Jesu li BiH i Hrvatska – prijatelji?

0
110

Hrvati ne mogu pristati na taj princip jer u takvim odnosima nemaju nikakvih izgleda u BiH. Naime, u Republici Srpskoj svedeni su na simboliku, u Federaciji nakaradnoj samoj po sebi po utemeljenju, trpe sve veće pritiske, osporavanja, uzurpacije pa i klasične progone.
ÄŒemu zgražanje u Hrvatskoj na reakcije Željka KomÅ¡ića? Cinično je i besmisleno ”progoniti” u Hrvatskoj duh Å eÅ¡elja, KomÅ¡ića i sličnih političkih kreatura, a istovremeno imati punu Hrvatsku Å¡eÅ¡eljčića i u državnoj politici sve KomÅ¡ića do KomÅ¡ića. Ne može Republika Hrvatska pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima ako danaÅ¡nja država ima problem i sa ovdaÅ¡njim Hrvatima.
U Sarajevu su i predsjedatelj predsjedniÅ¡tva BiH Mladen Ivanić i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poslali poruku kako su BiH i Republika Hrvatska ”prijateljske države i zemlje”.

Jesu li?

Da vidimo. Za Mladena Ivanića, državnost BiH je Republika Srpska koja je nastala i postoji na potpunoj ili pretežitoj negaciji BiH kao državne cjeline. Inače, Mladen Ivanić ne bi bio u predsjedništvu niti bi s nekim drugim stavom ili političkim programom ikada dobio glasove srpskoga naroda u BiH. Negacija svake državnosti BiH je izravan atak na esencijalne hrvatske nacionalne interese, kao što je i ovakva Republika Srpska.

Za Bakira Izetbegovića državnost BiH počiva na snažnoj centralnoj državi, bar deklarativno, na trajnom nastojanju da BiH bude pretežito graÄ‘anska država po principu jedan čovjek jedan glas. S obzirom da je to nemoguće ostvariti ili bez novoga rata i vojnoga sloma Republike Srpske, ili bez samodokidanja Republike Srpske, Izetbegović, u čemu je kompletan druÅ¡tveni, institucionalni i politički vrh boÅ¡njačkoga naroda suglasan, na taj princip računa u Federaciji BiH. I za taj princip je imao uporiÅ¡te u američkoj politci koju je nekoliko godina svoga veleposlaničkoga djelovanja pokuÅ¡ao instalirati grubim nasrtajima na same temelje političkoga odlučivanja naroda, veleposlanik Moon. U trenutku kada se Amerika suočena s propašću takve politike, počela premiÅ¡ljati, utrčali su u otvoreni prostor notorni Britanci, ovaj put prekriveni njemačkim miomirisom i vrlo vjerojatno uz svu moguću potporu hrvatske diplomacije Vesne Pusić. Koliko god naizgled ova inicijativa, svedena na ”graÄ‘ansku BiH” odgovara trenutačno boÅ¡njačkim namjerama prema hrvatskome narodu u BiH, posve je vidljivo da se iza nje krije vrlo prljava trgovina čiji je konačni cilj, zapravo potpuno dokinuti svaku mogućnost bosanskohercegovačkog integriteta i zauvijek blagosloviti stvarne posljedice srpskih osvajanja. Njemačka, strahovito stisnuta krizom u Ukrajini, u kojoj su po svim dostupnim, iako kod nas vrlo rijetkim informacijama, Britanci ponovno duboko upleli svoje prste, stavljajući s jedne strane Putina na goleme kuÅ¡nje, a s druge strane, snažno preko udara na Njemačku i njene gospodarske i političke interese, slabeći razvoj integracije Europske Unije, vrlo je vjerojatno važući nesrazmjeran značaj svojih interesa na istoku i jugoistoku Europe, pristala biti pokriće za nastavak britanske prljave i u biti prosrpske politike na ovom području. Nema nikakve sumnje da je za takvu odluku Njemačke prilično snažan argument bila i politika Ive Josipovića i Vesne Pusić, a pogotovo nemoć prohrvatskih druÅ¡tvenih i političkih snaga u Hrvatskoj. Apsolutno je sigurno da boÅ¡njačka politika unitarne Bosne i Hercegovine i famozni princip jedan čovjek jedan glas, nemaju Å¡anse na području Republike Srpske i uopće se ne odnose na nju, već isključivo i jedino na prostor Federacije.

Hrvati ne mogu pristati na taj princip jer u takvim odnosima nemaju nikakvih izgleda u BiH. Naime, u Republici Srpskoj svedeni su na simboliku, u Federaciji nakaradnoj samoj po sebi po utemeljenju, trpe sve veće pritiske, osporavanja, uzurpacije pa i klasične progone.

Zbog toga je posve očito da danaÅ¡nja BiH postoji, bez obzira na meÄ‘unarodno priznate granice, kao tri, najčešće potpuno suprotstavljene državnosti. Može li takva država, takva državnost – biti temelj prijateljstva bilo kome, a pogotovo Republici Hrvatskoj?

Jasno da ne može.

Zato sam izrazito protiv da se u takvoj situaciji bez dubljega promišljanja olako razbacujemo takvim izjavama. Naime, Hrvatska bi se morala bar početi navikavati da između prijateljstva i neprijateljstva postoji čitava skala stupnjeva koji odnose između dvije države i dvije zemlje mogu vrlo stimulativno i realno definirati. A posve netočna i lažna kvalifikacija nekog odnosa samo će stimulirati ono što u njemu ne valja.
Za izjavu srpskog člana Predsjedništva znamo da je lažna i biti će lažna sve dok Republika Srpska ne preuzme odgovornost za progon gotovo svih Hrvata sa svoga teritorija, kojih je 1991. godine bilo oko 212 tisuća, a danas nešto oko deset tisuća. Da ne spominjemo odgovornost Republike Srpske kao zajedničkog vojnog, političkog i državnog čimbenika koji je sudjelovao u ratnoj agresiji na Republiku Hrvatsku u okviru zločinačke politike Srbije i njenih paradržavnih tvorevina u Hrvatskoj i BiH.
Također nema ni jednoga ozbiljnoga i trajnoga razloga zbog kojega bi Hrvatska politiku bošnjačkoga vrha već dugi niz godina smatrala – prijateljskom. Ako ćemo iskreno, bila je i jeste sve, samo ne prijateljska.

Dakle, govoriti o BiH moguće je danas poštujući realnosti, samo kao mogućoj državi i mogućoj zajednici triju naroda. Ona to danas nije. Govoriti o prijateljstvu i suradnji, a istovremeno svjedočiti ubrzanom nestanku, kako fizičkom, tako i političkom, hrvatskoga naroda u BiH je – neodgovorno.

Prijateljstva ne može biti bez uvažavanja, uvažavanja ne može biti bez istine. Bez istine nema nikakvih trajnih aranžmana niti među ljudima pojedincima, niti među narodima, niti među državama. Na kakvoj to istini počiva današnji odnos Republike Hrvatske prema BiH?
Tko definira, u službenim međudržavnim instituconalnim odnosima tu – istinu? Je li to bio Stipe Mesić, čija politička karijera nakon 1994. godine počiva na evidentnim lažima i prevarama? Treba li normalnom čovjeku biti bilo što nejasno pored tvrdnje kako se s Tuđmanom razišao zbog njegove politike prema BiH, iako je dva mjeseca nakon sporazuma o prestanku rata Bošnjaka i Hrvata bio još uvijek predsjednik Sabora!?

Jasno je kao dan da čovjek laže o ”svojoj politici prema BiH”, ne zbog toga da pomogne BoÅ¡njacima, jer tako ih samo snažno slabi, već da po nalogu svojih inozemnih mentora oslabi hrvatsku državnu politku, Å¡to je radio i radi svo vrijeme nakon toga.
Je li to Vesna Pusić, koja je još devedesetih godina kao Sorošev plaćenik u raznim parapolitičkim, a navodno civilnim udrugama i institucijama, a zatim kao političarka bez ikakvih argumenata javno klevetala Republiku Hrvatsku za agresiju na BiH?
Ili su to ”konglomerati loÅ¡ih politika” Ive Josipovića?

Kako očekivati od bošnjačkog vrha da prihvati povijesne činjenice kao temelj za razgovor s hrvatskim kolegama u BiH, ako u Republici Hrvatskoj godinama pod pojmom BiH država, zemlja, društvo, interesi, zapravo postoje, s jedne strane samo probošnjački interesi i politika a s druge strane, potpuno anatemiziranje i otvoreno neprijateljstvo prema zahtjevima, interesima i politikama hrvatskoga naroda u BiH?
Kako tumačiti u Sarajevu poruke i signale službenog Zagreba, ako bošnjačka redateljica Jasmila Žbanić, usprkos tome što ne skriva prijezir prema hrvatskom narodu i državi, dobije višemilijunske iznose iz državnog proračuna za svoje filmske uratke?
Kako tumačiti, nego kao ohrabrenje svojoj hegemonističkoj politici prema Hrvatima u BiH, to što hrvatska država daje hrvatsko državljanstvo i golemu potporu glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću, koji bez ikakve rezerve u svakom svom političkom i javnom istupu, Tuđmana, utemeljitelja te države, svrstava uz zločinački bok Slobodana Miloševića?
Onoga trenutka kada bošnjačka politika u BiH mlatne glavom o tvrd nacionalni i politički stav Republike Hrvatske, počet će razmišljati o ozbiljnom uređivanju bošnjačko-hrvatskih odnosa. I tek tada će to početi respektirati i famozna međunarodna zajednica, sve redom hrvatski partneri u NATO i EU. Valjda više nikome nije nejasno da su argumenti utoliko prihvatljiviji, ukoliko je snaga i odlučnost onoga tko ih iznosi respektabilnija. U igrama oko BiH argumenti kao znanstveno-povijesna kategorija malo vrijede, a nimalo bez političke moći.

Jednako kako Srbija nema ni jedan razlog, a o tome sam već pisao u prethodnim kolumnama, prihvatiti kao obavezan pristup odnosima s Hrvatskom, potpunu odgovornost za zločine prema hrvatskom narodu tijekom Domovinskoga rata, dok god u Hrvatskoj ima ovakve tzv. antifašiste i politiku hrvatskih Srba, tako ni bošnjački vrh nema potrebe respektirati zahtjeve tamošnjih Hrvata, dok ih se god u Hrvatskoj javno kvalificira kao civilizacijsku opasnost i destruktivni faktor u BiH.

Matrica potčinjavanja hrvatskog naroda u BiH počiva na nametnutoj percepciji zločinstva hrvatske državne politike iz tog vremena, koju je na žalost Hrvatskoj nametnuo famozni civilni sektor i još famoznija antifašistička politička struktura u Hrvatskoj. Nitko drugi!
Iako svatko tko ima bar malo prosudbenih mogućnosti i poštenja, može lako doći običnim guglanjem do impresivnih činjenica koje govore posve suprotno. Zbog toga je besmisleno uvjeravati, s jedne strane bošnjački vrh, činjenicama i argumentima dok si slab i nesiguran, a s druge strane, polemizirati u Hrvatskoj s ahmićkim stihoklepcima, a u biti najobičnijm intelektualnim hijenama poput Predraga Lucića i kompanije.

Značaj pitanja hrvatskog naroda u BiH je sastavni – i to temeljni – element trajnoga rjeÅ¡avanja ukupnog statusa hrvatskog naroda u danaÅ¡njem svijetu. Potpuno je pogreÅ¡no obaveze hrvatske države prema Hrvatima u BiH držati nekakvom pomoći tom djelu hrvatskog naroda. To je prvenstveno pomoć Republici Hrvatskoj, ako naravno želi i hoće biti ono Å¡to bi morala – država hrvatskog naroda.

Po jedinstvenoj se matrici svjesno, ciljano i vrlo osmiÅ¡ljeno na svim postojećim elementima uruÅ¡ava državnost hrvatskog naroda. Državnost nije separatna, nije djeljiva, nije odvojiva iz cjeline bez elementarne opasnosti za uruÅ¡avanje samih temelja. Kako je god bilo potpuno nemoguće obraniti Republiku Hrvatsku od srpske agresije bez potpunog političkog jedinstva naroda, zatim bez jedinstvenih i dubinskih vojnih operacija u Bosni i Hercegovini, tako je bilo nemoguće sačuvati bilo kakvu opstojnost Bosne i Hercegovine bez jedinstvene političke volje hrvatskog naroda, a zatim vojnih operacija i pobjeda hrvatskih oružanih snaga. Ne bi bila moguća Bosna i Hercegovina s osakaćenom Republikom Hrvatskom, i obratno. Tu ne mislim samo na Hrvate kao sastavnicu Bosne i Hercegovine, već i na BoÅ¡njake, pa čak i prije svega na njih. Ista je to politika. Ne može se govoriti o potpori Hrvatima u BiH i ostvarivanju njihove pune državnosti u toj zemlji, dok se u Hrvatskoj vode žestoke polemike i sukobi o karakteru rata za hrvatsku nezavisnost. Stvari se ne mogu gledati odvojeno jer to – nisu.

Samo naizgled godinama traje sukob u Hrvatskoj oko političke participacije bosansko hercegovačkih Hrvata, predstavljen kao banalno prebrojavanje mogućih saborskih mandata i glasova. O tome se uopće ne radi. Predsjednik Tuđman je inzistirao na integralnoj državnosti cjelokupnog hrvatskog naroda koja se potvrdila kao jamac pobjede u obrani domovine, pri čemu mislim i na Hrvatsku i na BiH, upravo zbog toga što je bio svjestan kako bez toga nema trajne sigurnosti i opstanka hrvatskog naroda nigdje. Zbog toga su zagovornici higijenskog zida prema Hrvatima u BiH, posebno famoznim Hercegovcima, zapravo ili politički debili ili namjerni provokatori. A najčešće ovo drugo!
Osporavanje, pa svoÄ‘enje na statističku greÅ¡ku, kompletne iseljene Hrvatske, a pogotovo Hrvata u BiH kombiniranim inozemno – unutarnjim pritiscima uz neodgovornost HDZ-a nakon 2000. godine, u izbornom legitimiranju državne politike Hrvatske nije u biti meÄ‘ustranačko nadmudrivanje, iako jest i to, već izravni udar na same temelje integralne hrvatske državnosti.

Zbog toga je posve pogrešno odnositi se prema otvorenim pitanjima u BiH kao prema inozemstvu, a svaku suradnju predstavljati i napadati kao pomoć tamošnjim Hrvatima. Onaj tko ozbiljno promišlja samu bit nacionalne državnosti u kontekstu realnog okruženja i neriješenih geostrateških zahtjeva, zna da je trajna i neraskidiva suradnja s Hrvatima u BiH imperativ opstanka Republike Hrvatske, jednako kao i njih samih.

Danas je u Hrvatskoj gotovo posve normalno, ako isključimo tu i tamo poneki glas prosvjeda, da Amerikanci ili Englezi svojim nacionalnim interesom smatraju stanje u Ukrajini, za to su spremni učiniti baÅ¡ sve. Drži se posve legalnim i legitimnim poÅ¡tovati britanske političke zahtjeve u famoznoj ”regiji”, a skandaloznim svaki pokuÅ¡aj zaÅ¡tite hrvatskih nacionalnih interesa u BiH od strane hrvatske države. Traže li to veliki od nas da budemo takvi liliputanci ili si destrukcijama u Hrvatskoj zapravo onemogućavamo opstanak? Sasvim sigurno ovo drugo.

Cilj antihrvatskih politika bio je po svaku cijenu uniÅ¡titi i onemogućiti hrvatsko nacionalno zajedniÅ¡tvo na temeljnim nacionalnim pitanjima, koje je za vrijeme predsjednika TuÄ‘mana bila nesavladiva prepreka tim interesima i garancija svih državnih uspjeha. Zbog toga je prvo u Hrvatskoj osmiÅ¡ljena i provedena vrlo prljava profaÅ¡istička dugogodiÅ¡nja kampanja protiv Hrvata u BiH, legendarnih ”Hercegovaca”, a zatim je to potvrÄ‘eno nizom državnih i političkih odluka. Odlukom državnih politika u Zagrebu, boÅ¡njački je vrh, pod pojmom apstraktnog Sarajeva, dobio potpuni ekskluzivitet za prosudbu korektnosti hrvatske politike prema BiH.

Hoće li se odnosi između Bošnjaka i Hrvata urediti ovako ili onako, manje je bitno od činjenice da se ne mogu uređivati na apsolutnoj ispravnosti brojnijih i apsolutnoj zločestoći malobrojnijih. To je polazište za trajne sukobe iz kojih proizlaze trajne štete hrvatskom narodu u BiH, hrvatskom narodu u cjelini, ali to je i trajno urušavanje bošnjačke državnosti u BiH.

Odgovori na sva ta pitanja i dvojbe nalaze se u Zagrebu. Kada hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, prije svega tzv. domoljubne političke snage, shvate da je politika eliminacije Hrvata u BiH iz političkog hrvatskog korpusa, izravan udar na same temelje Republike Hrvatske, moći će se realno i s optimizmom govoriti o poboljšanju položaja tog naroda, ali i o ozbiljnim šansama za održanje BiH državnosti. Sasvim drugačije državnosti od ove kakva dominira u današnjoj Hrvatskoj, zbog čega je i nema.