Hoće li ovaj ‘pakleni plan’ Orešković morati realizirati?

0
117

Privatizaciju je Orešković već najavio, hoće li se plana držati i što sve zapravo može privatizirati?

Privatizacijom nacionalnog bogatstva jedemo kruh svoje djece, izraz je koji u svojim analizama nerijetko ponavlja ekonomist Slavko Kulić. No, da je privatizacija neizbježna hrvatska omča oko vrata koju su nam zakačili predstavnici europskih institucija zorno prikazuju sve dosadašnje vlade. Privatizaciju nacionalnog bogatstva najavio je nedavno novi premijer Tihomir Orešković, navodeći je kao krucijalnu reformu gospodarskog rasta i spas za smanjenje javnog duga. Govorio je to Orešković, očito instruiran vanjskim faktorima, s kojima se ionako odmah po preuzimanju vlasti sastajao. Privatizaciju, kao značajnu kariku, kroz svoju je vladavinu pokušao provući i Zoran Milanović. On je pak uspio dovršiti privatizaciju brodogradilišta te prodati većinski udio u Croatia osiguranju, Luci Ploče te nekolicini turističkih tvrtki. Svi drugi pokušaji pali su u vodu, pa tako privatizacija, na radost dijela javnosti i političara iz oporbe (koji su danas u sličnoj poziciji), nije uspjela u Petrokemiji.

Nakon dugog i iscrpnog bunta i Imunološki zavod ostao je neprivatiziran. Najavljivala se i privatizacija Luke Vukovar koju je kao stratešku točku svog biznisa trebao preuzeti Ivica Torodić, ali ni to za sada nije uspjelo. Tu je i neizostavni Croatia Airlines te bolna točka hrvatskog gospodarstva HŽ Cargo, ali i Badel 1862. Umjesto privatizacije, u nekim tvrtkama, dapače, došlo je do upravo suprotnog procesa, odnosno povećanja državnog udjela kroz predstečajne nagodbe, ili pak financijske injekcije koje su ubrizgane primjerice u opstanak Petrokemije. U ovom trenutku država, a time i Oreškovićeva Vlada, posjeduje udjele u više od 500 tvrtki koje su pak zgodno grupirane. Njih 28 od posebnog je interesa te u njima država posjeduje većinski udio, drugih 28 tvrtki su od strateškog interesa, a ostatak su one u kojima država ima manjiski udio. U skupinu onih strateških spadaju Hrvatske šume ili pak Hrvatske vode i autoceste te se za nadati ostaje kako one ni u ovoj Vladi neće biti dio privatizacijskog plana. Sve ostale tvrtke su koje je itekako moguće privatizirati pa stoga postoji primjerice mogućnost privatizacije energetskih giganta Ine i Hepa koji bi državi donijeli milijarde, ali sve to zapravo jednokratno je pomoć što, nadajmo se, zna i Orešković.

Tvrtke koje bi se na bubnju mogle naći svakako su ACI, Jadrolinija, Hrvatska poštanska banka, Narodne novine, ali i već spomenuta Petrokemija, Đuro Đaković, HŽ Cargo. Tu su i Luka Rijeka, Končar, Podravka i Sunčani Hvar. Najviše novca moglo bi se uprihoditi od prodaje udjela Končaru, Podravci, HP-u i ACI-ju. Takvo što najavio je nedavno ministar regionalnog razvoja Tomislav Tolušić. Najavljenu privatizaciju, baš kao što je to nekoć učinio u Plivi, Orešković bi mogao provesti i u turističkim tvrtkama Hoteli Maestral, Hoteli Makarska, Hoteli Imperijal Rab. Na umu valja imati i Jadranplov, Borovo i Vjesnik, točnije tiskaru.

Privatizacija države te najavljena moguća privatizacija zdravstva, reforme su koje, nadajmo se, neće u potpunosti zaživjeti jer to bi bila omča oko vrata ionako napaćenog naroda. No, budu li instrukcije iz Europe tako nalagale, teško da ćemo od ovog crnog scenarija moći pobjeći, i teško da će se istima Orešković koji privatizaciju uostalom i najavljuje, moći oduprijeti. bpz.ba