Hrvatski franjevci prošetali nesigurnim američkim ulicama: ‘Ovo je neki drugi svijet’

0
143

Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić odlučili su 2000. godine u dvadeset dana proputovati automobilom kroz Sjedinjene Američke Države. Danas donosimo dojmove s njihova devetog dana puta – drugi dio…Hrvatski franjevci prošetali nesigurnim američkim ulicama: 'Ovo je neki drugi svijet'

Alabama ima 4,3 milijuna žitelja (23.), gotovo kao Hrvatska, te površinu od 81.200 četvornih kilometara (28.). Nadimak države je Yellowhammer State (Žuti čekić) – ne znam odakle to ime. Glavni grad je Montgomery (187 tisuća stanovnika), a najveći je Birmingham (266 tisuća stanovnika).

Montgomery je bio i glavni grad Konfederacije, tj. južnih država koje su se 1860-ih godina htjele odcijepiti od Sjevera. Američki građanski rat službeno je počeo upravo ovdje kada je predsjednik Konfederacije Harrison Davis naredio napad na Fort Sumter.

U državi Alabami djelovao je i Martin Luther King kao pastor. To je država i Rose Parks, crnkinje koja nije htjela ustati u autobusu bijelom čovjeku (1955. godine): taj je čin bio povod početku crnačke pobune protiv rasne diskriminacije.

Amerika je, dakle, uz Južnoafričku Republiku bila jedna od posljednjih država u svijetu u kojoj je vladala rasna diskriminacija! A danas “sole pamet” cijelom svijetu o ljudskim pravima, slobodi u vezi sa svime i svačim.

U gradu Birminghamu nalazi se “Alabama Jazz Hall of Fame” (Kuća slavnih jazz pjevača i svirača). Jazz je ovdje kod kuće. Alabami pripada i dio lijepe pješčane plaže, duge 32 milje, na Meksičkom zaljevu. Ovdje je središte i američke gospel-glazbe (gospel znači evanđelje, riječ je dakle o duhovnoj glazbi). Čak i vodič upućuje na radiostanicu 102.9 FM koja emitira gospel-program.

Budući da se stalno vozimo duž Meksičkog zaljeva, čini se da su veliki mostovi ovdje normalna stvar – iako nam se sve to čini užasno dugačko i veliko. Svaki je dug po nekoliko milja. Stoje na betonskim nosačima zabodenima u čvrsto dno ispod jezera, zaljeva, rijeke ili bare.

Ulazimo u najjužniji grad Alabame – Mobile (200 tisuća stanovnika). I njega s drugom stranom zaljeva veže most, dugačak svakako barem deset milja. Nastavljamo dalje. Ulazimo već u drugu državu, Mississippi, nazvanu prema najvećoj američkoj rijeci koja teče kroz nju. Na kontrolnoj ploči našeg automobila piše 2960 milja.

Mississippi je zanimljiva država. Zovu je Magnolia State, a ima samo 2,7 milijuna žitelja (31.) te površinu od 75 tisuća četvornih kilometara (31.). Glavni grad je Jackson (oko 200 tisuća stanovnika), ujedno i najveći grad u državi. Kao i kroz Alabamu, tako i kroz Mississippi prolazimo samo kratkim južnim područjem države. Došavši u Gulfport (41 tisuća stanovnika) prešli smo čak i 3000 milje putujući SAD-om!

Navečer stižemo u New Orleans, središte cijelog ovog područja. Nalazimo se već u državi Louisiani, na ušću rijeke Mississippi, a ta je rijeka bila (i ostala) glavni preduvjet kako za nastanak tako i za njegov opstanak. New Orleans je izvorno francuski grad, kao što je bila i čitava Louisiana pa i šire područje prema sjeveru i istoku, sve do 1803. godine. Ostala su francuska imena gradova i područja – ali malo što drugoga je francusko. No, u samom je gradu znamenita Francuska četvrt (French Quarter), odmah uz downtown. To je još uvijek središte sveukupnoga kulturnog i društvenog života metropole.

Ulazimo u grad: već je 22.30 sati. Mjesto je posve pusto – ništa takvo nisam dosad doživio u Americi. I downtown je posve prazan. Samo pokoji narkoman. No, slika se mijenja kad ulazimo u French Quarter. Sve vrvi od života, a odmah ispred katedrale neki čudni tipovi… Ulice uske, mediteranske, vrlo prljave: ovaj kvart posve odudara od svega što smo i Jozo i ja vidjeli u Americi. Kao da uđete u neki drugi svijet, dostatan samome sebi. Ne izgleda pretjerano sigurno. Ipak, ta različitost French Quartera istodobno je i atraktivna i zanimljiva. Ne možete se oteti toj snazi i svojevrsnoj ljepoti koja vas neodoljivo privlači. Šetamo okolo, sjedamo na piće. Rijetko je koji bijelac tamo gdje sjede crni i obrnuto.

Spomenuta katedrala izuzetno je vrijedan spomenik kulture. Zove se St. Louis Cathedral, a izgrađena je 1794.godine. To je najstarija katedrala u Americi. Dar je španjolskog plemića Don Andreasa Almonastera y Roxasa. Izgradio ju je pod pogodbom da se u katedrali nakon njegove smrti za njega svake nedjelje slavi sveta misa. Taj se ugovor poštuje i danas!

Ovaj grad kombinacija je francuske baštine, crnaca i njihove kulture i posebnosti. Poznat je i kao prvi jazz-grad u svijetu. Toliko kontrasta na jednom mjestu jedva podnosimo i mi koji smo svašta vidjeli i doživjeli. To je moguće doista samo u Americi.

Sva ta različitost i neusklađenost različitih kultura, na kraju je ipak – američka. Od početka 19. stoljeća, od kada je počeo naglo rasti pa do danas, grad je zadržao tu notu nacionalne i ine različitosti. Nije to nikakvo čudo, jer je uvijek bio neobično i jako prometno središte: na oceanu i na ušću Mississippija.

Tako je postao prirodnom poveznicom vanjskoga svijeta s unutrašnjošću Amerike. New Orleans, točnije njegov French Quarter, jednostavno je neopisiv, stran i blizak, neobičan i privlačan, zastrašujuć i neodoljiv.

New Orleans nazivaju i Kraljicom Juga (Queen City of the South). Tu se fešta non-stop. Kažu da ovaj grad ima više povorki i festivala nego što ima dana u godini: u čast svetaca, nogometnih pobjeda, jazza, bluesa, za sprovode, vjenčanja…

Glazba je u svakom čovjeku. Jazz i blues čuju se iza svakog kuta, iz svakih usta, iz disko-klubova, barova, crkvi. Nije se stoga čuditi da je moto grada i stil života sadržan u rečenici “Let the good times roll” (Neka nam uvijek bude dobro vrijeme).

Grad je izrazito katolički iako je smješten na protestantskom jugu. Već je 1860. godine imao nevjerojatnih 168 tisuća stanovnika. Središte je Juga u proizvodnji šećera i pamuka. Iako je nekoć bio francusko vlasništvo, u njemu je danas najviše Talijana, točnije seljaka sa Sicilije koji su ovdje stigli odmah po okončanju Građanskog rata.

Prvu jazz-ploču snimio je ovdje upravo sin talijanskog useljenika Nick LaRocca. Kolumbov dan i svetkovina sv. Josipa (zaštitnika Italije) ovdje su veliki praznici. Sve ono što je vezano za Talijane može se pronaći u muzejuFesta D’Italia.

New Orleans je grad u kojem su se na zanimljiv način sastale francuska, španjolska, talijanska, afrička i anglo-saksonska kultura. Izlazimo iz njega da bismo našli prenoćište negdje izvan, uz autocestu. I dosad smo uz obalu Meksičkog zaljeva prelazili preko neobično dugih mostova koji premošćuju dosta plitke morske zaljeve ili riječne kotline.

U Americi nema obilaženja, pogotovo na autocestama: cesta mora ići ravno, pod svaku cijenu! Nailazili smo na mostove duge pet, pa i deset milja. Pa ipak, ovaj koji prelazimo na izlasku iz New Orleansa prema sjeveru uvelike nadmašuje mogućnosti prihvaćanja ljudskog uma: prelazimo, naime, most preko jezera Pontchartrain (iako ne znam kako može biti “jezero” kad je spojeno s oceanom), koji spaja autocestu br. 10 s br. 12, i koji je dug nevjerojatnih 25 milja!

Cesta preko “jezera” zove se Pontchartrain Causeway. Zamislite most iz Tomislavgrada u Livno: 40 kilometara! Izgrađen je prije kojih dvadeset godina i vjerujem da je najduži most na svijetu.

Kao i na prije prijeđenim mostovima duž Meksičkog zaljeva, struktura izgradnje je sljedeća: dugački i čvrsti betonski stupovi zabijeni su svakih nekoliko metara u morsko ili riječno dno, a na njih su onda postavljene betonske ploče koje tvore most. Teško je i zamisliti koliko je umijeća, truda, vremena i, naravno, novca uloženo samo u jedan jedini most – dug 40 kilometara.

Danas smo na putu dulje od 18 sati: prešli smo gotovo 1100 milja. Pravi podvig! Ne vjerujem da ćemo do kraja putovanja srušiti ovaj rekord.