Gordana Zelenika: Svaki dan u svakoj odluci stoji jabuka i zmija

0
374

Gledam je tako ponovo svake godine u ove dane.
Kada završava jedan ciklus zadane zakonitosti.
Jedno putovanje na zadanoj putanji.
Našeg doma Zemlje.
Ona se vrti, ona putuje.
I mi tu ne možemo ništa.

Jednostavno nas dovede bliže ili dalje Suncu.
Mi to zovemo proljeće, ljeto, jesen i zima.
Obučemo se prikladno.
Organiziramo si život odgovarajućoj mijeni.
Okrene mu jednu svoju stranu
a mi utonemo u noć i znamo da će u jutro svanuti.
Upalimo svjetlo, da dan duže traje.

Njena putovanja čine nas starijima u svakom ciklusu.
Njena putovanja zovemo godinama i na njima pišemo svoju povijest.
Za koju ona ne mari baš puno.

Gordana Zelenika: Svaki dan u svakoj odluci stoji jabuka i zmija

Ona je dom jabuke.
Mjesto na kojem svaki dan ponovo i ponovo stoje čovjek, žena, stablo i zmija.
I Onaj koji Je.
Svaki događaj u davno napisanoj knjizi samo mijenja lica.
Scenarij je isti.
Uloge se ne mogu suštinski promijeniti.
Samo se lica mijenjaju i dramatičnost izvedbe.
Svaki dan u svakoj odluci
stoji jabuka i zmija.

Kako bijaše na početku.

Svake godine u ovo doba solsticija, rođenja Krista i početka novog ciklusa stvara se nova šansa.

A ja opet gledam nju.
Kako ustaje svako jutro točno u isto vrijeme u zoru.
Cijepa drva i odlaže peć.
Pristavlja doručak.
Odlazi nahraniti životinje.
Odlazi u vrt zaliti cvijeće i povrće.
A onda uz krunicu u polje da vidi kako žito raste.
I pomoliti se nad zemljom.
Donijeti joj blagoslov u koji je vjerovala.
Vodeći za ruku jednu malu znatiželjnu djevojčicu.
U tom vrtu svaka životinja je imala ime, a svaka biljka je bila njegovana od sjemena do berbe.
Ciklusi su u tom svijetu bili obaveza onoga koji ih je započeo.
Jer biljka sama ne može po vodu.
Ti je moraš donijeti.
A ona će ti zahvaliti plodom.

U njenim riječima bilo je samo jedno.
To se mora.
Živjeti se mora.
Da bi život oko tebe u opće bio moguć.

U tisuću priča oživjeli su njen ubijeni sin i njena mala djevojčica.
Svaki dio njihovog života ocrtala je u detalje.
A oni su u mojoj svijesti i mašti dobili život.
Baš onakvi kakvi su bili.
Ona je čitala svaki dan.
Na glas.
Ona je rekla da je Stepinac svet.
Ona me naučila povijesti točno onako kako je bilo.

Ona je svaki ciklus bez suza, konkretno, slikovito sa pregršt informacija dovela od početka do kraja.
Bez gorčine, ljutnje i pitanja zašto.

Samo je svaki dan u isto vrijeme ustajala.
Nitko i nikada nije je mogao slomiti.
Nakon nje ostala je u energiji ovoga svijeta otvorena jedna skrivena utičnica.
Na koju se priključim kada mi treba
resetiranje . Analiza podataka.
Punjenje baterija.

Svake godine u doba novih početaka
počinje novi ciklus.
Zemlja se budi u zoru.
Daje nam obilje novih mogućnosti.
Hoćemo li ustati zajedno s njom,
prigrliti jedno novorođeno dijete,
posvetiti se životima iz kojih brigom i pažnjom klija novi život?
Napojiti, nahraniti, zaliti?
Svojim životom u svijetu zatvorenih ciklusa
i zadanih pravila ispričati priču koja će biti
kada nas ne bude
izvor napajanja nekom namjerniku kada klone
duhom…
Hoćemo li sačuvati istinu o svome vremenu?
Zemlja nas zove da živimo.
Naša polja blagoslovljena drhtavim rukama naših predaka.

Jer svake godine u ovo doba dan postaje duži, a život počinje novi ciklus..
I da… ne zaboraviti na zmiju…
I ona je neminovni dio
Knjige života….

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr