Plačem, ali suza nema, plač bez suza teÅ¡ko boli”

0
119

Svjedoci smo novoga vala iseljanja iz našega zavičaja. Svakodnevno slušamo priče kako se iselio naš rođak, susjed ili prijatelj i ta okrutna činjenica nikako nas ne ostavlja ravnodušnima.

Svaki korak u životu, pa tako i iseljavanje, ima svoje lice i naličje. TeÅ¡ko je otići i nitko ne odlazi bez ozbiljnih razloga, ali i kada se ode ostaju uspomene, dragi ljudi i ljubav za rodnim krajem, ili, kako se to inače kaže “odlazimo iz zavičaja, ali ne i zavičaj iz nas”. Da je tomu tako, svjedoči i ova topla, ljudska priča koju nam je poslala duvanjska djevojka Ruža koja živi u Salzburgu.

Zovem se Ruža, imam 18 godina, roÄ‘ena sam u Tomislavgradu, a u Austriju sam doÅ¡la kad sam imala nepunu godinu dana. Oduvijek imam želju vratiti se u Tomislavgrad, u svoj rodni kraj gdje mi je sva rodbina i prijatelji. ÄŒesto razmiÅ¡ljam hoće li se to zaista dogoditi jednoga dana.Trenutno živim u Salzburgu s roditeljima. Ne mogu se požaliti da mi iÅ¡ta fali, ali jednostavno nije to – to, ako moraÅ¡ negdje živjeti gdje ti se ne sviÄ‘a i kad samo misliÅ¡ o svome voljenom rodnom kraju. Mnogi neće razumjeti Å¡to ja toliko želim u Duvno. Eh, pa to se ne može opisati! Nitko od nas nije otiÅ¡ao dragovoljno iz svoga zavičaja nego zato Å¡to nema posla i kao Å¡to znamo sve viÅ¡e i viÅ¡e ljudi, nažalost, odlazi iz njega.

Sretna sam zbog toga što često dolazim u Tomislavgrad. Kad dođem dolje osjećam se drugačije, opuštenije. Svakodnevno se viđam s prijateljima i rodbinom kojih se puno zaželim. Često mi postavljaju pitanja: “Zašto se tako silno želiš vratiti u Tomislavgrad?“ Ili: „Kako tako dobro pričas hrvatski iako ne živis ovdje?“ To mogu samo zahvaliti mojim roditeljima koji su me odgojili da znam svoj jezik i da mogu bez problema komunicirati s prijateljima i s rodbinom. 

Kad dođem na odmor, vrijeme mi brzo prođe, jer kao što znamo sve što je lijepo kratko traje. A najgore mi je kada se trebam spremati nazad. Dolaze svi, pozdravljaju se, a meni prođe milijun stvari kroz glavu. Kad se vratiš opet u tuđinu samo poželiš ponovno biti kod svoje kuće. Svak se u svom domu osjeća najbolje pa tako i mi „uvozni“ volimo doći i posjetiti svoju kuću i uživati u njoj. Oni koji misle da je bolje nama u Austriji, Njemačkoj ili negdje drugo u tuđini, imaju pogrešno misljenje. Svi mi živimo isto, svak se bori i nikomu nije zgodno jer život je borba ma gdje god da bili!

Sigurna sam u to da ću se za nekoliko godina vratiti u Tomislavgrad, ma koliko god to bilo teško. Nadam se da ću do tada i dalje često dolaziti ovako često u svoj rodni kraj, jer to mi je nešto najbitnije. Najljepše je kad se svi sretnemo i kad smo skupa.

Ruža Kukavica/TC