Tko je imao koristi od kandidature, pa povlačenja Milijana Brkića?

0
196
Autor: Marko Ljubić

Isticati svoga glavnog tajnika, drugu najvažniju osobu stranke kao kandidata, a onda dopustiti da se od toga napravi politički presedan bez konkurencije, što jest bio poziv predsjednika Vlade Oreškovića građanskim udrugama da predlože svoje kandidate, pa to trpjeti danima, tjednima uz otvoreno špekuliranje, bijes poklonika i podsmijeh suparnika, težak je udarac autoritetu i kredibilitetu stranke.PXL_080316_12711229-660x413

Bilo bi normalno očekivati kad ljudi na najvišim državnim pozicijama javno iziđu s nekim prijedlogom, pri čemu od prijedloga ministara vjerojatno nema važnijega u politici, da će to uroditi nečim korisnim.

Pogotovo se to očekuje od najveće stranke u vladajućem savezu, jer je proporcionalno njenoj veličini i udjelu u saborskoj većini, odgovornost na njima najveća. S druge strane, ako je ta stranka kao HDZ u ovome slučaju, relativno loše prošla na izborima naspram najgore vlasti u hrvatskoj i vjerojatno u povijesti šireg međunarodnoga okruženja, onda je posve neprirodno očekivati javnu – slabost.

Je li Most šaren kakav jest, baš svemu kriv?

Niti može biti, niti smije biti, niti jest.

Jednostavno nemaju takav potencijal, usprkos dragocjenosti svakoga glasa. Ako se nastoji javnosti i naciji stalno, za svaku slabost i lošu procjenu prodavati priča o prevrtljivom Mostu, kao najvažnijem problemu, nužno je voditi računa da će se jednom potrošiti taj razlog.

Tada slijedi pitanje – pa, dobro, oni ne valjaju, ali što je s vama?

Ili to u HDZ-u ne shvaćaju, ili itekako shvaćaju, pa koriste do iznemoglosti potencijal Mosta kao nekakvoga neprijatelja ili smetala, za zbijanje stranačkih redova oko – vođe.

Isticati svoga glavnog tajnika, drugu najvažniju osobu stranke kao kandidata, a onda dopustiti da se od toga napravi politički presedan bez konkurencije, što jest bio poziv predsjednika Vlade Oreškovića građanskim udrugama da predlože svoje kandidate, pa to trpjeti danima, tjednima uz otvoreno špekuliranje, bijes poklonika i podsmijeh suparnika, težak je udarac autoritetu i kredibilitetu stranke.

Most se navodno držao Brkićevoga diplomskog rada. Daleko je sigurnije da Mostu, odnosno njegovim sivim eminencijama taj problem nije na kraj pameti, te da Brkić kao personifikacija jedne struje u hadezeovskoj politici i političkoj simbolici- jednostavno nije imao prolaz.

I to ne samo zbog Mosta, jer je njihov zastupnik Bulj višekratno rekao da misli da je Brkić dobar kandidat usprkos „diplomi“, već i zbog sasvim sigurno još ponekoga.

Koga?

Inače, da je diplomski bio razlog, valjda bi Karamarko jako zaoštrio pitanje već sada Mostove jasne odgovornosti za prikrivanje teškoga kriminala u MUP-u. Ali, ni riječi Karamarko nije javno rekao nakon objave egzaktnih činjenica o kriminalu u toj državnoj instituciji.

Milijan Brkić se ponio na jedini mogući način.

Koliko bi god bio dobitak za Vladu u normalnim okolnostima, ministar s takvom političkom težinom, toliko bi nakon svega on bio politički jako slab ministar. A on to – neće.

Sad se otvaraju špekulacije da je Brkić žrtva za spas kakve takve suradnje i suglasnosti oko usvajanja proračuna, kako bi evidentna slabost HDZ-a, a zatim i Vlade, dobila nekakav pozitivan smisao.

Posve pogrešno.

Proračun je jednako u interesu i Mostu i HDZ-u, a suglasnost o proračunu postiže se proračunskim stavkama. Zbog toga ovaj proračun i nije mogao biti bitno drugačiji, jer je malo discipliniranih ruku a puno krokodila i „principa“.

Dakle, proračun kao razlog je – laž.

Što je ostalo iza kandidature Brkića?

Već smo rekli, javna prezentacija slabosti HDZ-a.

I, posve logično, zbog krizne situacije, koju je Brkićeva ostavka alarmantno potvrdila, zbijanje stranačkih redova protiv „zajedničkog neprijatelja“ oko Karamarka.

Zašto bi bilo HDZ-u u interesu iskazati po tko zna koji put u kratkom razdoblju slabost, koja je potpuno pogubna u grčevitoj borbi za svaku i najmanju instituciju u Hrvatskoj, pri čemu valja voditi računa o tome, da jako puno sudionika u državnim i javnim institucijama, pa i medijima nemaju čvrsto načelno stajalište pripadnosti ideji ili politici – već jačemu. Dakle, racionalno je privremeno računati i na takve kolebljivce, radi postizanja prvih uspjeha, a to se radi snagom.

Sve je to izostalo.

Je li moguće da je Karamarku ovaj razvoj događaja osobno koristio?

Ja mislim da to, blago rečeno, nije isključeno.

Evo zbog čega.

Prvo, na izborima koji neposredno slijede u HDZ-u, Karamarko zbog lošega izbornog rezultata, velikoga nezadovoljstva djela hadezeovog establišmenta, te odustajanja od čitavoga niza politika, može imati problema. Da bi te probleme otklonio, nikako nije isključeno da se poslužio, ili da će se poslužiti uvijek efikasnim „objektivnim okolnostima“ koje, ne samo zbog svijesti i odgovornosti prema stranci, već prije svega zbog osobnih interesa, obavezuju i dovode u stanje lojalnosti, makar i uvjetovane, jedan dio stranačke strukture. A to je najvažnije.

Karamarko mora upravo sad ovladati strankom u potpunosti, jer, nikako mu nešto dalja budućnost ne ide u prilog.

Ako je točno da je Most ključni kamen spoticanja u koaliciji, što dijelom zvuči realno i argumentirano, onda naredno vrijeme, od pola godine, do godine dana, ne donosi Karamarku bolju poziciju u stranci, već sve veće nezadovoljstvo, zbog sve očitijega otklona od klasičnih hadezeovskih politika.

Drugo pitanje jednako bitno je, je li moguće da je Orešković kao čovjek koga je izvukao iz političke anonimnosti upravo Karamarko, spreman svoju političku karijeru staviti na klackalicu Mosta i bezuvjetno se odreći snage HDZ-a?

To ne pije vode.

Orešković je politički mrtvac bez HDZ-a, jednako koliko je Mostu on jedini spas pred nevjerojatnom osobnom blamažom većini zastupnika te političke skupine. Petljati sad nakon svega sa SDP-om, Milanovićom i Pusićkom, ili čak uz Komadinu s gomilom tipova u Saboru koji su izgubili svaki i najbanalniji kredit i kod članova svojih obitelji, bilo bi za Most koliko god tezgarili – debakl. Otprilike kao ponosnu čovjeku – sjesti na Trg i staviti kapu ispred sebe. Naknadna koalicija sa SDP-om i HNS-om, te Pupovcem i ostalom bratijom bila bi za većinu Mostovaca i ispod te razine.

To vjerojatno ne bi uradili ni Mirjana Mirt ili Zoran Erceg.

Dakle, Most nije toliko neranjiv, kakav ispada.

Što hoću reći?

Da nikako nije isključeno da je u čitavome ovome igrokazu i srozavanju HDZ-a prije svih, zatim Vlade, imao duboko umiješane prste i Karamarko.

Ako nije, uz ovakve javne efekte, onda je totalni slabić, nesposobnjaković jer nema pojma o upravljanju političkim procesima, što je jednako pogubno za stranku, kao i izgledna pokvarenost.

Brkić jednostavno zbog hercegovačko-ratničkog političkog profila i javne percepcije stranačke politike toga tipa, nije budućnost Karamarkovoga HDZ-a, a nije ni budućnost vizije Hrvatske, Mostovih umova u sjeni. Čisto sumnjam da je i Oreškovićeve.

Netko će reći, zar nije bio veliki rizik izložiti se gnjevu branitelja?

Ma dajte molim vas.

Branitelja – nema.

Ljudi koji se danas zovu iz puno razloga, od kojih su gotovo svi pogrešni, braniteljima, odavno to nisu. Bili su hrvatski vojnici, hrvatski policajci, hrvatski junaci i ratnici i tada su se mogli zvati braniteljima, iako je to pojam daleko ispod razine časti pojma – hrvatski vojnik.

Branitelj nešto ili nekoga brani.

Što brane ovi ljudi, udruge i bivši ratni junaci, hrvatski ratni veterani danas?

Koga brane?

Ne mogu braniti Hrvatsku, jer da bi to mogli moraju imati jedinstvenu političku viziju, temelje ciljeve i vodstvo.

A nemaju ni jednu, ni drugo, ni treće.

Za to treba imati sasvim druge vještine i znanja od onih koje su njih proslavile u ratu.

Zbog toga je bilo posve očekivano da se toliki ljudi i udruge upecaju na Oreškovićev poziv. Jednostavno, nemaju trenutno ništa zajedničko izuzev prošlosti, jer pripadaju politikama, grupnim interesima i skupinama, pri čemu svi torbare sa svojim – braniteljskim ugledom. Golemi broj udruga i posve suprotstavljenih političkih ideja u njima, pri čemu su neki autentični branitelji uz Vesnu Pusić, a drugi uz Tepeša, odavno realno ukazuje da – danas ti ljudi nisu branitelji, već političke grupacije ili neke vrste sindikata.

Brkićeva kandidatura i događaji oko nje, otvorili su mnoga teška pitanja i ogolili neke odavno poznate istine, o kojima se iz pristojnosti – nije govorilo.

A nikoga razumnog nije uvjerilo niti u kroničnu zločestoću Mosta, ni u naivnu dobrotu Karamarka.