PREDUHITRILA POLITIÄŒKI DERNEK

0
103
24.04.2015., Krizevci, Trg Antuna Nemcica - Povodom Dana grada Krizevaca odrzavaju se brojni zabavni, kulturni i sportski sadrzaji, pa tako medju ostalim i sportske igre mladihj. Natjecanju je nazocila i svecano ga otvorila Kolinda Grabar Kitarovic, predsjednica RH, a domacin je bio Branko Hrg, gradonacelnik Krizevaca. Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Napete puške za predsjednicu Republike

Autor: Josip Jović /

Zaobišla je Kolinda Grabar Kitarović i preduhitrila veliki politički dernek u Jasenovcu, na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala sumnja, objasnivši kako je to mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Zasjeda je, međutim, bila unaprijed spremljena

Ove se godine s velikom pozornošću očekivalo što će nova predsjednica Republike Hrvatske učiniti 22. travnja na dan proboja logoraša iz ustaškog logora Jasenovac i na sedamdesetu godišnjicu tog događaja. Zaobišla je i preduhitrila veliki politički dernek na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala koja sjena sumnje. Došla je sama nekoliko dana ranije, položila cvijeće u znak pijeteta prema nevinim žrtvama i napisala jednu odmjerenu i primjerenu poruku u kojoj je sadržano sve bitno. Izrazila je sućut prema žrtvama, osudila ideologiju koja je uzrokovala zločin koji je moralno i politički već osuđen, kao i režim koji se vezao uz nacističko-fašističku osovinu te na nečovječan način iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom. Naglasila je i to da je Jasenovac pouka kako treba čuvati slobodu, ljudska prava i demokraciju, kako se takvo što nikada ne bi ponovilo.

Zasjeda je, međutim, bila spremljena, puške su bile napunjene i naciljane. Naciljali su ih svi oni politički protivnici i medijski kritičari kojima je jako zasmetalo što se predsjednica prihvatila pokroviteljstva na Bleiburgu (što li će tek biti ako se tamo pojavi), što je uklonila Titovu bistu iz svog ureda i napokon što je diskretno okrenula leđa „regionu“ i na koncu ponajviše stoga što se usudila pobijediti njihova čovjeka na izborima. Zamjerili su joj što nigdje nije spomenula Srbe i Židove kao žrtve logora i što nije naglasila NDH i ustaše kao krvnike, pa čak i to što je istakla legitimnu želju naroda za svojom državom, ponavljajući tako jednu izjavu Franje Tuđmana, koja je unatoč svojoj notornoj točnosti bila predmetom višegodišnjih napada.

Najviše zamjerki upućeno je zbog nedolaska Kolinde Grabar Kitarović na središnju komemoraciju. Umjesto sebe uputila je Branka Lustiga, bivšeg zatočenika Auschwitza i slavnog filmskog producenta, što je zaista lukav i pametan potez s obje strane. Dobro je zaključila i objasnila kako je Jasenovac mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Na žalost, ono što gledamo svake godine oko Bogdanovićeva cvijeta gledali smo i ove godine. Gledali smo političke govorancije, dnevnopolitička potkusurivanja i licitiranja, često govore pune strasti, mržnje, jednostranosti i nerazumijevanja, pri čemu su same žrtve ostale duboko u pozadini. I sam je Lustig pobrao nekoliko zvižduka koji su, naravno, bili namijenjeni onoj koja ga je poslala.

Na mjestu događaja premijer Zoran Milanović je predsjednicu prozvao zbog izjave o veličanstvenoj atmosferi na stadionu na kojemu je jedna grupa navijača izvikivala „ustaški pozdrav“, kao da je ona baš na to mislila, kao da je to uopće morala čuti i kao da je to bilo najvažnije. Onda se vratio ZAVNOH-u, napominjući kako je on temelj današnje Hrvatske, a ne NDH, kao da je to ikada ikome bila prava dilema. Domovinski je rat, o tome se radi, izvor suverene i samostalne države, pri čemu i ZAVNOH ima određenu ulogu u stvaranju Hrvatske, ali unutar Jugoslavije, a ne izvan nje. Partizane je Milanović nazvao hrvatskom vojskom i vojskom Hrvatske. Partizanski je pokret u nekim krajevima i u nekim razdobljima bio i hrvatski, ali on to koncem rata i naročito nakon njega zacijelo više nije bio. Vodeće hrvatske partizanske ličnosti (Hebrang, Rukavina, Šibl, Tuđman, Tripalo, Dabčević Kučar, Bobetko…) grubo su maknute tijekom prevladavajuće ideologije jugoslavensko-srpskoga hegemonističkog unitarizma, u čijoj je funkciji bio JNA, baštinik partizanske vojske, što će rezultirati otvorenom agresijom devedesetih. To Milanović jednostavno ne može i ne želi vidjeti. Ustaškoj i domobranskoj vojsci, koja nije sama po sebi zločinačka, ne može se osporiti nacionalni karakter. To je bila vojska hrvatske države, formirane u nesretnom vremenom s vodstvom koje je vodilo krivu, gubitničku i zločinačku politiku. Milorad Pupovac je u duhu pretjerivanja srpske historiografije pokušao broj žrtava Jasenovca nagurati na najmanje sto tisuća, ističući posebno dvadeset tisuća ubijene djece, što se do sada nigdje i nikada nije moglo čuti.

Da su imali poštene namjere akteri jasenovačke komemoracije morali su spomenuti i da je logor nastavio punom parom „raditi“ i nakon sloma NDH, trebali su jasno osuditi i masakr nad hrvatskom vojskom i nad civilima nakon završetka rata i kazati tko je i zbog čega to učinio kao i masovna ubijanja i razaranja početkom devedesetih godina. Morao je, da bi bio uvjerljiviji, to učiniti ponajprije Pupovac, ali to njemu nije bilo ni na kraj pameti. Milanović je, istina, spomenuo Bleiburg, ali kao mjesto komemoracije na NDH, a ne na žrtve koje na tom mjestu, reći će, i nisu stradale. Prije bi se moglo kazati kako i komemoracija u Jasenovcu nije komemoracija na žrtve, nego na Jugoslaviju. Jelena Lovrić će između jednog i drugog zločina povući ovu paralelu: „Bleiburg je bio nedopuštena retorzija ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila.“ Ipak je to, dalo bi se mesićevski zaključiti, bio gnjev pravednika i pravedna osveta nad zlom, a civili su bili tek kolateralne žrtve.

Političke mise za stradale u Drugom svjetskom ratu doista se odvijaju s onu stranu svakog humanizma, digniteta i istinske sućuti. One služe za stalno ispostavljanje računa suvremenicima. Taj NDH i taj Jasenovac iskorišteni su još jednom tek kao referenca e da bi se poručilo ono što poručuju Liga antifašista i dva bivša predsjednika kako se nad Hrvatskom iznova nadvija oblak fašizma. Novinar Branko Mijić iz Novog lista piše o fašizmu zavijenom u domoljublje. Dakle, i svako je domoljublje sumnjivo. Danko Plevnik je prije predsjedničkih izbora najavio kako će to biti izbor između fašizma i antifašizma. Vidjeli smo, pobijedio je fašizam u liku jedne žene iz partizanske obitelji. Svaki je Hrvat potencijalni fašist. Aleksandar Stanković je kolegu Tomislava Čateža, sudionika Domovinskog rata optužio i za vrijeme u kojemu on još nije bio rođen, postavivši mu retoričko pitanje, ta na kojoj bi on strani bio da je, kao njegov djed koji je bio domobran, bio živ 1941. godine!? Hrvatska je, izgleda, nekima u njoj prihvatljiva samo kao, eventualno geografski pojam. Nije prihvatljiva Hrvatska kao država hrvatskog naroda.

Bauk fašizma i ustaštva kruži Hrvatskom. Panika se širi u strahu od mogućih političkih promjena koje bi mogle zaustaviti zahuktali proces dekroatizacije Hrvatske i prekinuti psihološki dril nametanja straha i krivice koji je služio za pokoravanje domorodaca i za vladanje njima.