Nakon deradmanizacije, Televiziju je potrebno – odgongirati!

0
309
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

GONG „misli“ o svemu. Kao neka vrsta plemenskog vrača, ili seoskog imama u arapskim polufeudalnim zemljama, gdje se na radio postajama svakog dana javljaju vjernici u životnim teškoćama i postavljaju pitanja, a imami fetvama daju neupitno tumačenje, koje najčešće nema veze sa životom. Ali priprosti vjernici koji tako rješavaju svoje probleme, slušaju, misleći da je to riječ Svevišnjega.

Odlaskom Radmana, odmah nakon nekoliko dana vidio se rukopis Kovačića i Barišića, vidjela su se nova lica na televiziji, posebno u informativnim emisijama. Uz to, možda i važnije od voditelja, urednika i novinara, vidjeli su se i novi gosti informativnog programa, posebno dnevnika. Većinom sveučilišni profesori za koje u Hrvatskoj izvan uskih akademskih struktura do jučer nitko nije čuo.

A ljudi su osvježenje, što pojavom, što – pameću.

To je bilo potrebnije nego natjerati Alfiera i kompaniju, jer je povelik broj normalnih ljudi odavno morao tražiti antialergijske recepte za Rimcotitis ili Puhovskitis. Ističem samo alergije koje su imale cjelogodišnji karakter.

Koliko se sjećam,Rimac se jednom ipak uspio uvaliti i dati nekakvu izjavu negdje u parku kod Pravnog fakulteta. To je oprostivo, čisto sa stajališta da nacija ne zaboravi usporediti sadašnje stanje s onim što je godinama doručkovala, ručala i večerala.

U ostalom i kad se ljude odvikava od cigareta, ili droga, postoje zamjenski medikamenti, ili se tu i tamo omogući suočavanje s porocima radi jačanja karaktera i izgradnje imuniteta.

Dnevnici su uravnoteženiji, vidljivo je da nisu postali samo „Karamarkovi“ ili „domoljubni“, emitiraju se u suprotstavljena stajališta, a na žalost zbog načina suradnje s političkim strankama, posebno parlamentarnim, nemoguće je izbjeći Stazića i slične tipove.

Mislim da bi valjalo potaći dogovor s političkim strankama o tome, a prije toga promovirati ga u javnosti, za što bi se relativno lako dobila potpora, da specijalizirani novinari, voditelji i urednici emisija, mogu za svoje emisije zvati ljude koje oni drže pozvanijim, umjesto poslati mail u stranku i tražiti – delegiranje sudionika emisije.

Tako se razbija kroničnost.

Do sad smo vidjeli kako to funkcionira. Stranke šalju svega nekoliko tipova iz vrha koji su, makar bili pametni i razumni ljudi, iako, iskreno vrlo rijetko, dosadili i Bogu i čovjeku.

S druge strane, iako je prirodno da stranka sama odlučuje tko će ju najbolje predstavljati, pritisak Televizije preko također prirodnog prava uređivanja i pripremanja emisija, doveo bi do toga da javnost vidi širinu i stvarno stanje stranačkih i političkih potencijala, pri čemu je svima u interesu promocija novih ljudi.

To ga dođe kao neka vrsta preferencijalnog glasovanja, dakle preferencijalne prezentacije ljudskih potencijala ili slabosti.

Dnevnici i dalje vrve neznanjem, nekompetencijom novinara, pa i teškim gafovima, što je donekle razumljivo, jer nitko, pa ni Radman, a prije njega Galić koji je godinama uneređivao HRT nije mogao izazvati takav nered uz vrhunske profesionalce i kompetentne novinare. Oni im to ne bi dopustili, ili bi bar sveli na minimum.

Od neznalica, lijenčina, poluobrazovanih tipova i potomaka devetih i desetih partizanskih brigada lako je postići mediokritete, nevaljalce i jurišnike, a to je bila baza kadroviranja na Televiziji. Uz, naravno, dio uhljebničkog procesa za novinare i pripadnike antifa pokreta koji su izgubili posao na drugim mjestima, pa im je na televiziji ili radiju trebalo osigurati priključak na gorivo za nove antifa akcije i programe, dok se ne oformi kakva potentna udruga sa sigurnijim izvorima financiranja.

U informativnim emisijama jedino izgleda ne mogu, ili ne znaju – bez GONG-a.

GONG „misli“ o svemu. Kao neka vrsta plemenskog vrača, ili seoskog imama u arapskim polufeudalnim zemljama, gdje se na radio postajama svakog dana javljaju vjernici u životnim teškoćama i postavljaju pitanja, a imami fetvama daju neupitno tumačenje, koje najčešće nema veze sa životom. Ali priprosti vjernici koji tako rješavaju svoje probleme, slušaju, misleći da je to riječ Svevišnjega.

Tako nastaju – militanti između ostalog.

U Hrvatskoj je „imam“ – GONG, a imami – antife.

Ljude nitko živ nikada nije ozbiljno propitao odakle potječe njihova pozvanost, stručnost, kompetencija, jednostavno to se podrazumijeva. Pa su eksperti za ljubav, mržnju, brak, seks, zelenilo, kulturu, ustašluk, fašizam, nacionalne manjine i većine.

Za sve živo.

GONG ne može biti arbitar o tome treba li, i je li pametno, podići starosnu granicu za mirovine, treba li ili ne uvesti ovakav ili onakav porez, donijeti ovakav ili onakav zakon, jer je GONG skupina plaćenika čija mjerodavnost ne počiva ni na čemu izuzev na – stalnom medijskom pojavljivanju i preseravanju prije svega na državnoj televiziji.

Osobno iz prve ruke znam da je upravo taj GONG tijekom četverogodišnje vlasti Zorana Milanovića, čak i njegovim ministrima prelio čašu gotovo dnevnim bezobraznim i radikalnim nasrtajima tisućama pisama i zahtjeva protiv Katoličke crkve. Najčešće besmislenim, s jednim jedinim potpisom – mržnja i zatiranje. Ni jedna druga antifa udruga nije im bila ni blizu, pa su stekli čak i kod uvjerenih ljevičara u vlasti status vrlo radikalne i antikatoličke udruge, koje se valja kloniti.

Televiziju je nužno odgongirati odmah.

Usprkos dreci, jaucima, prijetnjama, sabotažama, a ako dođe i do kakvog samospaljivanja (ne brinite, takvi se ne žrtvuju), vodstvo HRT-a mora nastaviti započeti posao. A to je nemilosrdno čišćenje golemih naslaga neznanja, bezobraštine, zločestoće i mržnje prema hrvatskom narodu i identitetu, koje i dalje, usprkos vidljivim rezovima vrišteći iskače sa sva četiri televizijska programa.

Dok se ne dopre u sve kutke te goleme medijske tvorevine, bitno je bar one sa svakodnevnih izloga skinuti, jer su odavno postali – kronični. Sliku slobode uz novinare šalju i gosti, koji najviše govore o – kvalificiranosti novinara.