Olajavajući HNiP, Leković se zapravo panično boji da mu gazde ne skinu – lanac

0
118
Autor: Marko Ljubić

Tragikomično je kad netko tko misli, iako ne znam zašto mu uopće pripisati „mišljenje“ ili „misliti“, da se civiliziran svijet dijeli na Karamarkove i ne – Karamarkove, računa na ozbiljnost svojih poruka.

Kako protumačiti Lekovićevo nasrtanje na kolege novinare iz HNiP-a, konkurentske novinarske udruge koja je, što legalna, što legitimna, što autentična i potpuno nekompromitirana u odnosu na njegovu udrugu, od koje je učinio i on, i njegovi prethodnici strašilo i medij sprdnje među normalnim ljudima?

Leković se pita i javno lamentira o smislu postojanja HNiP-a, pokušava ljude optužiti da su Karamarkovi, ovakvi ili onakvi, da su pobujičareni, jednakom matricom kako je sa svojim sudrugovima od Karamarka pokušao napraviti nakazu, pa onda njime pokušava prepasti ljude. Koga, s druge strane, briga i za Bujanca i za Karamarka?

Zašto je Leković toliko fokusiran na te ljude?

Tragikomično je kad netko tko misli, iako ne znam zašto mu uopće pripisati „mišljenje“ ili „misliti“, da se civiliziran svijet dijeli na Karamarkove i ne – Karamarkove, računa na ozbiljnost svojih poruka.

Kakvu to vrijednosnu proturječnost čini stajalištu s kojega govori Leković i velika većina njegovih kompanjona, biti Karamarkov, ustaša, Bujanac ili Jurič?

„Biti Karamarkov“ jest Lekovićev maksimalni intelektualni domišljaj za optužbu i kritiku, jer on i sve što ga određuje jednostavno pripadaju uvijek – nekome. Njihov je ponajveći problem što je taj „netko“ ili to „nešto“, čemu oni pripadaju, prepoznata nakaza, bez ikakvih izgleda na bilo kakvu civilizacijsku šansu. Leković se javno srozao na ono što je i bio oduvijek, samo je trebalo neko vrijeme da se haljine i svečana odora navodnog novinarskog, i još lažnije „hrvatskog“ udruženja, na njemu – usmrde.

Jasno mu je, iako nisam posve siguran da takvoj svijesti može biti nešto realno – jasno, da je samo pitanje dana kada će broj „novinara“ koje zastupa spasti na razinu muzejske egzotike, nečega za pokazivanje generacijama, za nauk o poraznim ljudskim posrnućima.

Da je Leković novinar i da barem minimalno drži do zvanja i bitnosti tog pojma, bio bi prvi, i to unazad godinama, koji bi vrištao do nebesa zbog nakaznosti medija i novinarstva koju su potpisali Radman, ali i Mirjana Rakić, prije nego je otišla na novu arbitražnu poziciju radi kontrole održavanja nakazne tvorevine koju su stvorili.

Leković bi najviše pomogao novinarstvu da uzme saditi krumpire jer bi na taj način čak i u Sahari imao nekakvih izgleda biti univerzalno koristan, kao što bi desetini njegovih najbližih suradnika i istomišljenika, sa sličnim „novinarskim“ karijerama, trebalo odmah dati najviše nagrade za doprinos razvoju novinarstva, ako se sakriju u najudaljeniju rupčagu na kugli zemaljskoj, izvan dodira s bilo kakvom civilizacijom.

Tako bi jedino mogli pridonijeti civilizacijskoj higijeni.

Da je uz to novinar, još i „hrvatski“, kakvim se predstavlja, znao bi da u golemoj većini hrvatskoga naroda afrimacija ideja i simbolike kojoj služi kao pas, i to na vrlo kratkom lancu, nije legitimacija za osudu Bujanca zbog nekakvog ustašluka. Niti za osudu ustašluka kao nekakve ideje, politike, čega li.

Bit je stvari da Lekovićev sud o Bujancu nije relevantan.

Pogotovo o HNiP-u.

Kao ni o čemu – hrvatskome.

Meni je daleko veća sramota biti antifašist, kosovac, pripadnik ili relativizator velikosrpskih zločina, afirmator i promotor zločinačkog komunističkog jugoslavenskog režima, nego biti ustaša.

Ako se već mora birati između nekakvih nametnutih stereotipa, jer milijunima Hrvata je slobodna i samostalna država omogućila jednostavno pravo biti samo Hrvat, što je svima nama dovoljno i više nego smo ikada sanjali, onda je biti ustaša u Hrvatskoj sa svim obilježjima i esencijom tog pojma, civilizacijski daleko izglednije nego biti – Leković.

Ili Stazić.

Ili Zoran Pusić.

Ili stotinjak javnih kreatura koje postoje samo zbog toga što im još nisu hrvatske državne institucije u jutarnjem postrojavanju pregledale nokte, ruke, noge, gaće, uši, zube i kosu, te ležajeve i odjeću koju imaju. Točno je to razina poštovanja i respekta koju zaslužuje Leković i sve što on javno predstavlja.

Stvar je hrvatske nacionalne ideje i volje, politike, društvenih polemika i dijaloga, hrvatske znanosti, kakav će stav hrvatski narod zauzeti o ustašama, četnicima, partizanima, antifašistima i fašistima, gejevima i sorošovcima, i što misli o njima. Jer, dokazao je hrvatski narod da mu nikada nisu bili nužni moralni mentori. Upravo zbog snage obitelji, pamćenja i Katoličke crkve, koje i jesu sve redom na udaru Lekovića i ostalih – svezanih kreatura.

Vrijeme je da se svezanima ne baca više hrana. I da ih se pusti s lanca.

Zbog čega?

Neka se suoče sa slobodom.

Dok su god oni svezani, lavež će biti nesnosan, a miran san nemoguć.

A troškovi gazdi – nezanemarivi.

Već sam jednom napisao da je najveći problem antifama svih vrsta i uzrasta, svijest o tome da je njima jedino lanac – sloboda. Dakle, Leković i kompanija ne smiju i ne mogu, plašiti Hrvate – ustašama. Jer kakvi su god bili, to su bili naši djedovi, naši rođaci, ljudi za koje se može naći daleko više olakotnih okolnosti, pa čak i u najtežim zlodjelima koje su činili, nego za one koje veličaju Leković i drugovi.

U konačnici, ustašama neće suditi četnici i komunističke ubojice, nego hrvatski narod. To je izvorni smisao stvaranja države i nacionalne slobode. Suditi sami sebi.

I to Leković mora znati.

Zbog toga je svakome u Hrvatskoj tko barem donekle ima samopouzdanja i svijesti o svome podrijetlu, ali prije svega bilo kakvu ideju i senzibilitet za odgovornost prema ljudima i narodu kojemu pripada, daleko prihvatljiviji Bujanac ustaša, nego Leković antifašista

Poanta je da Leković i njegova opskurna bratija jednostavno nisu ljudi, niti mogu biti institucija koja će bilo kome u Hrvatskoj nuditi stav o Bujancu, Karamarku, Hasanbegoviću, ustašama.

Neka to prodaju onome tko treba njihove proizvode. Samo, to im ne smije plaćati hrvatski narod.

Oni su spali na činjenicu da im Stazić potvrđuje stručnost, od čega veće sramote nema. A Stazići izumiru u Hrvatskoj. To svjedoči i pojava HNiP-a, i upravo to je razlog njihova noćnog zavijanja.