Marko Tokić: Mostar je i nadalje lijep, jedno od najljepših mjesta na svijetu

0
140

Ne pišem ovo zbog sebe, nego zbog mladih kojima lažima o krasnoj prošlosti otimaju njihovo vrijeme i njihovu mladost.

U posljednje vrijeme, malo pa negdje, pročitam o tome kako je Mostar podijeljen grad. Naravno, takve tvrdnje uvijek su praćene žalom za jedinstvom i navodnom nekadašnjom nepodijeljenošću i ljepotom. A mene iskustvo uči da je malo gradova na svijetu koji nisu „umjetno podijeljeni” na fetive i vlaje, purgere i došlje, raju i papke… da se prisjetim samo nekih omiljenih podjela.

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

Mostar je kao grad podijeljen ratom. Suočen s nemogućnošću Hrvata i Bošnjaka da se dogovore o karakteru BiH. Hrvati kao malobrojniji čitavo su vrijeme težili nekoj vrsti kantonizacije ili republičkog ustrojstva (čitaj federalizacije) i Muslimani kao većina nekoj vrsti unitarizacije. Ta se napetost očitovala čitavo vrijeme demokratske (i ratne) BiH. I Muslimani (Bošnjaci) koji su u Mostaru (zasad) malobrojniji svim se silama trude sačuvati zaštitne mehanizme nacionalne participacije u vlasti i suodlučivanja (isto ono što svim silama pokušavaju osporiti Hrvatima na višim razinama). I dok bi čovjek mogao pomisliti da će takav gradski status uputiti ih na razumijevanje hrvatskih zahtjeva, velika većina ih, po automatizmu, podržava politiku da je njihov nacionalni interes da Hrvati nemaju u BiH pravo na televiziju na svom jeziku, da je Treći najveći mogući grijeh (i tako dalje, i tako dalje…). I da je njihov Velež isti onaj koji je trajao do rata i da je normalno što je Zrinjski zabranjen neke tamo godine i prema tome nema pravo ni postojati, da su neki oslobođeni isti dan kada je sedam fratara bačeno u Neretvu samo zato jer su bili Hrvati (katolici i svećenici). Ali, u općoj kakafoniji zvukova, čak se i ne čuju takvi komentari, ma da i njih ponekad ima; nego se oglašavaju ljubitelji bratstvojedinstvujućeg bivanja i s ove strane svijeta (koja navodno takvih glasova nema) kojima je sve bilo lijepo i divno dok se slavio osmi mart i nudili karanfili.

E, a da sad malo popričamo o jedinstvu grada o kojem pjevaju dok o tome zbore. Zaboravljaju kako tada i oni s Panjevine, naravno, nisu bili „rođeni”, a da ne govorimo o seljacima iz Ilića i Cima…

Što reći i danas o onima s Goranaca, Vrda i Raške Gore i kakvi ih sve epiteti i danas prate. O Špercima i Škutorima da ne pričam… O onima kojima sunce ide u oči i ujutro i navečer i svaki Božji dan. O onima koji su šljegli odavde ili odande (najčešće s brda). O onima koji nisu mogli ni sanjati da dobiju „društveni” stan, jer su kao ubogi nacionalisti, klerofašisti i isti zaglupljeni odlascima na vjeronauk, pričesti i mise pa nisu fina gradska gospoda koja s partijskom knjižicom u džepu određuje što tko može, i kako može, i koliko može. Nije lijepo danas, naravno, da oni što su šljegli zauzimaju ova ili ona mjesta, a oni kojih se pitalo smije li kiša po Mostaru, evo se danas ništa ne pita.

Na stranu da nam je svima bilo lijepo, jer smo bili mlađi makar tridesetak godina, pa evo bih i ja mogao, možda ne o Mostaru, ali o Zadru u kojem su igrali Kreši i Pino i u kojem je jedan nepoznati malac, neki Perinčić, Ignisu iz Varesea zabio četerdeset četri koša ili o Zagrebu baš kad je Johny svirao na stepenicama ispred Filozofskog fakulteta… Ne ćete vjerovati, ali i mi smo nacionalisti i isti, također bili mladi i zaljubljeni… I nama je bilo dobro, možda ne baš kao vama, ali i mi smo s vijetnamkama i trapericama (Li, sa dva e) koje su nam ćaće donosile iz Njemačke (otkupljujući tako barem malo vrijeme koje nam nisu mogli darovati i ljubav za koju smo bili uskraćeni) prkosili vremenu i usudu te učili, radili, voljeli, živjeli. I za nas je bilo mjesta u Mostaru, najčešće u Ćelovini makar dva mjeseca jer smo rekli nešto protiv božanskoga Tite ili „zapivali”, ne daj Bože, hrvatsku himnu; Marjane, Marjane, i tko zna kakve su nam sve subverzivne i druge gluposti mogle pasti na pamet u najboljem od svih mogućih svjetova.

A taj svijet je bio toliko dobar, kao i onaj u Jugoslaviji prije nje, da smo se na koncu obje balade doslovno i metaforički poklali.

Zazivati iznova jedinstvo kojega nikada nije bilo i bratstvo od kojega smo svi oboljeli nije ništa drugo nego obnavljati preduvjete treće tragedije, jer se povijest nažalost ne ponavlja kao farsa: ona uvijek i iznova iz istih uvjeta rađa istim tragičnim plodovima.

Stoga, ma koliko podijeljeni grad, bio bolan (i podijeljena zemlja), uvijek je pametnije poštovati razlike i uvažavati ih, a ne zatirati ih i kod zdravih očiju praviti se da ne postoje. Mnogi govore da je bogatstvo u razlikama, ne usudim se isto tvrditi, ali duboko vjerujem ako se međusobno poštuju (da s time mogu živjeti). Uvažavanje, poštivanje i uključivanje uvijek je bolje od lažnog jedinstva i još lažnijeg bratstva.

Uostalom, ako bi me pitali, mogu vam reći: uvijek mi je bilo draže biti papak (pa i papčina) od pripadnika raji koja je uljuljana u laž svoga značaja, i samom pripadnošću mislila da zaslužuje i ovo i ono (i trebe i privilegije, i lovu i posao, i nagradu i slavu). Za sve sam se uvijek volio izboriti sam. Ja, nitko i ništa – pa ipak, i unatoč svemu, netko i nešto.

No, ne pišem ovo zbog sebe, nego zbog mladih kojima lažima o krasnoj prošlosti otimaju njihovo vrijeme i njihovu mladost. Život nije nigdje drugdje, on je tu, i Vi ste u njemu: iskoristite svaki dan i svoje vrijeme. Dišite punim plućima. Ne ćete vjerovati, ali ovo je najbolji od svih mogućih svjetova jer je jedini kojega imamo (makar dok smo ovdje na zemlji).

A Mostar je i nadalje lijep, jedno od ljepših mjesta na svijetu, prepuno svjetla, neponovljivog svjetla koje izbija iz svakog kamena, iz asfalta, iz stakala… I gori do dugo u noć… U njemu, u Mostaru, kao nigdje bura ti probija kosti i čisti sve u tebi i oko tebe, ječi životom i zaziva sjećanja… I kiša, slavna mostarska kiša, doziva, kao i uvijek, neke ljubavi… Ali i sada, tebi govorim mladiću, ako pod kišobranom ugledaš neku Mostarku kao iz snova, umilnu i lijepu (što te sprječava?!) kreni za njom i sigurno ne ćeš pogriješiti.