– Milanović kapitulirao pred Karamarkom

0
120

Svijet voli pobjednike. Ovu životnu istinu svojedobno je u nas opjevala grupa Colonia. I doista je tako.

Ivo Josipović osniva novu stranku, a nitko ga neće

Najfriškiji gubitnik na hrvatskoj političkoj sceni, Ivo Josipović ovih dana je u medijskoj ofenzivi kako bi predstavio ideju osnivanja nove socijaldemokratske stranke. Otvoreno oponira Milanoviću i njegovoj socijaldemokraciji i na ovaj način otvara ideološki front na ljevici za koji sam mislio da nikada do njega neće doći. Navikao sam da se predsjednici pravaških stranaka međusobno optužuju čija je Stranka prava čistija, čija „pravija“. Ali, rat na socijaldemokratskom frontu, to nisam mogao predvidjeti. Do onog trenutka kad je bivši predsjednik izgubio izbore. Ivo Josipović je politički kameleon.

Kad je Račan stvarao svoju socijaldemokraciju, Josipović ga je minirao otvoreno se suprotstavljajući Račanovom poimanju iste. Već je tada pokazao da je „lupus politicus“, a ne „homo politicus“. Prijevod s latinskog bio bi politički vuk, a narodski prevedeno: politička lopina. Josipović profesorski docira kako SDP nije prava socijaldemokracija pri tom zaboravljajući kako je on iznikao iz takve socijaldemokracije, a tri duge godine šutio na nesocijaldemokratske poteze socijaldemokratske vlasti. Pa što nam to novo Josipović nudi? Ništa spektakularno. Navabio je medije da ga propitkuju, a oni su se za njega zalijepili kao dijete za lizalicu. Otkrio im je samo kako još ne zna kako će se stranka zvati, ali da će biti puna mladih i afirmiranih ljudi. Priznajem da ću s pozornošću pratiti koji će to ljudi doći u Josipovićevu stranku. Najbliži suradnici iz kampanje već su mu dali košaricu, Željka Antunović, Mladenka Šarić, Vuk Vuković samo su neki u plejadi bivših suradnika kojima se ne mili ići u kombinacije s gubitnikom Ivom. Mladi i perspektivan kadar mogli bi biti Ivan Fumić i Juraj Hrženjak.

Tako će nova socijaldemokratska stranka dobiti i titoistički habitus. Budući da u Hrvatskoj još 70 tisuća partizana (prosječno su u vrijeme Drugog svjetskog rata pojedinačno imali 5 godina) prima boračke penzije, Josipović već sad može računati na stabilno biračko tijelo. Samo da izbori budu čim prije. Jer, vjerovali ili ne, čak je i partizanima životni vijek ograničen. Politički očito nije.

Pomirenje (?) nogometnog sjevera i juga

Taman kad sam htio pisati o zatopljenju odnosa na nogometnoj relaciji Zagreb – Split, došao je hladni tuš iz UEFA-e. Hrvatska nogometna reprezentacija drastično je kažnjena, a hrvatski navijači postali su taoci jednog čovjeka, Zorana Stevanovića. Teško se otrgnuti dojmu kako je Stevanović imao dobre namjere.

Već je odavno poznato kako ima oči širom otvorene kad su u pitanju nacionalni simboli i reprezentacija, odnosno njegova ćoravost kad treba vidjeti rasističko ponašanje s one strane Drine. Ali to ne čudi. Problem nije samo u tome što Stevanović širi teror nad kompletnom hrvatskom javnosti, već je ovom svojom prijavom dodatno pogoršao odnose u hrvatskom nogometu. Već i vrapci na granama znaju da HNS nije, najblaže rečeno, transparentan i pravedan. Dokaz tome je i samo jedna utakmica reprezentacije na Poljudu u posljednjih 18 godina. No, za svađu je uvijek potrebno dvoje. Predstavnici Hajduka u svemu vide teoriju zavjere i za sve loše u njihovom klubu krivi su im Mamić i HNS. Ni Mamić ni HNS nisu anđeli, ali teško je povjerovati da je za loše vođenje Hajduka kriv uvijek i isključivo netko drugi. Prvi korak ka sukobljavanju argumenata, ne taština, napravljen je od strane HNS-a kada je iduće dvije kvalifikacijske utakmice odlučio prepustiti Splitu, među njima i najvažniju utakmicu kvalifikacija, onu s Italijom. Ali idila nije drugo trajala.

Odlukom UEFA-e, Splitu je zagarantirano domaćinstvo, ali bez gledatelja. Znao sam da će nogometni dužnosnici Hajduka i dalmatinska javnost odmah opaliti po Šukeru koji je, prema njima znao za kaznu, pa je zato domaćinstvo dodijelio Splitu. Ne vjerujem u takvu teoriju zavjere. Ponajprije zato što je Šukeru osobito stalo, sada kada je europski nogometni dužnosnik, da počisti u svom dvorištu i pokaže Platiniju da može voditi Savez. Nije to neka posebna ljubav prema Splitu, već čista Šukerova pragmatičnost. Ali i s tom pragmatičnošću, pokazuje da je spreman prijeći preko osobne taštine.

Plod Stevanovićeve inicijative nije tako samo prokazivanje navodno  fašističkog karaktera hrvatskog nogometa, već permanentni nogometni sukob sjevera i juga kako bi kult reprezentacije okopnio, a Liga postala još nekvalitetnija. Isti je to onaj obrazac ponašanja Stevanovićevog pokrovitelja Željka Jovanovića koji je pokušavajući isušiti močvaru, od nje pobjegao glavom bez obzira.

Novinarsko silovanje odnosa Grabar Kitarović i Milanovića

Kada novinari ne znaju o čemu bi pisali, uhvate se pera i pišu svašta, samo da se proda. Već dugo je u hrvatskim medijima prisutna velika količina senzacionalizma. Oni koji bi se i trudili pisati objektivno, ili padnu u nemilost svojih urednika ili se te vijesti ne prodaju. Prodaje se samo žutilo, golotinja i pregršt neimenovanih izvora.

Od kada je stupila na mjesto predsjednice, mediji ne prestaju ganjati Kolindu Grabar Kitarović da im malo više kaže o svom odnosu s premijerom. Kad im ona odgovori kako se zalaže za suradnju, novinari nisu zadovoljni. Umjesto da ganjaju Milanovića koji se ponaša poput uvrijeđenog dečkića, novinari nastave voditi svoju misiju pomirenja izvještavajući što je netko od njih dvoje rekao. To me pak jako podsjeća na simpatični film Woodya Allena „Rimu s ljubavlju“ gdje Allen upravo tematizira odnos novinarske struke prema interesu javnosti. U tom filmu glavna vijest je kad maestralni Roberto Benigni izjavi kako je to jutro doručkovao tost s pekmezom. I novinari se odmah raspamete. Takva je slika i hrvatskog novinarstva, ako ne i gora. Još ako tome dodamo i izvještavanje HRT-ove Tatjane Munižabe kako će se šef oporbe i šef pozicije sastati s „HDZ-ovom predsjednicom“, sve je jasno.

Samo što se ne sjećam da je Munižaba u Josipovićevom mandatu ikada njega nazvala „SDP-ovim predsjednikom“. Dovoljno za zaključiti kako se ljevica i njezini sateliti i kvazinovinari na HRT-u još nisu oporavili od gubitka predsjedničkih izbora.

Cirkusko pravosuđe

Sapunica oko Milana Bandića još nije gotova. Još se više zapjenila. Politika povuci-potegni hrvatskog pravosuđa i istražnih organa samo je ogledni primjer stanja društva u kojem smo prisiljeni živjeti. Ako je netko mislio da će se najmoćniji hrvatski odvjetnik Marijan Hanžeković odreći svojih 15 milijuna kuna, grdno se prevario. Problem u slučaju Milana Bandića nije u tome što se nad njim provodi istraga, nego kako se ista provodi. Ta istraga ima sve elemente političkog progona s neistomišljenicima.

Glavni progonitelj Milana Bandića dojučerašnji je njegov partijski kolega Milanović. Pritiskajući USKOK i DORH, premijer u velikom luku zaobilazi transparentno bavljenje politikom i pri tom zaboravlja kako je većina kaznenih prijava protiv Milana Bandića nastala u vrijeme dok je on bio članom SDP-a. Upada u oči kako su predmeti istrage pak samo slučajevi kada Milan Bandić više nije bio član Partije na vlasti. Koliko god većina vjeruje da Milan Bandić ima svoje prste umočene u razna pogodovanja, političko procesuiranje kakvog se ne bi posramio ni Staljin, uzelo je maha upravo na Bandiću.

I to u vrijeme dok SDP-ovi ministri putuju na predizborne skupove državnim autima, peglaju kartice s državnim novcem, dok SDP-ovi gradonačelnici i županica javni novac koriste za svoj džep. Socijaldemokracija s potpisom!

Karamarko – vođa kojeg slušaju i oponenti

Bez obzira na to što su u slučaju izmjena registarskih pločica svoj glas digli svi slobodarski mediji, među kojima i naš, i većina intelektualaca, tek nakon Karamarkova upozorenja, izbacivanje hrvatskog grba s pločica došlo je na naslovnice mainstream medija. Karamarko je rekao samo ono što je i zdravoj pameti bilo jasno. No bilo je potrebno da to on kaže. To govori dvije stvari.

Prvo, Karamarko sluša raspoloženje naroda i govori sve ono što narod tišti, što je u suštoj suprotnosti s režimskim anketama koje ga redovno proglašavaju najnepopularnijim političarem u zemlji. Drugo, Karamarko pokazuje karakteristike vođe kojega slušaju čak i najveći oponenti. Nadalje, njegovo inzistiranje na ekonomskim temama i vješto izbjegavanje Milanovićevih smicalica, demantiraju novinarsko baljezganje o tome da šef oporbe priča samo o Jugoslavenima i prošlosti. Govoriti o ekonomiji na afirmativan način, suprotno od premijerovih jezičnih akrobacija, daje nadu da Karamarko ipak ima viziju kako zemlju izvući iz krize. Političar koji se ne boji poslušati savjet pametnijih od sebe ima kapacitet državnika.

Ono što razlikuje političara od državnika je to što političar misli od danas do sutra, ili od izbora do izbora. Državnik pak gleda cijelo razdoblje unaprijed. Sa zadnjim potezom rezultat bi bio: Karamarko 1 : Milanović 0. Do izbora bi mogla pasti i „petarda“.

Pupovac nikad ne spava

Pupovac je u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija ponovno opleo po legitimno izabranoj predsjednici i šefu oporbe. Očito Pupovcu fale beskičmenjaci u HDZ-u poput ratnog profitera Sanadera i zapisničarke Kosor koji su Pupovcu dali legitimitet da bude država u državi. U tom intervjuu Pupovac uvjetuje svoju nazočnost na proslavi Oluje izjavom da bi Oluja trebala prerasti u svenarodno slavlje gdje bi se trebale komemorirati i srpske žrtve.

Prvo, ideja o Oluji nije bila da se 20 godina kasnije ponovno slavi neko bratstvo i jedinstvo, već da se oslobodi od četničkih terorista međunarodno priznati hrvatski teritorij. Uostalom, tko je Pupovac da bismo trebali biti počašćeni njegovom nazočnošću? Engleska kraljica možda? Nitko Pupovcu ne spori komemoriranje srpskim žrtvama. To je uostalom i civilizacijsko pitanje. No ono što mu treba sporiti je izvrtanje teza i činjenica. Niti je Hrvatska htjela rat, niti je odlazak Srba posljedica Oluje. Njihov odlazak i kolateralne ratne žrtve posljedica su srbijanske politike prema Hrvatskoj kada hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti mirno rješenje. A uzroke treba tražiti u 1991. kada su hrvatski Srbi, zadojeni Miloševićevim velikosrpskim projektom, izveli oružanu pobunu protiv zemlje u kojoj su živjeli 5 stoljeća.

Prema tome, Pupovac bi trebao biti zahvalan na tome što mu kompletan hrvatski narod svojim doprinosima daje veliku saborsku plaću. Ako mu se ne sviđa, vjerujem da bi ga u Beogradu dočekali raširenih ruku.

 

Tomislav Stipić