Zloupotreba Auschwitza

0
607

Povijesni revizionizam eksplodirao je padom komunizma u srednjoj i istočnoj Europi prije dva i pol desetljeća, a do danas je postao odrazom europske dekadencije i dijelom naÅ¡e svakodnevice, političkog i medijskog mainstreama, televizijskih emisija, filmova, knjiga…

Autor: Denis Romac

Radilo se – ne samo u Hrvatskoj, nego u većini bivših komunističkih zemalja – o sustavnom peglanju i uljepšavanju prošlosti, koja je postala svojevrsnim oruđem u izgradnji novih nacija koje su nakon oslobađanja od komunističke, u pravilu prigrlile nacionalističku ideologiju.

Odonda svjedočimo nebrojenim pokušajima izjednačavanja komunizma s nacizmom, pogotovo u onim zemljama koje su u Drugom svjetskom ratu bile na strani Hitlera i koje su aktivno sudjelovale u genocidu. Tim se izjednačavanjem, naime, mitologizira prošlost Hitlerovih asistenata, koji preko noći postaju i »borci protiv komunizma« i »žrtve komunističkog totalitarizma«, a ne više samo ono što su zapravo bili – nacisti, kvislinzi i koljači.

No sve smo to, kao Å¡to rekoh, toliko puta vidjeli. Ono Å¡to se ovog tjedna dogodilo u Auschwitzu, meÄ‘utim, svakako nadilazi okvire tog »uobičajenog« i »svakodnevnog« povijesnog revizionizma, postavljajući laž i političku manipulaciju poviješću u jednu posve novu dimenziju. Kao prvo, Å¡okantna je već sama činjenica da se itko usudio ispolitizirati Auschwitz, koji je zapravo simbol svih nacističkih i faÅ¡ističkih konclogora, u kojima su skončali milijuni Židova, Slavena, Roma, antifaÅ¡ista, homoseksualaca…
Tko je, naime, mogao i pomisliti da će revizionizam poput korova zarobiti i Auschwitz? To je posebno mjesto u kolektivnoj europskoj memoriji, kao sama esencija zla i najmračnija stranica naše povijesti, trebalo ostati nedirnuto, kao vječno upozorenje i stalna prijetnja nad Europom.

No u ratu nitko nije pošteđen. Pa ni u ovom najnovijem, ratu Zapada i Rusije. A u svakom ratu, kako kaže znamenita izreka, najprije strada istina. Ovogodišnju 70. obljetnicu oslobađanja koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, u kojem je ubijeno više od milijun ljudi, politika je iskoristila u propagandne svrhe, pretvorivši događaj koji je trebao biti decentna komemoracija u mjesto novih podjela.

Prošlog utorka u Auschwitzu među 40-tak stranih državnika – među kojima je bio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović – nije bilo ruskog predsjednika Vladimira Putina, iako su upravo vojnici Crvene armije u siječnju 1945. prvi stupili u taj logor, otkrivši 600 tijela netom likvidiranih i 7.650 iscrpljenih i bolesnih, ali živih logoraša. Poljski organizatori komemoracije, naime, nisu željeli Putina na komemoraciji zbog ruske politike u Ukrajini, pa su ponudili prozirno objašnjenje da su ovu vjerojatno posljednju okruglu obljetnicu na kojoj će prisustvovati živi logoraši željeli posvetiti njima, stradalnicima, a ne političarima. Stoga tobože nikome nisu slali pojedinačne pozive, pa ni Putinu, jer je komemoracija bila otvorena za sve koji su na nju htjeli doći.

Međutim, za razliku od Putina, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko dobio je osobnu pozivnicu za komemoraciju. Porošenka je na obljetnicu osobno pozvala poljska premijerka Ewa Kopacz za svog nedavnog posjeta Kijevu, iznijevši pritom i nevjerojatnu tvrdnju prema kojoj su Auschwitz oslobodili ukrajinski vojnici. Kada pak tome pridružimo nedavni revizionistički ispad ukrajinskog premijera Arsenija Jacenjuka, koji je – i to usred Njemačke! – obrazlagao kako su u vrijeme Drugoga svjetskog rata Sovjeti izvršili invaziju na Ukrajinu i Njemačku, revizionistički se krug zatvara.

Ako tome pribrojimo činjenicu da je Ukrajina danas jedina zemlja u Europi u čijoj vladi participiraju i neonacističke stranke, slika je još potpunija. Ukrajinskim ulicama neometano marširaju sljedbenici nacista, odnosno ukrajinskog kolaboracionista Stepana Bandere, sa svastikama na rukavima i bakljama u rukama. Neonacističke snage imale su iznimnu ulogu u preuzimanju vlasti prije godinu dana, za što su ekstremne stranke, koje drže četvrtinu mandata u ukrajinskoj vladi, kao i druge važne položaje, i nagrađene jednim od najvažnijih resora, ministarstvom unutarnjih poslova, a upravo te snage imaju glavnu riječ pri formiranju »dragovoljačkih« postrojbi za borbu sa separatističkim snagama na istoku zemlje.

Kad god netko na zapadu spomene neonaciste u Ukrajini, odmah ga poklope da je riječ o Putinovoj propagandi. No to ne poništava činjenicu da neonacisti i ekstremisti doista sjede u ukrajinskoj vladi, niti ukazivanje na taj problem automatski podrazumijeva i prihvaćanje Putinove interpretacije, prema kojoj su upravo »fašisti u Kijevu« opravdanje za rusku okupaciju Krima i istoka Ukrajine. To, dakako, ne može opravdati europske čelnike – ni hrvatske, naravno – da i dalje, sponzorirajući ukrajinski režim, zatvaraju oči pred tim šokantnim slikama. Jer sve dok to čine, i dok ulicama Kijeva paradiraju neonacisti, Porošenku doista nije mjesto u Auschwitzu. Jer ako to možda ne zaslužuju živi – ovdje je, bez obzira na kojoj su strani, malo nevinih – onda barem radi mrtvih.

Novi list