!”? – pita Frano mladića u Turčinovćima.

  • Bogme, bi.

  • Ne bi. Hrabrost bi bila sići s crkve.

Silazak s “crkve” je uvijek riskantan, svakome. Kao što je tisućama povlaštenih u komunizmu gubitak izbora devedesete godine i javno iskazivanje nacionalnih i vjerskih osjećaja, bio golemi šok i stres, na temelju čega se razvijao paničan i najčešće iracionalan strah, a iz njega mržnja, tako je i “svećenicima” današnjega antifašizma u Hrvatskoj golemi stres i neizvjesnost silazak sa zaštićenih mjesta njihovih “katedrala”.

To je vidljivo u tekstovima Ante Tomića nakon zalijevanja kantom, u kojima se vidi duboki otisak svojevrsne osobne dehumanizacije. Ili, u ponašanju jednoga dijela političara i visokih dužnosnika vladajuće koalicije, pritisnutih, usprkos golemoj kontroli medija, sve više svakodnevnim pučkim pitanjima i saznanjima i neumitnim silaskom sa “crkve”. Obratite pozornost na izgled lica Freda Matića, na primjer. Suočavanje s vlastitom dodirljivošću, prolaznošću i slabostima, ma koliko god to prikrivali, razvija sve veću i nekontroliraniju agresivnost, sve do samouništenja.

Stvari su jednostavne. U vremenu ispred nas, onome tko uistinu želi upravljati Hrvatskom, a pogotovo onome tko nastoji ostaviti netaknutu svoju mutnu prošlost, ne trebaju incidentne osobe, ne trebaju jurišnici, niti ljudi i javni događaji koji će iritirati golemu većinu naroda, ali i usmjeriti oči i radoznalost znatiželjnika prema njihovom liku i djelu. Pritom valja istaći izbjegavanje javnoga sukobljavanja s Katoličkom crkvom, na prvom mjestu. Nitko ne može uspješno vladati, pogotovo ako proizlazi iz evidentne manjine u trajnom sukobu s većinom naroda.

Zbog toga je u jednom trenutku nestao “Feral”, pa umjesto da su njegovi nositelji naučili nešto iz toga, oni su svoju “besmrtnost” nastavili graditi na novim, naizgled sigurnijim i višim medijskim pozicijama. Postajući svojevrsni veliki veziri tajanstvenih sultana, nisu shvatili kako su time vratove položili na panj.

Samo alatka tzv. hrvatskog antifašizma

“Feral” je zapravo samo alatka jedne sveobuhvatnije društvene i političke pojave. Takozvanog hrvatskog antifašizma. Svaka apriorna negacija kao izvorište cjelokupne ideje, svaki pokret kome je smrt simbol prepoznatljivosti (smrt fašizmu) ovako ili onako osuđen je na propast. Iluzije o svemoći se mogu steći na slabostima društva, kao u Hrvatskoj tijekom zadnjih godina, ali utoliko su opasnije za one srednje i niže izvršitelje. Pogotovo ako su te iluzije isključivo utemeljene na nasilju, bilo medijskom, bilo sudskom, bilo policijskom. Ideju, stvarnu, održivu i vrijednu ideju, nikada destrukcija i prijevara nisu uspjele nadživjeti, ni pobijediti je, niti su je topovi i tenkovi mogli ubiti.

Treba samo pogledati povijest njihovoga antifašizma. Krcata je takvim primjerima i poukama.

Najgore za pripadnike svojevrsne “Feral” sekte ili religije “antifašizma”, za poklonike Dežulovića i kompanije je upravo to, što ih nemilosrdno baca u blato upravo sustav koji ih je i stvorio, jer se mora prilagoditi novim izazovima i ciljevima, a oni to nisu mogli shvatiti. Gazdama više ne trebaju. bpz.ba