Arogancija

0
472

Čovjek se pokatkada iznenadi kad naoko umilni tipovi najednom, ničim izazvani, iskažu neviđenu dozu arogancije i prijezir čak i prema onima kojima bi trebali biti zahvalni. Još uvijek se čudim s kojom arogancijom je Plenky izabrao Obuljen i tražim racionalan odgovor.

Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko TokićArogancija

Bošnjačka vlast i oporba složno protiv nove konferencije o BiH (Dayton 2). SBB i SDP (i svi drugi, ne treba se brinuti jesu li ili nisu). A o čemu zapravo nas obavještava ova vijest. O onome što mi već odavno znamo, ali u Hrvatskoj nikako da shvate. Rušili bi Bošnjaci Republiku Srpsku kad bi to netko uradio umjesto njih, ali ih strah izgubiti svoju republiku (u to, nažalost, pretvorenu voljom naših zapadnih prijatelja takozvano hrvatsko-bošnjačka Federacija). Umjesto juriša na RS ili makar osporavanja njezina osamostaljenja bošnjačka se politička elita u skladu s Davotogluovom doktrinom (S kojom je suglasan, gle čuda, savjetnik naše predsjednice Mate Granić) brinu o posve drugim stvarima: što nakon, izvjesno je, njezina osamostaljenja. I snivaju ratne snove o kojima mi pričamo našoj braći u Hrvatskoj, ali o kojima oni kao nemaju pojma. Snove o izlasku na more, o ratnoj ili makar mirnodopskoj luci Neum (i izlazu na more), o čemu svjedoči i lučka kapetanija u Konjicu. Za svjedoka pozivam… Ali kome. U skladu s tim su, naravno, i događanja u Stocu ( o čemu sam već pisao). Događaji u Stocu i nisu ništa drugo do nastavak, u miru ratne operacije (Neretva 93.) političkim sredstvima. Kad ne ide drukčije na scenu stupa bošnjački demokratski poučak: ako, kojim slučajem, Bošnjaci ne mogu demokratskim putom ostvariti vlast (jer su još uvijek u manjini) dobro je napraviti incident kako bi se napravio politički problem (pa je tako nakon Mostara i Stolac postao grad slučaj).

Dok stvari izmiču kontroli u Hrvatskoj se još sanja zimski san u kojem se još propovijeda o nekakvoj nedefiniranoj BiH (ili kako joj tepaju Bosni) koju će ostvariti ne zna se tko kao bi se kotač povijesti zaustavio. Ne vidjeti što se događa i kamo vode politički procesi znači svjesno glumiti noja koji je zabio glavu u pijesak i misli kako je riješio problem. Ako srpska i bošnjačka elita ostvari ono što kani činiti (a procesi su u tijeku) onaj tko zna geostrateški misliti već vidi što će se dogoditi. Neki će ponovno oživjeti priču o Dubrovniku (za početka kao republici a nakon toga) kao plijenu hrvatske gluposti i nečijih (pogodite čijih) imperijalnih snova.

I kad je Neretva 93. bila u opticaju ona je tek bila kupovina ulaznice za Bošnjake (njihov narod i teritorij) u zajedničku državu sa Srbima. Ne vjerujete?! O tom bi mogli ponešto upitati i Putina i Erdogana (a možda i ponekog britanskog, ako ne i još po kojeg i nekih drugih država navodnog diplomatu).

I u Hrvatskoj je zanimljivo.

Milijan Brkić ovih se dana nešto zabrinuo oko Zadranki. Udruga sudionica rata usudila se iskazati na demokratski način svoje neslaganje s Plenkyjevim izborom, a Milijan je odmah u tome uočio zavjeru. I to zamislite; koga? Pokrovitelji prosvjeda protiv Plenkovića su oni krugovi koji su željeli da Josipović ostane predsjednik države – priopći nam. I ostade živ! Znajući da čovjek dolazi iz ovih naših krajeva čudi me da nije čuo za onu: ako nemaš reći štogod pametno, bolje je šutjeti. Naime, ne znam zna li Milijan da je tako izravno optužio potpredsjednicu vlade Martinu Dalić (i krug oko nje) jer je poznato da je ona upravo navodno bježeći od Karamarka skrila se u Yusipovićeve skute. Inače Martina, naše Pametno nije u sukobu interesa, jer joj je muž već po ne znam koji put, tako neki tvrde (a tamo ga je, po istim tvrdnjama Martina postavila nimalo nepotistički) u neki, nije moguće, odbor INA – MOL-a. Zanimljivo je da o tome ništa ne zna ni Božo Petrov; inače poznat kao savjest drugih: Karamarka, Crnoje, Brkića i još nekih – ali, gle čuda ne i naše Martine. Pametno, nema što. Ne bi se, valjda, htio zamjerati Šeksu, Plenkoviću, gremiju; nije dobro ni baraba Luki. Sve je to uredu i doći će na svoje. I tako sve u svemu nema razloga da ne budemo nesretni: Martina Dalić Pametno: odabrao Mario Plenković (ili Šeks, pardon, možda Vaso Brkić a možda i Andrej Plenković poznatiji kao Nedokazano Sposobni). I sve tako da ne može pametnije.

Nisam zadnji put kad govorah o ministrima u vladi govorio o onima iz kvote Mosta. Nema se tu što reći. Za razliku od Plenkovića koji je nedokazano sposoban oni su dokazano nesposobni. Pardon. Ne znamo to za ovog Kovačića, općinskog načelnika i stomatologa, koji je kao stručnjak (jer Most se oduvijek zauzima za vladu stručnjaka) preuzeo Ministarstvo uprave (i koje čega) i uz to dobio časnu potpredsjedničku dužnost u vladi. Šta ćeš kad je stručan. Koje ustavno pravo i uprava, i građansko ili neko drugo, što li doktori pravnih znanosti – kada se stomatolog s bušilicom primakne ima da ti sve bude jasno da jasnije ne može biti. Kako struka cvjeta saznali smo na primjeru ministra Orepića: on još uvijek ne zna gdje mu je dva kila zlata ukradenih iz policijske postaje ili uprave, zar je to važno (i nešto novčanica, ali nije bitno), ne zna ni tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je zatukao hrvatskog branitelja Pajčića u Vukovaru, tko je ubio Klicu… I tako dalje i tako bliže. On ništa ne zna. I to ga, posve je sigurno, kvalificira za ministra u vladi stručnjaka po zamislima Bože Petrova – odabrao (i je li i koji) Plenković (ili netko drugi, a možda i Božo Petrov).

A kako svi mogu biti stručnjaci red je da se i ja poigram iako nisam psiholog, ni psihijatar ko Božo, psihološkog profila mlađeg Plenkovića. Naime, poznajući donekle dobre običaje u diplomaciji i vještinu koja diplomatima priliči (a Plenky voli da ga se drži u tom smislu makar uspješnim) a koju su najbolje opisali zlobnici (kako bi opisali dubrovačku diplomatsku vještinu) i definirali je na sljedeći način: sa svakim lijepo ni s kim iskreno; zbilja me začudilo kako je Plenky i s kojom je drskošću postavio obljubljenu Obuljen (gle čuda, upravo iz Dubrovnika) za ministricu kulture iskazujući pritom prijezir prema drukčijem mišljenju, dapače upravo prema onima koji su mu (li makar manjim dijelom) dali premijerski mandat. I onda sam se malo zainteresirao i pročitao nešto o prijeziru, omalovažavanju, aroganciji (pa i sadizmu) kako bih ušao u pozadinu te i takve odlučnosti. I zbilja, gle – tko bi rekao. Ima tu priličnih zanimljivosti, ako mi ne vjerujete uguglajte (ovaj iskaz da se pokaže da nisam baš posve iz pluskvamperfekta) malo (daklem, iskoristite tražilicu na internetu ili potražite štogod stručne literature) i… E, pa tamo vam stoji crno na bijelo da onaj tko pokazuje prijezir prema nekome (kao Plenky prema svojim biračima, ako hoćete ublaženije makar onima desnijeg spektra) da se to dokazuje upravo na polju kulture jasnim zauzimanje pozicije s koje se onako s visoka gleda na kukavelj od koje se po svaku cijenu želi odijeliti iskazujući jasno i kulturološku poziciju s koje to čini. I zato nije čudo da je Obuljen, njegov izbor (i da se poznaju već dvadeset godina) i da je upravo lijeva kulturna matrica ona s koje Plenky sudi onima koje s gađenjem odbacuje (Hasanbegovića kao metaforu i sve one koje bi on kao znak mogao predstavljati).

U tom svom vrijeđanju, naravno, on ne će posustati. Jer činjenica da ga nisu izabrali oni kojima on pripada za njega je gotovo nepodnošljiva, nego ona koje prezire i taj dojam koji će u njemu svakodnevno jačati nužno će postati sve očitiji. Volio bih da se varam. Ali, bojim se da nisam. Gdje je pozadina svega, je li u osjećaju nadmoći i mišljenju kako oduvijek pripada višoj društvenoj kasti a sad se mora baviti ognjištarskim masama ili je u nesretnoj birokratskoj sudbini uguza koji se morao beskrajno ponižavati da bi se dočepao pozicije s koje će On moći vedriti i oblačiti, manje je bitno. Psihološki profil arogantnih likova lako poprimi patološke karakteristike pa bi Plenky s obzirom na društvenu moć koju osvaja mogao postati, ukoliko ne obuzda porive u sebi, i krajnje opasan lik.

Detuđmanizacija društva (da ne kažem rashrvaćenje) koja traje još od smrti pokojnog predsjednika s Plenkyjem ulazi u novu fazu, ona je uvijek opasnija kada se likovi deklarativno pozivaju na Tuđmana a rade posve suprotno (najčešće uslijedi takozvano čišćenje ekstremne desnice).

No, bilo kako bilo, nije da nisam optimist?

Kotač se povijesti ne da zaustaviti. Neki su procesi ipak, zahvaljujući Karamarku (s njegovom nakanom ili propustom, nije važno), pokrenuti i ne će se dati zaustaviti: rušenje lijeve kulturne hegemonije (pluralizacija društva na kulturnom i obrazovnom području), preispitivanje prošlosti i traženje povijesne istine, otvaranje prema iseljeništvu i razotkrivanje etnobiznismena… Dalo bi se pronaći i još ponešto, ali i ovo je obećavajuće.