Kompromitacija hrvatskih kadrova i završni čin preuzimanja oružanih snaga

0
144

Na mnoge se načine može i mora opisati proces preuzimanja suverene i samostalne Republike Hrvatske od strane onih koji su se borili protiv osamostaljenja (SDP) i u dogovoru s srpsko-srbijanskim agresorom opstruirali obranu Hrvatske.

Sada te iste snage, uvijek isti antihrvatski akteri čine sve kako bi Hrvatsku tretirali kao svoj privatni plijen. Početak hrvatskih poteškoća s komunizmom seže i prije 1945. godine i nastavlja se sve vrijeme poraća do 1990., a ne popušta ni za vrijeme Domovinskog rata, da bi nasilna i agresivna restauracija komunističke Hrvatske započela dolaskom na vlast komuniste Ivice Račana 2000. godine i Stjepana Mesića za predsjednika Republike. Ivo Sanader bio je slijednik te politike i nema tog suda koji bi mu odrezao primjerenu kaznu – ali ne zbog korupcijskih afera koje mu se stavljaju na teret – nego zbog rasprodaje nacionalnih interesa, častohleplja i profanaciju domoljublja.

Za potpun i drakonski progon hrvatskih domoljuba i hrvatskog korpusa u državnim službama i institucijama trebalo je pričekati pobjedu još jednog komunističkog predsjednika, Ive Josipovića, 2010. godine i pobjedu SDP-a 2011 godine na parlamentarinim izborima, tj. partijsku diktaturu predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

>>General Drago Lovrić, besprizorni udvarač Predsjednici, znao je što rade Preost i Grdić

Da bi Hrvatsku pretvorila u svoj osobni plijen, Partiji i njenoj nomenklaturi bilo je važno podvrgnuti sve državne institucije i javna poduzeća, a naročito Ministarstvo branitelja i Oružane snage RH te ih napuniti svojim provjerenim ljudima; maknuti iz MORH-a i GS OS RH sve visoke nacionalno svijesne časnike, ratnike i pobjednike Domovinskog rata. Tako se Milorad Pupovac, zajedno s Ivom Josipovićem i Zoranom Milanovićem, pobrinuo da Ministarstvo branitelja dobije Predrag Matić a odmah do njega zasjedne Pupovčev asistent Bojan Glavašević. Da stvar ni u najgorem slučaju ne može izmaknuti njihovom nadzoru, pobrinuli su se pozicioniranjem Milene Horvat na mjesto načelnice Sektora za upravno pravne poslove, preko koje je Milorad Pupovac mogao ostvarivati uvid u osobne podatke svakog hrvatskog branitelja.

U isti paket ide i sustavna maginalizacija veterana Domovinskog rata, svih koji znaju kako se branila i obranila Hrvatska. Još predsjednik vlade Ivica Račan i njegov predsjednik Stjepan Mesić počeli su domoljubne časnike i ratne zapovjednike zamjenjivati bivšim oficirima iz JNA, starom sovjetskom školom koja je dresirana samo za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja. Taj proces zamjene vojnih kadrova u najvećoj mjeri dovršen je s mandatom Ive Josipovića i Zorana Milanovića, i to dovođenjem Dragana Lovrića za načelnika GS OS RH. Stratešku potporu ovim planovima dao je i dolazak Ante Kotromanovića za ministra MORH-a, koji je u četverogodišnjem mandatu redovito pokazivao da mu je osobno služenje Zoranu Milanoviću i Partiji bitnije od djelovanja sukladno Ustavu i očuvanja vrijednosti Domovinskog rata.

Upravo je general-bojnik Jozo Miličević prava paradigma hrvatskog dragovoljca, junaka Domovinskog rata, i primjer poratnog šikaniranja hrvatskog generala stradalog u procesu otpuštanja hrvatskih časnika te dovođenja bivših JNA oficira na sve pozicije u GS RH i MORH-a. Završni čin šikaniranja Jozo Miličević doživio je od sadašnjeg ministra MORH-a, i Milanovićevog potrčka, Ante Kotromanovića, i šefa GS OS RH, generala Dragana Lovrića, bivšeg oficira JNA.

>>General Drago Lovrić izmanipulirao predsjednicu Republike oko razrješenja generala Milićevića

Jozo Miličević pristupio je postrojbama Posebnih jedinica hrvatske policije u kolovozu 1990. godine te sudjelovao u osnivanju legendarnih Tigrova s kojima je prošao sva ratišta u Hrvatskoj i sudjelovao u svim oslobodilačkim operacijama tijekom Domovinskog rata u RH i BiH (u skladu sa Splitskim sporazumom). Za vrijeme službe u Tigrovima prošao je sve dužnosti od Zapovjednika interventne skupine do ratnog Zapovjednika gardijske brigade u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. U čin generala-bojnika promaknut je 1996. i do danas nije promican, iako je ispunjavao sve propisane uvjete, tim više jer je završio najvišu razinu vojnog školovanja u RH – u prvom naraštaju Ratnu školu OS RH „Ban Josip Jelačić“ i najvišu razinu civilno-vojnog školovanja u SAD – National Defence University, Washington D.C. – national War College (za sada prvi jedini hrvatski general koji je završio tu razinu školovanja te stekao zvanje magistra znanosti iz područja nacionalne sigurnosti). U Hrvatskoj je diplomirao i magistrirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Ipak i usprkos najvišim kvalifikacijama njegovo omalovažavanje i šikaniranje započinje već 2000. kad je smjenjen s dužnosti pročelnika vojnog kabieta Predsjednika RH, a 2005. smjenjen je s dužnosti Glavnog inspektora Ministarstva obrane, nakon što je razotkriveno navodno nezakonito postupanje u postupku nabavke roba i usluga u MORH-u (Afera Kamioni). Cijela je afera, sudeći prema insiderskim izvorima, nastala zbog toga jer je Stjepan Mesić već bio uzeo proviziju od Daemler Benza, a kupljeni su IVECO kamioni koji više odgovaraju za operacije u u Južnom krilu NATO-a, gdje formacijski pripada i RH. Afera je Mesiću dobro poslužila da oblati i general-bojnika Jozu Miličevića. Za vrijeme afere Miličeviću je dvaput provaljeno u stan, kćerka mu je zbog pretrpljenog šoka hospitalizirana.

Novim preustrojem OS RH u prosincu 2007. general-bojnik Jozo Miličević smijenjen je s dužnosti zapovjednika Ratne škole i do konca 2008. nije dobio novu dužnost, da bi 2009. bio poslan u SAD na visoku vojnu školu (Amerikanci su tražili izuzetno kvalificiranu osobu i to je razlog njegova odabira). Međutim za Jozu Miličevića prave šikanozne mjere započinju 2011. dolaskom na dužnost načelnika GS OS i MORH-a Dragana Lovrića i Ante Kotromanovića za ministra MORH-a, a njih je u njihovim čistkama hrvatskih ratnih časnika uveliko podupirao tadašnji predsjednik Ivo Josipović i ravnatelj VOS, general Grdić i njegov zamjenik Ognjen Preost. Predviđen za „odstrel“, znači bez mogućnosti da mu se igdje nađe služba, Miličević je prihvatio mjesto vojnog atašea u NR Kini. Međutim šikaniranje i pritisci su se i u Kini nastavili, zapravo je poslan daleko od Hrvatske kako ne bi na mogao na podmetanja na vrijeme reagirati. Od prvog dana dolaska u Peking, ministar Kotromanović, načelnik Lovrić i predsjednik Josipović neprestano su pokušavali kombinirati njegovu smjenu i žurno povlačenje iz Pekinga.

U siječnju 2013. na tu temu počela je i medijska kampanja; navodno vojni izaslanik Jozo Miličević nije dostojno i po pravilima službe dočekao ministra Kotromanovića kad je isti u kolovozu 2012. posjetio Peking, a zapravo mu je na licu mjesta rečeno da je njegova nazočnost u hrvatskom vojnom izaslanstvu nepotrebna. Već se početkom 2013. godine insinuira i laže o njegovim navodno sumnjivim vezama s kineskim službama. Naravno, ništa nije dokazano, tu imaju prste i generali Grdić i Preost, osumnjičenici za malverzacije s internom kasom vojne obavještajne službe, jer toga jednostavno nije bilo, ali se u Pekingu zbivalo nešto drugo.

>>Oficirski lobi na čelu s generalom Lovrićem pokušava preuzeti nadzor nad VSOA-om

Miličevićeva se Kalvarija završava 9. srpnja 2015. kad je odlukom Predsjednice (poradi lažnih i neutemeljenih optužbi od strane ministra obrane i načelnika GS OS RH oklevetan i optužen za neprofesionalne postupke i navodnu suradnju s kineskim obavještajnim službama) Jozi Miličeviću prekinut mandat u Vojnom izaslanstvu u Pekingu i 31. listopada ove godine povučen je s dužnosti. Prije odlaska iz Kine po nalogu Pupovčevog kadra Zorana Drče, pomoćnika ministra obrane RH, zatraženo je od hrvatskog veleposlanika u Pekingu da zaključa sve prostorije u kojima se nalaze računala i fax strojevi kako bi se stvorila slika izdajnika u vojnom izaslanstvu u Pekingu. Srpska posla po komunističkoj špranci, naime i veleposlanik RH u Pekingu, Nebojša Koharović i Zoran Drča su Srbi (svi i svuda) i to ne prestaje od 1918. do današnjih dana i ere Milorada Pupovca.

Međutim to nije kraj „kineske priče“ i poslijeratnog stradanja generala Joze Miličevića. I navodna afera u Pekingu ima svoj zanimljiv epilog. Kad je Miličević insinuacijama iz domaće proizvodnje optužen i oblaćen da se kao vojni izaslanik RH previše i neoprezno približio te stvorio prijateljske odnose s obavještajnom službom NR Kine, činjenice su bile (i ostale) drugačije. Miličević je trebao biti samo dimna zavjesa ispod koje se sakriva neobična istina, s drugim diplomatom u glavnoj ulozi. Sudeći prema insiderskim izvorima, Miličević je kao vojni ataše primijetio da se jedna Kineskinja previše približila hrvatskom veleposlaniku, no nije reagirao dok su se susreti zbivali u veleposlanikovoj rezidenciji, međutim kad je uočio da Kineskinja ostaje prespavati u veleposlanstvu, prepoznao je sigurnosnu ugrozu i morao je reagirati. To je u tim okolnostima moglo značiti samo jedno – da kineske službe odrađuju hrvatskog veleposlanika Anta Simonića. Da bi se to zataškalo i „popravilo“ hrvatski se veleposlanik (i bivši potpresjednik Vlade) rastavio od svoje tadašnje supruge i oženio svestranom kineskom umjetnicom, slikaricom i pjesnikinjom, multimedijskom majstoricom i što sve ne.

Odlukom Predsjednika RH Ive Josipovića, Ante Simonić, taj veliki ekspert i poznavatelj Kine, naglo je 31. srpnja 2013. godine opozvan s mjesta izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika RH u NR Kini, Mongoliji i DNR Koreji. Toliko o Milićevićevoj navodnoj obavještajnoj nelojalnosti prema državi u čiju je obranu uložio najbolje godine života.

Bivši hrvatski veleposlanik u Pekingu, Ante Simonić, sa svojom novom suprugom i svestranom kineskom umjetnicom, slikaricom i pjesnikinjom, živi danas u Rijeci, gdje NR Kina, nesumnjivo, ima svog rezidenta. I to u trenucima kad ministar Ante Kotromanović u neposrednoj blizini Rijeke dogovara prodaju vojnih objekata jedne članice NATO saveza, ni manje ni više, nego ruskim tajkunima.

 

Mila Marušić bpz.ba