MARKO LJUBIĆ – Neka hrvatski narod odredi kakvu Hrvatsku hoće – ‘antifašističku’ ili slobodnu!

0
169

Priroda osporavanja Hrvatske i hrvatskoga naroda nije utemeljena na argumentima, nego na prijevari, nije na dobru, nego na zlu, a zlo nitko nikada nije mogao zaustaviti – popuštanjem i uvjeravanjem. Neprijatelja treba lišiti poluga moći – to je jedini lijek

Nitko razuman ne misli niti očekuje da današnja vlast u zemlji, prije svih predsjednica Republike i Vlada, preko noći zaustavi i spriječi kronično antihrvatsko divljanje po svim sektorima društva i države, niti netko razuman ima iluzija da su kampanje, sustavna destrukcija i uništavanje izraz nekakvih spontanih rekacija nezadovoljnih grupa, pojedinaca i eventulano zavedenih ljudi zbog realnih svakodnevnih životnih frustracija.

Jasno je kao dan da je to osmišljen scenarij, da iza njega ne stoje naivčine i avanturisti, da je pod njim potpis ozbiljnih država i tuzemnih grupacija, te da će svaki pokušaj sprječavanja takvoga društvenog i političkog ponašanja u Hrvatskoj naići na žestok odgovor, često i s mjesta s kojih se ne bi moglo očekivati.

Prevedeno, što je god više poziva na zaštitu siromašnih, obespravljenih, upozorenja da imamo tristo tisuća blokiranih, da tisuće kopaju po kontejnerima, što je god više govora o tome da moramo odmah početi porovoditi recimo kuruikularnu reformu školstva i slične već pripremljene programe iz iste destruktivne strukure, to je jasnije da su sustavni kraci i namjere opasnije i razgranatije.

Mnoštvo parazita u ulozi narodnog skrbnika

Svi ti koji upućuju te pozive u pravilu žive izvan tih problema, i to upravo zbog sustava koji uništava ljude i narod koji navodno – brane. Ti ljudi ništa ne stvaraju, već parazitiraju. I upravo većina njih generira te probleme i stanja.

Na te pozive se mora odgovoriti čvrsto, bez milosti i sasijecajući ih u temelju.

Ali, početi se mora, jer je epilog pomirenja s takvim politikama i namjerama sasvim suprotan od iskazanih političkih ciljeva, namjera i proklamiranih obećanja ljudi koji su na najvišim državnim pozicijama smijenili Josipovića i Milanovića.

Bez obzira na obrazloženja, ne zaustave li destrukciju Hrvatske, ti ljudi će biti jednaki kao i njihovi prethodnici, i tu neće biti moguće primjenjivati olakotne okolnosti ili nuditi opravdanja, pa ni ona o naivnosti ili međunarodnim pritiscima.

Elementarna pretpostavka za ocjenu rada svakoga razumnog, odraslog i pristojno odgovornog čovjeka je da je svojom voljom i svjesno odlučio nešto raditi, dakle i preuzeti odgovornost za postizanje rezultata, koje ljudi, obitelj i cijeli narod od njega očekuju.

Jesu li Hrvati za „antifa državu“, ili nešto posve drugo?

U slučaju državne vlasti postoji još jedna dvojba.

Naime, čitav niz ljudi – nikako malobrojan i nikako zanemariv kako bi se moglo reći prema analizi javnosti, s obzirom da su mediji i propusnost samo „antifa poruka“ u javnost također dio desktruktivnog plana kojemu svjedočimo godinama, i zapravo njegov ključni instrument – vjeruje, misli i misli da zna da velika većina hrvatskoga naroda nije suglasna s „antifa politikama“ koje počivaju na zločinačkim izvorištima i destrukciji hrvatske državnosti.

Moguće je da to nije tako, ali to nitko sa sigurnošću ne može reći, jer o tome ne postoje ni egzaktna istraživanja niti su izbori u ovakvim zakonskim okvirima temelj čiji se rezultati mogu i smiju uzeti kao činjenica za donošenje takvih ocjena.

Ključno pitanje za stanje i definiciju današnje Hrvatske i uopće demokratičnosti zemlje i društva jest, je li današnja hrvatska antifašistička po standardima koje zastupaju današnja navodna ljevica, „antifa strukture“, dobar dio njima sklonih međunarodnih institucija i država, ili je današnja Hrvatska nešto sasvim drugo, ili čak nešto između ta dva radikalno udaljena društvena pola.

Dakle, tko ima pravo i tko istinski govori u ime hrvatskoga naroda?

Vratimo se na naivnost, koja, bez obzira na uporište i nacionalni legitimitet nositelja, jest naivnost iz jednog jedinog razloga. A to je pristajanje na tip suparništva i trajno nadmetanje po pravilima da suparnička „antifa ljevica“ i njeni pripadajući podsustavi stalno nameću nemjerljive, neegzaktne i isključive zahtjeve, brane pozicije i interese koji su deklarativno neprihvatljivi aktulanoj vlasti i svaki put riječima da nešto što je vlast ili netko sa suprotne strane učinio – nije dovoljno. Umjesto da Vlada i predsjednica Republike polazište za javno nadmetanje i polemike, te raspravu u institucijama, svedu na temeljna polazišta, zaustavljaju se uvijek na perifernim detaljima, koji su i smišljeni za zaustavljanje djelovanja vladajućih.

Nikada nisam čuo protupitanje „antifama“ koji sva svoja polazišta grade na optužbi, pa nakon kontraargumenata koji su kakvi jesu, ocijeni da – to nije dovoljno. To izravno znači da „antife“ imaju Bogom dano, neupitno i monopolno pravo reći kad, što, koliko i kako je dovoljno bilo što i bilo čega.

A to je polazna točka s koje se ništa u ovoj zemlji ne smije niti može rješavati.

Navodna i stvarna desnica i nacionalne snage se uvijek zalijepe na lažne mamce, prihvaćajući ta polazišta i trudeći se dodatno pronalaziti najčešće zabranjene argumente da bi dokazali da je nešto – dovoljno i dobro. A nikad nije, niti će biti.

Recept za „raspravu“ s osporavateljima Hrvatske

Jer priroda osporavanja Hrvatske i hrvatskog naroda nije utemeljena na argumentima nego na prijevari, nije na dobru nego na zlu, a zlo nitko nikada nije mogao zaustaviti – popuštanjem i uvjeravanjem.

Kako, primjera radi, uvjeriti i zašto to uopće raditi, jednoga Slavka Goldsteina ili Milorada Pupovca u to da današnja Hrvatska nije proustaška, da desnica nisu ustaše, da razumna pitanja na temelju tolikih indikacija nisu provokacije, te da javno i političko razmišljanje o dvojbama društva i nacije – nisu radikalizam, mržnja ili progon bilo koga?

To je potpuno i unaprijed izgubljena utakmica, jer ti ljudi neće nikada prihvatiti ni jedan argument, oni ne koriste argumente razuma i ljudskog mišljenja, već stečene, osvojene i zatečene pozicije moći.

Umjesto nadmudrivati se, dajući im pravo legalnosti i legitimnost svojom raspravom, tim ljudima i strukturama, jednostavno razumna vlast i ljudi trebaju oduzeti jedini argument koji imaju – moć!

Naivno je dakle pokušavati ih nagovoriti da su njihovi stavovi necivilizirani i neljudski, trošiti golemu energiju na to, a istodobno ostavljati im moć koju imaju nedirnutom. Ta naivnost je usporediva s pokušajem države da dokazanog pljačkaša ili ubojicu umjesto rigoroznim kaznama, pokuša uvjeriti razgovorima i psiho terapijama da to što radi – ne valja.

U borbi za državnu i društvenu moć vladajući danas, dakle navodno desna Hrvatska, očito vide koji su to centri koje mora preuzeti da bi imali bilo kakve šanse u nametanju svojih političkih programa i njihovoj realizaciji. Toliko su jasni centri modeliranja i priprema društva za primjenu politika bili HRT, zatim službe sigurnosti, potom sva izvorišta financiranja koja kontrolira Vlada, potom desetine vladinih agencija i savjeta, kao što je HAVC, zatim tijela i institucije oko obrazovanja, znanosti i kulture da je bilo jasno da se odmah moraju preuzeti te institucije kako bi se imalo ikakve šanse zaustaviti destrukciju, pa tek onda primjenjivati vlastiti program politika i nacionalnih mjera.

Tu je aktualna vlada, po svim načelima suvremenoga svijeta i demokracije, ali i zbog posebno alarmantih nastranosti kojima smo svjedočili godinama u Hrvatskoj, odmah iskazala svoje namjere i, naravno, doživjela žestoke – udare. Kako iz zemlje, tako i iz svijeta.

Ali, preuzeli su HRT, imaju kontrolu nad financiranjem programa i projekata, uz tešku, rovovsku, svakodnevnu bitku, sa snažno uključenim institucijama, pa i država iz svijeta, koje otvoreno podržavaju svoje mreže u „antifa sektoru“, ili otvoreno neprijateljske filijale u Hrvatskoj.

Nije argument koji treba koristiti današnjim revolucionarima da je Ostojić posmjenjivao tisuće ljudi u MUP-u i potpuno ga ideologizirao i od državne institucije napravio partijsku službu sigurnosti, po obrascu na nacističke, komunisitčke i druge totalitarne režime, niti je argument za raspravu pozivati se na činjenicu da je Radman primjenjujući ozakonjeno nasilje i otvoreni progon slobodnomislećih ljudi na HRT-u zaveo najrigidniju agtipropovsku tiraniju u suvremenoj Europi.

To oni znaju. To znaju i njihovi sponzori, pa i dežurni skrbnici iz dijela europskih država, ili Europske komisije.

Na te primjedbe se ozbiljna vlast ne smije – osvrtati.

Primirje je poraz, vlast mora raditi što mora!

Treba raditi ono što mora, a ne nakon nekoliko početnih koraka zauzeti dio osvojenoga terena i proglasiti – primirje. Tako su radili i srpski agresori na okupiranim područjima, pogotovo kad su vidjeli da su im ugrožene pozicije. Proglasi primirje, osiguraj vremensko razdoblje i pregovaraj, kako bi se politički legaliziralo nasilje, zlo i destrukcija koju si počinio.

Važno je stečene pozicije pretvoriti u politiku.

S jedne strane, vladajući polaze od toga da su ipak nešto postigli, jer stvarno jesu, a strukture koje su izgubile državnu vlast i izvršnu moć, zadovoljne su jer su sačuvale dio pozicija, dio ljudstva, ali i nametnule princip da je svaki dodatni i normalni pokušaj uvođenja reda – nasilje i atak na civlizaciju, slobodu medija, da je to govor mržnje i osvetnička misija, te da su ugrožena elementrana ljudska i medijska prava. A nisu.

Na jedno vraćeno a prethodno brutalno oteto nacionalno uporište, kao što je recimo pokroviteljstvo nad Bleiburgom, „antife“ uspijevaju i postižu desetine daleko važnijih ustupaka. Tako je bilo i s uklanjanjem Titove biste, tako je i s ukidanjem Ureda Stipe Mesića, tako je očekivati u svim ostalim sferama gdje je aktualna vlast pokušala promijeniti neke kronične politike, nastojanja i događaje, te njihove nositelje.

To, s jedne strane, vladajući predstavljaju svome biračkom tijelu kao uspjeh, a s druge strane zapravo ništa se sustavno i bitno nije promjenilo. Bar ne toliko da bi se moglo reći kako postoji realan temelj, realno polazište za bilo kakvo utemeljenje trajnijih i sigurnijih pravaca usmjeravanja društva, zemlje i u konačnici hrvatskoga naroda.

Kako izići iz ove luđačke košulje i ima li načina?

Hrvatska vlada i predsjednica Republike imaju dvije mogućnosti.

Prva je nastaviti se održavati na vlasti, oduzimajući malo pomalo beznačajenog teritorija suparnicima, izrazito neprijateljskim snagama i namjerama, predstavljajući to kao veliki nacionalni uspjeh. Iako nije.

Jedino pravo rješenje za sve Hrvate

Zbog toga je jedina ispravna mogućnost koju Vlada i Predsjednica danas imaju testirati stvarnu volju cjelokupnog hrvatskog naroda. Osigurati da svi Hrvati u svijetu koji imaju prirodno i zakonsko pravo na hrvatsko državljanstvo, bez teškoća i birokratskih zapreka – uzmu svoje državljanstvo. Zatim osmisliti ustavne i zakonske promjene, izići s njima pred hrvatski narod i osmišljenom kampanjom postići zakonske i ustavne pretpostavke da hrvatski narod u cjelini kaže – jesmo li zagovornici neokomunističko-velikosrpskog antifašizma ili slobodan hrvatski narod?

To je jedino odgovorno istraživanje i jedini odgovoran čin za stvaranje prilike zauzdavanja unutarnje i vanjske agresije na hrvatski narod i trajnije definiranje njegovih društvenih vrednota. Uz nacionalni blagoslov.

Pa, ako temelj nacionalne vrednote bude antifašizam na ovakav način, neka nam bude. Ako bude nešto drugo, to treba odmah početi primjenjivati. Svaki dan odgađanja ovakvog pristupa je dodatni dan svjesnog ili nesvjesnog blagoslova i sudjelovanja u destrukciji nacionalne slobode i Hrvatske općenito. Navodni reformatori oko Bože Petrova ovo ne znaju, a ako kojim slučajem jedan dio njih i zna, ne smiju se upustiti u ovakav pristup – reformama. Ne smiju zbog obaveza prema mentorima iz sjene, niti se smiju suočiti s golemom količinom elementarnog neznanja o samoj esenciji promjena, koje su kao najavili.

Smeta im i izvanjska kontrola i osobna taština.

A Karamarko i Predsjednica imaju mogućnost znati ovo, imaju i instrumente i nisu provincijski političari da bi bili impresionirani „velikim dečkima“ u kreiranju nacionalnih politika. Samo je pitanje – hoće li oni to uraditi ili neće. Ništa drugo.

A u odgovoru na to pitanje svi su odgovori o njima samima.