Samo Å¡to nije – 2. dio

Ja od kad znam živim u tranziciji. Najprije iz navodnog kapitalizma u komunizam, onda iz „samoupljavljanja“ u graÄ‘ansko druÅ¡tvo (Å¡to se moglo čitati i kao prijelaz iz totalitarizma u demokraciju kao i…). I tako živimo zapravo vrijeme samo Å¡to nije… A joÅ¡ kad u ovom naÅ¡em običnom malom ljudskom životu i on vas, takav kakav je, obdari mnogim stvarima koje bi trebale biti a nisu, čini vam se da vam se i cijeli život pretvorio u čekanje i nedokučivo, a opet tako slatko iščekivanje: samo Å¡to nije…

 piše: Marko Tokić

I Ostojić antifašista od formata zapravo njihov glavni jurišnik (ozna sve dozna) sve uspijeva i sve kontrolira i sve zna osim, zna se, i ono na Poljudu – je otkrio, zapravo – samo što nije. U prvi mah trag ga je upućivao na misicu, zna Ranko da je Anica iz Borčana, a oni su tamo da prostiš svi od reda, ako i nisu, onda su isti. I još se udala za Kovače, a i oni iz Livna… A onda kažu uhitilo Mamiće (ili još bolje uhapsilo kako bi to rekao, Ranko) – ja mislio konačno doznao Ranko. Noć uoči utakmice s Italijom dok je on razgovarao o sigurnosti travnjaka da se ne bi koji busen ukazao, jer čudni su ti Hercegovci njima se stalno nešto ukazuje (Bože mi oprosti). Zašto je busen tako važan? E, znate, kada se na onom našem crvenom tepih od Poljuda (pardon zelenom travnjaku) ukaže busen, to je golemi, najveći mogući problem; jer iza busena bi se mogla skriti… Šta, mogla!? Sakrit će se, to je i više nego sigurno, prava ustaška guja.

I tako dok se Ranko s Maslovom brinuo o ravnu i crvenu (pardon, zelenu) travnjaku braća su Mamić (gle čuda, dobro Zdravko, ali otkud i Zorana s njim) crtali svastiku na poljudu. Naime, kako su to pokazale one kamere koje ne snimaju travnjak (nego tek ulaze) registrirale dvojicu Duvnjaka kako nose desetu titulu prvaka i Å¡prancu kojom su to uspjeli postići, a ona je nakon uporabe kemikalije na Poljudu ostavila trag. I tako je Ranko, vrag mu sriću nosi, uspio ući u trag duvanjskim zlotvorima. A tako i treba, jer kud vrag potegnu Zdravka da pjeva srbijanske pjesme s duvanjskim naglaskom: ne može nam nitko niÅ¡ta – jači smo…

Od koga, Zdravko? Od sudbine!? Ali od UDBE nitko joÅ¡ utekao nije, osobito ako je crtao Å¡to se crtat nije smjelo. Kad tamo nije ono čemu sam se ja radovao da je Ranko konačno saznao neÅ¡to Å¡to je njegov posao, nego ono prije deset godina prodavao Maminjo igrače i otada na njima zaraÄ‘ivao pare, oÅ¡tetio Dinamo (za deset titula) i državni proračun, jer je osim sebi pare priskrbio i Dinamu i državnom proračunu. Toliko je zaraÄ‘ivao i unosio para u Hrvatsku da je to postalo zabrinjavajuće da ga je čak i Kain pokuÅ¡ao obraniti, jer Rankovićevi i Jovanovićevi, kako kaže Kain iznose pare u Lihtenstein, otkud to Kain zna pitaj Boga i brata Abela, no sad me, Bože mi oprosti (otkud mi ta ideja), „stra’“ i za Kaina, jer bi mogao, ako nastavi pričati, zavrÅ¡iti mu kao i brat u Bibliji (ili Klica u Dubravi, a i o tome navodno Ranko niÅ¡ta ne zna). Ne zna ni HDZ-e!!!

Oni se bave gospodarskim programom dok Ranko drma državom i ništa ne zna, osim – zna se. Ne zna tko je crtao po Poljudu, ne zna tko je ubio Klicu, ne zna… Ali zna dati nalog da naoružani četnik (pardon redarstvenik) s hrvatskim grbom na čelu napadne crkvu Svetoga Marka i hrvatske branitelje u njoj. A HDZ-e i nadalje ne zna da Ranko mora podnijeti ostavku. Odmah!!!

Al tko sam ja da to kažem u uho oholosti, naime HDZ-e zna bolje, jer što gore to bolje – lakše će se dobiti izbori. Ali cijena je velika, istina je da se ovakvih petnaest godina britansko-ruske torture (garniture na vlasti) više ne da izdržati, barem ovdje kod nas u Herceg Bosni, jer… Jer otkad je počela „puvat yugovina“ stalno nam obećavaju da će nam dati, ono što nam i pripada: treći (a ja tvrdima da je prvi) i tako evo već petnaest godina: samo što nije.

Kad upitaš ove naše što se kao zauzimaju za nacionalni interes oni vam se blago nasmiješe i čuješ uvijek istu rečenicu: Šta zar to još nije riješeno!!? I onda utješno: Ne brini – mi brinemo.

Ne brinem ja nego mi dodijalo. Sve mi se nešto čini da bi himna ove naše nesreće i ovog nesretnog vremena mogla glasiti: dodijalo, u… u… u… što je dodijalo, i tako nekoliko puta (samo da nas Ranko ne čuje, osobit ono sa samoglasnikom). Ali eto stalno me tješi spoznaja da ako i nije – samo što nije.

I tako dok ja živim u nadi da ću se jednoga dana opet probuditi u Herceg Bosni mnogi na ove moje riječi će uzvratiti da to dočekati ne ću ili da bi dobro bilo da se više i ne probudim – znam ja njih i njihove komentare, ali svejedno mislim da ću unatoč svemu i ipak jednoga dana dočekati da više nju, zemlju slobodnu, ne moram budan sanjati.

Probudi se; Marko. Ilindanske su vrućine treba nešto i za neka druga vremena ostaviti, drži se ladovine… Kako no je Mate neko lito pivo? Nije meni žao borovine… A nešto mi sve smrdi da bi se mogli još jednom probudit u Njemačkoj, makar je Mate u šali našao dobar razloga da se ostane u Duvnu. Iako nepotist kakav već jest u njemu nije uspio zadržati i vlastitoga sina. Ali takva su vremena svak je kriv dok ne dokaže nevinost… I kao da smo zaboravili onu Isusovu: ko je od vas bez grija nek prvi baci kamen…

A o tome se radi.

Kada sam išao u posjet Dariju Kordiću, svaki taj posjet na mene je ostavljao jedan nevjerojatan dojam, o čovjeku koji nepravdu nosi s vjerom u Boga, uvjeren u smisao vlastite patnje, a mi???

A mi???

Jesmo li učinili sve što je potrebno? I jesmo li mogli i morali više? Hoćemo li ustrajati na našem putu borbe za istinsku jednakost s druga dva naroda u BiH, za institucionalnu i svaku drugu slobodu. Ili i sami činimo kompromis sa životom. profesor Solar na jednom mjestu je rekao da priče (romani i drame) završavaju samo na dva načina: smrću junaka ili njegovim kompromisom sa životom (njegovim prihvaćanjem života onakvim kakav jest: samo što nije). I stoga ako i nije, dopustite mi da sanjam: ja ću budan sanjati. Ako nas bude više možda i ostvarimo snove.

Ustrajno, lagano, gotovo kao da ništa ne mijenjamo mijenjajmo najprije sebe i potom ćemo promijeniti svijet. Od sebe treba počet BPZ.BA