Svijet se raspada kao SFRJ

0
103

SFRJ je bila pod diktatom MMF-a od početka osamdesetih i zaboravljeno je da smo već bili u dužničkom ropstvu.

Njegovi radovi, ali i javni istupi, nikad ne prolaze bez velike pažnje javnosti. U intervjuu za Al Jazeeru problematizira nedostatak novog pojma za ono Å¡to danas nazivamo faÅ¡izmom, izborima u Grčkoj i Hrvatskoj, Fukuyaminim predviÄ‘anjima, precijenjenosti obrazovanja…

Razgovarala:  Saida Mustajbegović

Boris Buden (Zagreb, Hrvatska 1958.), teoretičar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mračne devedesete, a krizu je povezao i s dešavanjima na domaćoj sceni.

Na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao je filozofiju, uz dopunske studije marksizma. Doktorirao je iz teorije kulture na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.

Eseje je tokom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci “Barikade”.

Na naÅ¡im su mu prostorima objavljena djela “Kaptolski kolodvor”, “Vavilonska jama”, “Zona prelaska – o kraju postkomunizma”.

Nakon događaja u Parizu možemo li reći da je fašizam postao naša svakodnevnica?

– ÄŒinjenica da za to Å¡to proživljavamo nemamo drugo ime do faÅ¡izma i sama je problem. Pritom smo bezrazložni optimisti. Mislimo da se ono najstraÅ¡nije već dogodilo prije sedamdesetak godina i da je sad najvažnije spriječiti da se to ponovi. A Å¡to ako je najgore tek pred nama i ako u svom nadolasku ne izgleda tako straÅ¡no kao faÅ¡izam iz proÅ¡losti? Uostalom, ni taj historijski faÅ¡izam nije izgledao straÅ¡no kada je obećavao bolju budućnost većini, vlastitoj naciji, ujedinjenoj s onu stranu svih klasnih razlika, složnoj u borbi protiv stvarnih i umiÅ¡ljenih prijetnji izvana i iznutra. A tek klasa poduzetnika i bogataÅ¡a, s kolikim entuzijazmom je ona pozdravila faÅ¡izam i odmah se stala koristiti svim njegovim prednostima, najprije u obuzdavanju otpora izrabljivane klase?

Nije li klasna idila koja vlada na postjugoslavenskim prostorima već četvrt stoljeća nešto što bi nas trebalo zabrinuti? Nije li lakoća privatizacije u kojoj su milijunske mase olakšane za svoje vlasništvo bez ikakva otpora, lakoća kojom su uvučene u nacionalističke ratove, lakoća kojom su pristale na žrtvovanje svojih interesa, budućnosti svoje djece koju su još nerođene otjerali u dužničko ropstvo, nije li sve to dobar razlog da kažemo kako živimo u fašističkoj svakodnevnici? Mislim da nije. Odnosno, još nije.

Može biti puno gore, ali upravo ta potpuna historijska, socijalna i svaka druga besperspektivnost može potaknuti ljude na radikalno preispitivanje svega što im se dogodilo u zadnjih dvadeset pet godina i na odluku da svoju sudbinu radikalno promijene nabolje. Pogledajte što se dogodilo u Grčkoj. Samo koju godinu ranije svjedočili smo nezaustavljivom rastu fašističke Zlatne zore. Većina je danas podržala radikalnu ljevicu.

A što se Pariza tiče, važno je sagledati značenje tog događaja iz perspektive naših iskustava devedesetih. Etnokonfesionalne podjele odigrale su i još igraju ključnu ulogu u fašističkoj mobilizaciji masa. Nije stvar u podjelama. Podjele su potrebnije no ikad prije. Ali ne ove po kojima se raspala bivša Jugoslavija i po kojima se danas pred našim očima raspada stari svijet, od Libije, Sirije i Ukrajine do Pariza.

Å ta se promijenilo u odnosu na 11. septembar?

– Ono Å¡to je prije desetak godina izgledalo kao ekstremni eksces u kojem Å¡ačica drskih fanatika provocira svemoćnu svjetsku silu pretvara se pred naÅ¡im očima u rat izmeÄ‘u velikih identitetskih blokova, s jedne strane Zapada a s druge islama ili nekakvog ne-zapada, Rusije koja je poistovjećenje s Istokom. Slično kao Å¡to su kod nas devedesetih ratovi legitimirani kulturnim i identitetskim razlikama. Kao naprimjer u Hrvatskoj, gdje se nije vodio nikakav oslobodilački rat protiv okupacije nego naÅ¡ domaći sukob civilizacija, Evrope i Balkana, kako je bio prikazan i legitimiran od strane političkih i intelektualnih elita.

Tako i danas vidimo kako se atentat u Parizu pretvara u sukob između tzv. zapadnih vrijednosti i njihovih ne-zapadnih neprijatelja, oličenih u islamu. Vidimo kako desetine tisuća ljudi u Njemačkoj izlazi na ulice u ime čistoće svoje kulture, a protiv tzv. islamizacije. Ni u Ukrajini se ne događa ništa bitno drugačije. Ljudi su se pobunili, s pravom, protiv samovlasti oligarha i korupcije koju generira upravo ta privatizacijska oligarhijska elita, ljudi su se pobunili tražeći jednakost i pravdu, uključujući i socijalnu pravdu, pobunili su se u ime prava na dostojanstven život, prava koje gazi upravo taj predatorski postkomunistički kapitalizam. No, svi ti razlozi njihove pobune čini se da su odmah nestali, rasplinuli su se kao da ih nikada nije bilo i kao da je stvar samo u jednome, samo u jednoj jedinoj odluci: ili Evropa ili Rusija. Kao da ništa drugo nije u pitanju.

To pretvaranje svih borbi, svih društvenih konflikata i proturječja u jedan jedini konflikt između normativnih identitetskih blokova, između, naprimjer, Zapada i Istoka ili islama, to je lik u kojem nam fašizam prijeti iz budućnosti, ne iz prošlosti.

Jeste li vjerovali u ’80-im godinama u liberalizam, demokratiju i politiku bez nasilja?

– Da, nažalost. I nisam bio jedini. Ali i sami ste rekli, bila je to vjera ili, bolje, ideologija novog poretka bez ozbiljnih protivnika, bez unutarnjih proturječja i bez alternative. I joÅ¡ k tome, poretka s kraja historije. Prije 25 godina tako je Fukuyama najavio konačnu pobjedu liberalne demokracije zapadnog tipa koja je označila kraj povijesti. Danas svi govore o povratku povijesti, o povratku Hladnog rata, o povratku faÅ¡izma i nitko viÅ¡e ne uzima ozbiljno Fukuyaminu dijagnozu, osim u istočnoj Evropi. Nedavno je u Guardianu on izjavio da je na postkomunističkom istoku Evrope, u Ukrajini i Poljskoj, joÅ¡ uvijek rock-star. No, taj proces, čitava logika i teleologija post-komunističke tranzicije, iscrpla je svoju energiju. A s njom je nestala i ta naivna vjera u liberalno demokratsko druÅ¡tvo mira i prosperiteta.

Drugi koji je obilježio početak godine jesu predsjednički izbori u Hrvatskoj. Da li će oni promijeniti neko političko djelovanje u postkomunističkoj regiji?

– Ti izbori nisu niÅ¡ta promijenili. Oni su simptom i uzrok odsutnosti svake promjene, nemogućnosti da se iÅ¡ta pokrene. Oni su samo joÅ¡ jedan dokaz bezizlaznosti i dekadencije hrvatskog druÅ¡tva, prije svega političke i moralne. Dvije klijentelističke partije koje se izmjenjuju na vlasti zajedno sa svojim koalicijskim klonovima već viÅ¡e od 20 godina i danas su svoju bijedu uspjeli sakriti iza jadnih likova predsjedničkih kandidata.

Nova predsjednica ispred i u ime partije koja je doslovno opljačkala svoj narod, dapače, osuđena je po tom pitanju, obećava tom istom narodu da će se, valjda još za njena mandata, vinuti među najbogatije i najprosperitetnije narode na svijetu. Ako to nije besramno vrijeđanje zdravog ljudskog razuma, onda ne znam što je. Ali izabrali su je i na neki način je to razumljivo kad se vidi koji bezlični oportunist joj je bio protivnik. Na sreću, izbori su pokazali da sve veći broj ljudi ne pristaje na ovo vječno vraćanje istoga. Promjene su nužne i neće ih izazvati postojeći politički establišment.

Napisali ste da je ‘dijete’ od strukturnog značaja u imaginiranju novog početka jednog druÅ¡tva koje presudno oblikuje postkomunizam. Kakve su temelje stavila ta djeca za postkomunističko doba? Ubiremo li već plodove njihovog djelovanja?

– U metafori djeteta koje nevino izlazi iz komunizma, ali naravno, jer je dijete, ne može niÅ¡ta samostalno odlučiti te stoga treba staratelja, a povrh toga joÅ¡ niÅ¡ta ne zna i sve mora učiti otpočetka, u toj dakle metafori, otjelovljena je čitava dijalektika postkomunističkog porobljavanja masa. Jedva da su izborili slobodu, ljudi su je se odmah morali odreći jer su proglaÅ¡eni nezrelima da ju koriste, pa su sva ta postkomunistička druÅ¡tva morala u tzv. Å¡kole demokracije ili, kako se zvalo to razdoblje, postkomunističke tranzicije.

Kad je nešto pošlo po zlu ili se izjalovilo, odnosno nije bilo onako kako su si gazde zamislili, odmah je to proglašeno dječjim bolestima demokracije ili demokracijom u pelenama. Ukratko, cijeli historijski prostor postkomunizma infantiliziran je zato da bi se tim prostorom lakše vladalo. Lakše je sprovoditi svoju volju nad ljudima koji su proglašeni nezrelima, odnosno djecom koja ne pamte nikakvu prošlost jer su na svijet tek od jučer. Tako se kod nas nitko nije mogao sjetiti da je bivša Jugoslavija bila pod diktatom recimo MMF-a još od početka osamdesetih, da smo imali svoju epohu austerity measures, sličnu Grčkoj, u toj posljednjoj dekadi bivše Jugoslavije u kojoj su se pripremali ratovi devedesetih. Činjenica da smo već bili u dužničkom ropstvu potpuno je zaboravljena.

Zašto?

– Zato da bi se mogla ponoviti. Ljudi se nisu mogu sjetiti nikakve proÅ¡losti, jer je kao novoroÄ‘enčad postkomunizma nisu ni imali. Postkomunizam je prostor mračnog zaborava. Taj zaborav bio je preduvjet novih odnosa moći i to takvih u kojima infantilizirane mase nisu imale viÅ¡e nikakva udjela.

Kako bismo opisali generacije koje su stasale u Istočnoj Evropi nakon 1989. godine?

– One su različite od zemlje do zemlje, od jedne do druge povijesne situacije. Generacije u ÄŒeÅ¡koj proÅ¡le su kroz drugo iskustvo od onih u bivÅ¡oj Jugoslaviji, u Bosni ili Hrvatskoj naprimjer. Usprkos tomu mislim da ih neÅ¡to povezuje – kraj postkomunizma koji se danas odigrava pred naÅ¡im očima, ne samo u Ukrajini i bivÅ¡oj Jugoslaviji, ne samo na južnim rubovima Evropske unije gdje se stari poredak nacionalnih država raspada u ratnom kaosu, od Libije i Egipta preko Palestine do Sirije i Iraka, nego i upravo danas u Grčkoj, sutra u Å panjolskoj ili kod nas. Sve je to povezano.

Danas, uostalom, kad se u Muenchenu sudi tzv. udbaÅ¡u Perkoviću, a Å¡to pozdravlja čitava tzv. demokratska hrvatska javnost, ta ista Hrvatska aktivno je uključena u zapadnu intervenciju u Afganistanu koja, kao Å¡to znamo, uključuje ekstralegalne likvidacije ljudi dronovima, u kojima je samo u Pakistanu pobijeno najmanje 1.000 potpuno nevinih civila. A Å¡to je to nego ono zbog čega se sudi Perkoviću: potpuno nezakonito ubijanje ljudi na teritoriju stranih država. ‘Ajde da vidimo hoće li hrvatski pravednici prozvati američke generale za ratne zločine, hoće li tražiti da im se sudi ili, barem, hoće li tražiti da ne sudjeluju u tim ubojstvima koja se nisu dogodila prije trideset godina nego se dogaÄ‘aju danas, odnosno dogodit će se sutra. To je ono Å¡to mislim pod zajedničkim iskustvom postkomunističkog svijeta koji se nije promijenio na bolje nego je u viÅ¡estrukom smislu postao gori i opasniji.

Da li je li nedostatak revolucije i pasivnost društava na Balkanu posljedica obrazovanja? Činjenica je da smo nakon dvije decenije imali pokušaje promjene statusa u društvu koji suštinski ništa nisu promijenili i nekako se čini da u sebi nisu imali snagu koja je mogla donijeti promjene.

– Ne treba precjenjivati obrazovanje. Na sreću, većina onoga Å¡to se danas uči u Å¡koli, napose kad je riječ o novim ideoloÅ¡kim predmetima nacionalne povijesti, odnosno vjeronauki, ulazi na jedno uho unutra a na drugo van. Pored Å¡kole postoje i druge važne odgojne ustanove kao Å¡to su udruge navijačkih huligana, pop i folk kultura, od Cece do Thompsona i dalje, popovi svih vjera raspamećeni od bogatstva i svjetovne moći, nebrojene veteranske udruge naÅ¡ih brojnih ratova, ali postoji i borba za goli život u kapitalističkoj realnosti, mnogi potisnuti oblici klasnih borbi, postoji kultura otpora u kojoj stasaju nove generacije hrabrih mladih ljudi koji ne pristaju na ovakvu stvarnost. Otpor, odnosno hrabrost i volja za promjenom ne uči se u Å¡koli, nego u realnom iskustvu same borbe i promjene. Naravno, i u Å¡koli se može mnogo toga naučiti, pogotovo ako se ona učini popriÅ¡tem otpora i borbe protiv realnosti u kojoj živimo.

‘Misliti svojom glavom’

Šta nam govore izborni rezultati u Grčkoj?

– Grčka je pokazala da je promjena moguća. A moguća je ako će se prekinuti s logikom podjarmljivanja koja svaki put iznova dolazi do izražaja kad nam takozvani eksperti, u stvari naÅ¡e kompradorske elite, objaÅ¡njavaju kako autoriteti  u Bruxellesu i Washingtonu, Angela Merkel, NATO i MeÄ‘unarodni monetarni fond, znaju Å¡to je za nas dobro i Å¡to bismo trebali učiniti da zadovoljimo njihova očekivanja. Treba se usuditi misliti svojom glavom. To je čak nužno, jer će nas posluÅ¡nost moćnicima odvesti u propast, ako već nije.

‘Dolazi vrijeme otrežnjenja’

“Indikativno je da me niste pitali jesam li vjerovao u kapitalizam. Nitko ga tada nije spominjao. Bilo je nepristojno. Zvučalo je odveć komunistički govoriti o kapitalizmu u pristojnom postkomunističkom, liberalnom druÅ¡tvu. Zanimljivo, u tom istom druÅ¡tvu nije bilo nepristojno s najodvratnijom i najprimitivnijom Å¡ovinističkom mržnjom govoriti o susjedima i ljudima s kojim se živjelo i radilo. Nije bilo nepristojno ni tolerirati najgore oblike nasilja prema tim ljudima, ljudima različite nacije ili vjere.

‘Ubij i zakolji samo da taj drugi ne postoji’, to je bilo u redu, ali posumnjati i na trenutak u historijsku nužnost te postkomunističke stvarnosti, čak i kada je pala prema svim parametrima ispod nivoa bivÅ¡e socijalističke, to se nije toleriralo. Ali mislim da je danas i to za nama. Dolazi vrijeme velikog otrežnjenja, a Å¡to će se iz njega izroditi, to je joÅ¡ uvijek otvoreno pitanje.”

Al Jazeera