Dobri ramski puk

0
140

Nikad se neće ponoviti ti studentski dani kada sam iz Splita dolazio autobusom do Tomislavgrada, a onda autostopom dolazio preko Paklina za Ramu.

To su bile svojevrsne avanture koje pamtim. Sjednem tako u srpnju jedne godine u autobus u Splitu koji vozi za Bugojno i koji mi je uredno stajao na benzinskoj postaji na raskrižju za Ramu u Mokronogama.

Odvozim se tako u busu sat i pol, izaÄ‘em i pravac na točenu pivu na benzinsku koja ima mali cafe bar. Konobar mi se sa Å¡anka nasmijeÅ¡i i već zna Å¡to ću piti i Å¡to ću mu pričati. Toči i kaže da zna – idem u Ramu i da upravo za pola sata kreće jedan od gostiju kući, pa će mu budući da sam student objasniti sve i zamoliti ga da me ovaj odveze kući. Tako je i bilo.

Jedan stari čovjek, dosta mršav s veselim pogledom u očima mi je prišao i rekao: „Iskapi još jednu zemljače, a onda idemo kući za jedan sat!“ Mislim onda u sebi, ljeto je počelo, a meni se baš odmara i u miru uživa, još ću jednu od pola litre i uz duhan kao neizostavni dio pivskog užitka sačekati čovjeka, sretan što se sve tako „poklopilo“ i što neću morati na onom vjetru kojeg uvijek ima tu štopati! Popijem još jednu, a i konobar donese još jednu i malo nekakvog suhog mesa. Tu sam dobro prezalogajio i taman kad sam se odmorio i okrijepio iza leđa čujem „Ajmo“!

Platim što imam i uzmem ruksak, sjednem u auto i kako to obično biva kod naših ljudi prvo me pita za prezime i podrijetlo, tko sam, što sam i otkud ja ovdje u ovo doba dana. Ispričam sve iskreno i kažem da studiram teologiju, a starac se smješka, pripaljuje cigaretu i gleda okolo više nego na cestu.

Veli mi: „Vidiš ovo brdo, e tu smo bili po snijegu i čuvali domove.“ Ispriča mi par legendarnih scena s ratišta i kroz priču shvatim kako je mala razlika između totalne ludosti i hrabrosti. Pričao mi je naširoko i nadugo, a slike koje je koristio da bi bio uvjerljiv bile su toliko žive da sam u jednom trenutku osjećao da sam s tim hrabrim dečkima i sam čuvao Ramu i led mi se nekakav usred žege taj dan uvuče u kosti. Priča mi o unucima, malo o ženi uglavnom šaljivo je nazivajući „moja baba“, a onda negdje opet naviru sjećanja i trenutci kada bi štogod prešutio.

Ti trenutci su bili dugi oblaci koji se usred sunčana dana pojave na nebu i poklope sunce. Pripaljujem jednu unesen u tu priču i smijem se, a ujedno se tu i tamo u trenutcima šutnje uozbiljim i počnu me hvatati pitanja o tome što je taj sretni čovjek sve doživio i proživio, a onda opet on krene bacati fore i šale i onda osjetim da je do mene netko puno mlađi, nego što je! Vrati mu se osmjeh na lice, a oči zaiskre i u trenu zablistaju nekim zanosom, radošću i ponosom kad krene pričati.

I takve scene su se mijenjale sve do popularnog Izlaza kada nam je pred oči „puknula“ kotlina u svom sjaju. Tu je prestala svaka naša priča i kao da smo se primicali nečem velikom i mističnom umukli smo i zagledali se u to zelenilo i plavetnilo. Vrhunac ove priče doživio sam po dolasku u Prozor, taman kad sam mu se zahvalio i izlazio na raskrižju iz automobila dobaci mi sa osmjehom: „E momak, samo završi onu tehnologiju!“

Hoću! Hoću, majstore! – rekoh mu suzdržavajući se da ne prasnem od smijeha, a onda dok sam pješačio u srcu mi neka čudna radost, a duša izusti molitvu: Bože čuvaj dobri ramski puk! Dražen Stojanović bpz.ba