MILJENKA KOŠTRO “DOK SJEDIM NA KAMENOM PRAGU”

0
85
DOK SJEDIM NA KAMENOM PRAGU
Dok sjedim na kamenom pragu
Udišem mirise jutra
Odnekud me promatra djetinjstvo
I kao da mi šapuće
Pjesme su ti zasukane
Mršave, prazne, kratkih ruku
Bez ritma i žarkih boja
Uzburkaju mi se misli u glavi
Ne, nije moguće, kažem za sebe
Ne dam im plesti moje nesanice
S obližnjeg stabla čujem cvrkut
Ispod njega žuti cvijet,
Mahne mi snagom vjetra
Onda zujanje dvokrilca
Stih je tu, oko mene, pomislim
Trebam zaobići tamu noći
Smišljam kako
Pisati pjesme o ljubavi
Proljeću i suncu koje prelijeva boje
Kako opisati krajolike unutar sebe
Čvrsti prag na kojem sjedim
Pun duha prede niti minulog
Daleko od dima i magle
Miriše po djetinjoj sreći
Na trenutak mi se učini
Kako je sve isto
Samo je vrijeme pomjerilo moj život
Prstima bih dodirnula nebo
No, pogled to učini brže
A misli još brže
Znam, smrt prevariti ne mogu
I bolje je tako jer
Duša kakava je da je
Jednom će tijelu okrenuti leđa
Od svog tijela samo bih
Osmijeh ostavila živim
I zaklonila ga od promaje i truljenja
Suze se i tako recikliraju u kapljice jutarnje rose
Dok sjedim na kamenom pragu
Ipak sanjam  kako sitnim korakom
Dolazi mlado proljeće
Donosi  mi koji žarki cvijet za vazu
A na meniju Božje delicije, obilje
Hrane moju dušu, pjesmu i moje tijelo
Miljenka Koštro - Rukopis ploda - Hercegovka.hr
MILJENKA KOŠTRO