Marko Ljubić-“SINDIKALNA PRIJEVARA”

0
94
11.06.2015., Zagreb - Predstavnici gradjanske inicijative Za referendum - Necete bez naroda objavili su na konferenciji za medije da su do sada prikupili vise od 300.000 potpisa za svako pojedino pitanje Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Jesu li sindikalni lideri pretvorili učitelje, nastavnike i znanstvenike u antifašističku falangu?

Autor: Marko Ljubić/Ljubic-162x125

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje – s kim to onda sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika suraÄ‘uju i Å¡to žele postići tom i takvom suradnjom?

“…Tako nam se ove godine, htjeli mi to ili ne, nametnula slika šatora – slika koja predstavlja simboličko žarište nove/stare nacionalističke revolucije, zborno svetište bildanja i uspona desnice te poticanja novih/starih podjela i netrpeljivosti. Šator tako postaje mentalni prostor, vrijednosni okvir za razvoj ljudskih prava u godinama pred nama. Snaga se krije u svima nama koji odbijamo biti uvučeni u nametnute okvire mržnje, isključivosti i praznih retoričkih prepucavanja….”

Pitanje čitateljima – gdje i na čijim stranicama očekujete ovakav tekst? Je li moguće da je ovo tekst sa stranica nekoga od sindikata u školstvu ili znanosti?

Da pokušamo naći nešto slično i usporediti:

“….Klemmove tvrdnje o naivnoj dječici političke su bajke. Nema u njemu nimalo naivnosti. Zajedno sa svojom falangističkom družbom zaigrao je vrlo opasnu igru, koja ne ide za otvaranjem dijaloga nego za zatvaranjem prevratničkog scenarija….”, napisala je Jelena Lovrić u svom komentaru u Jutarnjem listu.

NE Željki Markić

Ima li razlike u vrijednosnoj poruci između prvog i drugog citata? Nema.

Posve je nezapaženo u hrvatskoj javnosti, kao i stotine drugih događaja koje vladajući antifašistički poredak sa svojim satelitima želi prikriti, prošla informacija da su organizatori aktualnog prikupljanja potpisa za referendum pod sloganom – “Referendumom za referendum”, odbili suradnju s Udrugom “U ime obitelji”. Iz šturih informacija dostupnih na portalima koje nije emitirala ni jedna televizijska nacionalna kuća ili nacionalni tiskani dnevnik, moglo se saznati da je jedan od lidera inicijative, sindikalist Stipić, priopćio gospođi Markić, da nevladine udruge u okviru inicijative ne žele njenu udrugu kao partnera u ovom političkom projektu. O kakvom se projektu radi?

Potpuno političkom. Nije rijetkost da se sindikati diljem svijeta više ili manje vežu za određenu političku ideju, za političke stranke i pokrete koje drže bližima i pogodnijima za ostvarivanje svojih interesa. U Hrvatskoj bi bilo očekivano, čisto sa stajališta klasične teorije sindikalnoga pokreta, da su sindikati ideološki bliži strankama ljevice nego strankama desnice. Činjenica je, međutim, da u Hrvatskoj praktično ne postoje jasno profilirane stranke ni politike klasične desnice i ljevice. Pogotovo ljevice.

S druge strane, ako država kontrolira kompletan javni sektor, po definicij, bilo bi očekivano razumno da hrvatski sindikalisti, pogotovo oni iz javnih službi, budu na neupitnoj distanci od realnih nositelja državne vlasti. I stranaka desnice i stranaka ljevice. I od HDZ-a i od SDP-a. Zbog čega?

Pa zbog banalne činjenice – ne možeš biti blizak i institucionalno povezan s nekim s kim ćeš sutra morati u pregovore pa i sukobe oko ostvarivanja svojih prava. To bi bilo jednako kao biti blizak suradnik udruženju poslodavaca u bilo kojoj industriji, a predvoditi sindikat njihovih uposlenika.

S kojim to udrugama surađuju sindikati?

Zbog čega bi onda nekome, tko želi postići uspjeh svojom inicijativom, moglo biti važno odbiti suradnju s udrugom koja je dokazala da je uvjerljivo najbolja u takvim akcijama. S udrugom koja ima snažnu infrastrukturu, koja je na zadnjim predsjedničkim izborima imala tisuće registriranih promatrača volontera, za razliku od Gonga, koji je imao dvadesetak promatrača iako ima 16 uposlenih i prima goleme donacije za – nadgledanje izbornoga procesa. S obzirom da je izrazito neracionalno odbiti dobitnu kombinaciju u poslu kojim se ova grupacija sindikata bavi trenutno, očito je da postoji sasvim drugi razlog. Koji?

Citat na početku teksta je sa stranica Kuće ljudskih prava. Njihove stranice vrve pozivima na predavanja Documente, Platforme 112, ukratko općepoznatih protagonista antifašističke scene u Hrvatskoj.

Da bi imali posve jasnu sliku ideološke i političke pozadine ove referendumske inicijative, koja u ovome tekstu nije bitna, koliko priča o ponašanju sindikalnih lidera, pogledajmo tko su nositelji inicijative “Referendumom za referendum”. To su među sindikatima – Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Preporod – sindikat zaposlenih u hrvatskom školstvu, uz Stanićev cestarski sindikat, te slijedeće nevladine udruge: Pravo na grad, Centar za mirovne studije, BRID ili Baza za radničku inicijativu, Zelena akcija, Savez udruga Klubtura, Mreža mladih Hrvatske i Hrvatski savez stanara – građana EU-a. Sjećate li se ovih udruga?
Pravo na grad!? Sve dobije smisao ako pod ta imena svrstamo lik i djelo Teodora Celakoskog, Urše Raukar, Vilija Matule, kulturnjaka iz bivšega Centralnog komiteta partije – slike postaju jasnije kad se prisjetite kako specijalna policija kao ustrijeljenog vepra nosi Josipa Kregara i njegove kompanjone u borbi za – ljudska prava iz Varšavske.

Gordan Bosanac? Treba li predstavljati tog legionara za ljudska prava, ljubav, slobodu, razum, LGBT prava, ukratko vizionara bolje Hrvatske i člana svih tih stotinjak udruga i inicijativa?

Pogledajte nadalje liste partnera tih nevladinih udruga, pa ćete na svakoj vidjeti notornu Documentu, Gong, Pupovčeve institucije hrvatskih Srba, udruge i inicijative pod ravnanjem Zorana Pusića i kompanije.

Prljavi pokret

Pokušavam li ja ovo inkriminirati te tipove i udruge?

Ne. Ali, trebali bi članovi sindikata koje njihovi lideri uvaljuju u najužu suradnju s tim udrugama i ljudima to znati, pogotovo ako iz neobjašnjivih razloga odbijaju suradnju s jednom građanskom udrugom prokatoličke provenijencije.

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje: S kim to sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika surađuju i što žele postići tom i takvom suradnjom? Jesu li Stipić i kompanija imali mandat svoga članstva odbaciti kao nepoćudnu Željku Markić, a prigrliti Bosanca, Pusića, Matulu ili Vesnu Teršelič?

Treba li zanemariti ponašanje ovih udruga iz inicijative za referendum tijekom kampanje za referendum o braku?

Smije li netko zaboraviti nevjerojatne izljeve mržnje, netrpeljivosti i klasičnoga progona Udruge “U ime obitelj”, ali i svrhu onih koji su se usudili javno podržati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene?

Smije li netko zaboraviti koordinirano ponašanje svih ovih udruga, desetine drugih najegzotičnijih i bombastičnih naziva, s kompletnim državnim vrhom, Vladom i tadašnjim predsjednikom države?

Samo da navedemo nekoliko nezaboravnih usporedbi iz tog vremena. Udrugu “U ime obitelji” su uspoređivali s NDH, njenu lidericu optuživali da planira formirati novi Jasenovac, uspoređivali su je visoki dužnosnici partije na vlasti i lideri ovih udruga uz sindikate danas, s Eichmannom, nacistima, nazivali su ih “prljavim pokretom” ciljajući na gotovo milijun ljudi koji su podržali tadašnju inicijativu.

Je li Stipiću ili bilo kojem sindikalnom lideru palo na pamet da među njihovim članstvom imaju tisuće i tisuće ljudi tog “prljavog pokreta” i ljudi koji se gnušaju današnje diktature antifašizma, s kim su i zbog kojega su odbacili suradnju s najboljom organizacijom za postizanje cilja svoje inicijative?

Moguće da nije, iako sumnjam.

Antifašističkim falangama odgovara blokada države

U čemu je inače potencijalni smisao takve nagle ljubavi notornih antifašističkih aktivista s prvenstveno školskim sindikatima?

Prvo, oni Stipiću i kompaniji mogu otvoriti vrata medija koji su izrazito skloni svakoj njihovoj inicijativi. Posebno javna televizija, koja će promovirati kavu Bosanca i Pusića, a ignorirati skup nekoliko tisuća ljudi u Macelju na komemoraciji žrtvama komunističkoga režima.

Drugo, sama inicijativa pod zvučnom parolom “Nećete bez naroda”, potpuno je opravdana u dijelu koji se odnosi na zarobljavanje prikupljanja potpisa u urede državne uprave, ali je zahtjev za 200 tisuća potpisa kao ključem nacionalnoga izjašnjavanja uvod u potencijalnu masovnu blokadu funkcioniranja državnog poretka i to po svemu sudeći upravo od grupacije tzv. antifašističkih druga. Zbog čega?

Nacionalni referendum nije igrarija i ne smije se broj potpisa za njegovo održavanje pravdati nakaradnim ponašanjem ministra Bauka i aktualne vlasti, koja od prilike do prilike iznosi drukčije brojke o broju birača. Nije dakle smisao u bježanju od Baukove matematike, ona se mogla izbjeći i definiranjem praga na 400 tisuća potpisa. Ali, to ne bi antifašističkim falangama nikako odgovaralo.

S obzirom da gomila antifašističkih udruga nema nikakve šanse usprkos golemoj potpori medija prikupiti 400 tisuća potpisa, a neda im se ni trošiti novac na angažiranje plaćenih propalica za uličnu demokraciju, referendum im postaje optimalna opcija uz kontrolu medija za dugotrajno maltretiranje nacije. Zato su uz posve legitiman i opravdan zahtjev za zadržavanje prikupljanja potpisa na javnim mjestima, uvalili i zahtjev za pragom od 200 tisuća potpisa, a zbog toga su i naglo otkrili takvu ljubav i prijateljstvo sa sindikalnim liderima. Posebno u školstvu, jer im Stanić sa svojim cestarskim sindikatom nikako nije mogao pomoći, a i njemu prijeti brzi zaborav jer ni Kalmeta više nije vijest, a sve je manje mogućnosti da Hajdaš Dončić potraje ili dobije dostojnu zamjenu.

Treba li članstvo reagirati?

Po svemu sudeći, u želji da opstanu na javnoj pozornici i nakon potpuno bezuspješnih nastojanja da uz ovakvu Vladu na bilo koji način zaštite dostojanstvo obrazovanja i znanosti u zemlji, sindikati su iz obrazovne sfere u ovoj akciji nanjušili priliku postati ili ostati ozbiljan igrač.

Zbog toga su se bili spremni žrtvovati suradnju s Udrugom “U ime obitelji”, ali i zbog posve sebičnih razloga, jer je ta Udruga zapravo sinonim za uspjehe u referendumskim inicijativama u Hrvatskoj, pa bi im automatski prisvojili eventualni uspjeh. Kockali su su se, vidjet ćemo je li im se isplatilo.

Sigurno im se ne bi smjelo isplatiti potpuno ideološko svrstavanje sindikata, koji su upravo kao i neke od navedenih udruga, odavno kompromitirali svoju i onako nategnutu svjetonazorsku i političku neutralnost.

Lideri sindikata iz sfere obrazovanja ovim su si stavili omču oko vrata, samo je pitanje hoće li to članstvo i kada primijetiti. Da su u Hrvatskoj mediji slobodni, već bi.