MARKO LJUBIĆ – Grčić četnik je samo straÅ¡ilo u kukuruzu, ali Grčić političar je poguban za Hrvatsku!

0
168
24.04.2015., Zagreb - Na Institutu Rudjer Boskovic dodijeljeni su znanstveni oscari te su predstavljena dva prestizna projekta Europskog istrazivackog vijeca. Ministar Branko Grcic i Tome Anticic. Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Ljubic-162x125Desetine, stotine, tisuće autentičnih četnika koji su od 1991. do 1998. najokrutnije terorizirali hrvatski narod, danas upravo zbog toga što su bili četnici zauzimaju odgovorna mjesta u hrvatskoj državi, na svim razinama njenog funkcioniranja i nerijetko presuđuju svojim ondašnjim neprijateljima i njihovim životima.

Zrelost novinara, političara i općenito ljudi u javnom prostoru trebala bi se prije svega mjeriti iskazanim razlikovanjem bitnoga od nebitnog. Time se u jednom društvu mjeri i zrelost ukupne javnosti, kao i društvenih standarda općenito. Nije neprofesionalno objaviti pikanteriju koja zbog prevladavajućih standarda može biti uistinu vijest i zgodna čitateljima iz različitih razloga. Kontekst i realnost određuju sve, pa i to je li vijest da je ugrizao čovjek psa. Temeljna bi stvar pri tome morala biti da pikanterija koja se objavljuje mora biti istinita i provjerljiva.

Koliko je god loše objaviti bilo kakvu laž, potpisati je i autorski stati iza nje, o bilo kojem čovjeku, pogotovo pravedniku, u društvu zakrčenom lošim događajima i osobama, gubitkom kriterija i opterećenom razarajućom klimom, lošije je samo objaviti laž o – lažovu.

U taj kontekst treba staviti aktualnu javnu polemiku oko navodnog četnikovanja potpredsjednika hrvatske Vlade Branka Grčića. Jednako kako je ranije dio kritičara, tadašnjem ministru Željku Jovanoviću, isticao njegovo srpsko podrijetlo kao njegov glavni društveni i politički krimen, tako se danas isticanjem srpstva, velikosrpstva ili četništva Branka Grčića, zapravo stvari posve banaliziraju.

Povijesno dokazivanje tolerancije

I Željko Jovanović i Branko Grčić, dio su prije svega, jedne političke ideje koja nije cijepljena ni od velikosrpstva. Dio su jednog političkog projekta, sustava upravljanja i brutalnoga potčinjavanja koji je opasniji za Hrvatsku od svih četnika u kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda. Naime, četnici su kroz cijelo XX. stoljeće postojali kao najprimitivnija i najniža vrsta velikosrpske politike kojom su upravljali planeri u svilenim rukavicama iz beogradskih i zagrebačkih ureda. Njihov je posao bio posao krvoločnih zvijeri, vukova i hijena, koje svojim izgledom i mitom o svojoj krvoločnosti trebaju počistiti svesrpske zemlje. To su radili, a i danas bi da mogu, ali njihovi dometi ovise o dvije stvari. Prva, daleko najvažnija, jest hrvatska spremnost stati pred njih, druga, manje važna, su odluke onih u svilenim rukavicama. Prvima je trebalo pokazati na bojnome polju i pokazalo se uvijek u izravnom srazu s hrvatskom vojskom, drugima treba razumom skinuti svilene rukavice jer ne mogu ni one sakriti smrad prljavih ruku. Treba ih dakle – ogoliti.

Usmjeravati pozornost i fokusirati javnost na Željka Jovanovića ranije, ili danas na Branka Grčića, kao na nekakve četnike je prije svega usmjeravanje nacije na krivi trag. Željko Jovanović vjerojatno ne bi s toliko mržnje govorio o Katoličkoj crkvi da nema tipičnu prosrpsku odbojnost prema katoličanstvu i desetinama godina građeno nepovjerenje i strah od svojih susjeda. Iz takvog odnosa se u pravilu razvija agresivnost i mržnja. Branko Grčić, vjerojatno po svojim običnim ljudskim dometima, po svojim karakternim, stručnim i znanstvenim referencama nikada ne bi postao dekan na Ekonomskom fakultetu u Splitu da uz ostalo nema svjesnog ili podsvjesnog momenta koji većinu Hrvata trajno, nametnutim refleksom, goni u dokazivanje svoje tolerantnosti koja često graniči i s mazohizmom ili običnom budalaštinom i provincijalizmom.

Povijest hrvatsko – srpskih odnosa iz cijelog XX. stoljeća je, nažalost, takva da se u Hrvatskoj i kod hrvatskoga naroda prilično utemeljeno može govoriti o automatskom refleksu dokazivanja prije svega Srbima, da im ne želimo zlo, niti ih mrzimo. To nije odavno samo stvar osobnog odnosa bilo kojeg pojedinca, to opasno prijeti razvoju hrvatskoga naroda, pogotovo u aktualnom trenutku i u budućnosti ukupnih hrvatsko – srpskih odnosa. Više je nego zorno da Srbija kao i velika većina Srba, ili preciznije, onih koji su Hrvatskoj javno dostupni, ni milimetra ne odstupaju od prljavih nakana prema hrvatskom narodu i njegovim civilizacijskim interesima.

Je li to stvarni razlog isticanja navodnog četništva Branka Grčića?

Apsolutno nije.

Jedan politički huligan, drugi besramni lažov

Čak i intelektualci koji uz sve ostalo imaju društvenu i domoljubnu obvezu, više od običnog puka, rasvjetljavati stvarne probleme i lučiti ih od banalnosti, lakše ulaze u stampedo koji se može formirati ovako ili onako, a najčešće vrlo smišljeno, jer se u ovakvim društvenim okolnostima jako malo stvari događa neplanirano. A definicija stampeda je – rušenje.

Kako je pojava Željka Jovanovića iz vladajuće kuhinje na mjestu ministra obrazovanja i znanosti bilo neupitno poniženje za ta dva prevažna segmenta hrvatskog nacionalnog identiteta i dva temelja svake hrvatske budućnosti, tako je dovođenje Branka Grčića na mjesto glavnog stratega ekonomske politike Republike Hrvatske morao biti signal za uzbunu hrvatskim ekonomistima, poduzetnicima i uopće intelektualcima. Ni jedan ni drugi nisu bili opasni zato što su Srbi, makar je posve moguće da je na njihovo ponašanje u javnom i političkom životu utjecalo i to. Prvi je bio poguban jer je bio nesocijalni politički huligan bez minimuma društvene inteligencije, drugi je poguban jer je lijenčina, nesposoban i beskrupulozni karijerist spreman na sve pa i ordinirane besramne laži kako bi sliku o sebi učinio prihvatljivom.

Običan puk je osjetio tek nakon nekog vremena posljedice njegove politike, kao što je osjetio nakon nekog vremena posljedice Jovanovićeve “prosvjetiteljske vizije”, a običnom puku je njihovu nevaljalost jednostavnije prepoznati vizualno po bradurinama i u četničkim uniformama. Ako je namjera autora uratka o Grčiću četniku bila to da zorno pokažu kako je taj čovjek opasan za hrvatski narod i njegovu sudbinu, kako danas tako i u prilično dalekoj budućnosti, to bi se čak i moglo opravdati kao neka vrsta stilske figure. S tim što ja mislim da ipak hrvatski običan puk nije tako banalan i priprost.

Problem je s natuknicom o Grčiću četniku taj što ga se time, zapravo, u najširim masama amnestira od njegove stvarne odgovornosti za posve autentične i istinite štete i zlodjela. Pri čemu o zlodjelima govorim najviše sa stajališta neodgovornosti čovjeka koji je svjestan da nešto ne zna, odlučio to raditi. I, svakako ističući prije svega sve ljude oko njega koji su to znali, a dopustili mu višegodišnji presudan utjecaj na život milijuna hrvatskih ljudi.

Zar je u Hrvatskoj vijest biti četnik?

Zbog toga sam i istaknuo da je i hrvatskim intelektualcima, na žalost, najlakše zajašiti stampedo i ako nikako drukčije, skrenuti pozornost na sebe i svoje postojanje. Međutim, usudim se reći, nije im to poslanje po definiciji.

Stampedo podiže golemu prašinu kao što nakon velikih kiša rijeke postanu mutne, vode neprozirne. U takvim okolnostima lako se zagubi i sve dobro, jednako kao i zlo, a to je daleko opasnije. Naime, zlu je imanentan mrak. Upirati prstom u četnika Grčića, uz veliku vjerojatnost da je to laž, kao što je bilo upirati prstom u ideologa komunističkog poretka Antu Josipovića, upravitelja Golog otoka, zapravo olako osporava kredibilitet onih koji to rade i slabi prijeko potrebno povjerenje ljudi u njihove istinite i ozbiljne analize i poruke.

To je izjednačivo sa zaboravljenim pravosudnim skandalom kada je Hrvatska od Velike Britanije tražila izručenje Vinka Sindičića zbog ubojstva Brune Bušića, iako je to bilo duboko sporno, a nije se tražilo zbog ubojstava za koja su postojali dokazi da ih je počinio i on i njegovi nalogodavci. Lažnom optužbom onemogućeno je suđenje za stvarna zlodjela.

Više je zla hrvatskom narodu svojom politikom, svojim upravljanjem regionalnim razvojem i europskim fondovima u proteklom razdoblju učinio Grčić i njegovi kompanjoni u Vladi nego sve četničke horde i sva srpska vojska u Domovinskom ratu. Ekonomist Željko Lovrinčević, jedan od rijetkih ekonomskih znanstvenika u Hrvatskoj, čije su riječi i poruke referentne, to je više puta jasno naglasio. Naravno, ne adresirajući odgovornost na samoga Grčića.

Besmisleno je naciju plašiti lažnim četnikom

Ne bi li stoga bilo i politički i intelektualno valjanije govoriti o potpredsjedniku Vlade koji višestruko svjesno laže hrvatskom narodu, koji prikriva svjesno čitav niz veoma presudnih činjenica, ne bi li bilo daleko ubitačnije izlaziti sustavno s tim temama i argumentima koji će i priprostom puku ukazati na svojevrsnu benignost Grčića četnika u odnosu na Grčića, dekana, potpredsjednika Vlade i glavnog ekonomskog stratega vladajuće koalicije. Jer, Grčić četnik u suverenoj Hrvatskoj može služiti samo kao plašilo u kukuruzu, a Grčić kao potpredsjednik Vlade učinio je sve da kukuruza uopće ne bude.

Besmisleno je naciju plašiti lažnim četnikom kada je milijunima ljudi jasno iz osobnog iskustva ili iskustva njihovih najbližih, da je četničko junaštvo oduvijek bilo kavanskoga tipa i na golemoj udaljenosti, ili, uz potporu državne prisile. Nikada u povijesti četnici nisu nigdje dobili boj s hrvatskim snagama, a gdje su god nabasali na njih, potučeni su do temelja. Od Lijevča polja onih dana 1945. godine do Domovinskog rata.

Uz to, zar je potrebno današnjim generacijama, koje su se relativno lako riješile vidljivih i bradatih četnika u svome dvorištu, na taj način ukazivati na pogubnost djelovanja Branka Grčića, nakon nedavno izgovorenih riječi uglednoga bankara iz Danske hrvatskim medijima, gdje je upravo Grčićevu ekonomsku politiku nazvao – politikom bez ikakvog integriteta!?

Nažalost, Danac je izostavio ime političara i znanstvenika Grčića, rekao je da je opća ocjena stanja hrvatske ekonomske politike u Europi da ta politika nema nikakav – integritet!

Iako je vrlo vjerojatno svojevrsni bezobrazluk prevoditi značenje takve ocjene, na koncu se usuđujem, pa i zbog toga da vidimo kako i od smrdljivoga bradonje u uniformi ima lošija slika. To je značenje – biti bez integriteta. To je u današnjoj civilizaciji posve diskvalificirajuća oznaka, objašnjiva na tisuće načina, od kojih mi trenutno pada na pamet molba višestruko osuđenog pedofila za posao – tete u vrtiću.

Da se vratimo, a time i završimo, na karakter vijesti. Zar je u Hrvatskoj vijest biti četnik? Desetine, stotine, tisuće autentičnih četnika koji su od 1991. do 1998. godine najokrutnije terorizirali hrvatski narod, u pravilu nemoćne ljude, danas upravo zbog toga što su bili četnici zauzimaju odgovorna mjesta u hrvatskoj državi, na svim razinama njenog funkcioniranja i nerijetko presuđuju svojim ondašnjim neprijateljima i njihovim životima. To se u Hrvatskoj smatra proeuropskom politikom, antifašističkom tolerancijom i humanizmom, jednako kako se svako osporavanje tog povijesnog skandala smatra i bjesomučno obilježava – fašizmom i zločinom.

Dakle, zašto bi Grčić četnik bila nekakva vijest?