Knjigozori Miljenka Stojića: Kriške naše vedrine

Aleksa Kokić, U sjenama ravnice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2013.

I njemu je bilo samo 27 godina kada je umro. Za razliku od A. B. Šimića nije tako poznat, ali to ne znači da je manje nadaren. Pisao je oboružan dubokom vjerom u Boga, kao čovjek i kao svećenik, i zbog toga je morao u zapećak.

Ali da se ne zamaramo tim stvarima, radije zaronimo mrvicu u njegovo more. Onaj tko nije nikada bio na bunjevačkim salašima, zavoljet će ih nakon što pročita Kokićeve pjesme. Kriške su to vedrine koja isijava čak i onda kada je život opor i težak. Pjesnik njima poručuje da nismo slučajno na ovoj zemlji, da nas tamo gore čeka dobri Bog. No, naš hod treba biti dostojanstven, izgraditi nam je se u prave pripadnike svoga naroda i svoje vjere. Tek kao takvi moći ćemo razumjeti i druge. Na ovaj način izbjegao je zamku da ga proglase zavičajnim pjesnikom kojemu ne treba davati previše pozornosti. A mi smo dobili onoga kome možemo vjerovati.

Pjesnik rabi onodobni hrvatski književni jezik, a to su tridesete godine prošloga stoljeća, ne libeći se progovoriti i ikavicom koja je zapravo njegov i bunjevačkih bijelih salaša materinski jezik. Tu ikavicu i mi iz drugih krajeva čeznutljivo doživljavamo. Ona nas spaja, učvršćuje tu bunjevačku granu hrvatskog stabla. Nije sramota biti svoj, sramota je odreći se sebe.

Priređivači su dobro učinili što su se potrudili sabrati Kokićeve pjesme. Tematski su ih poredali i na taj način dali nam dublji uvid u njegovo razmišljanje i pjevanje. Čitatelji će zacijelo time biti zadovoljni, a nadam se i stručnjaci. Nažalost, još uvijek živimo u vremenima ispraznosti i bit će ih koji će odmahnuti rukom. Ali njihov problem. Mi se zanosimo vedrinom.

Miljenko Stojić bpz.ba