Temeljna slabost današnjeg izbora u HDZ-u nije nedostatak protukandidata već nejasan politički program Tomislava Karamarka

0
215
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

Ako je centar ili radikalizam pojmovno i sadržajno obilježje koje je manje više formirao vladajući medijski mainstream i vrlo prevladavajuće društvene i institucionalne silnice, onda je to standard koji su formirali današnji notorni antife u Hrvatskoj.

Iako nose naziv stranački izbori, odnosno izbor predsjednika stranke, današnje izjašnjavanje u HDZ-u nisu ni izbori ni izbor, jer se zna samo da je ponuđen Tomislav Karamarko za predsjednika stranke. A ne zna se puno toga, jednako važnoga i važnijega od samog njegovog imena. Ispravnije je reći prema stvarnom sadržaju da je današnji događaj u toj stranci – izjašnjavanje članstva o Tomislavu Karamarku.

Izbori prije svega podrazumijevaju izjašnjavanje o politici, a toga nema jer se zna što Karamarko neće, a ne zna se što hoće. Na temelju čitavog niza javnih političkih stavova i poruka do sada, nije moguće reći – što je to politički program Tomislava Karamarka.

Naime, Karamarko je najavio da želi s podmlađenim vodstvom stranku pozicionirati na centru, eliminirati svaki radikalizam, te snažnije povezati stranku i Hrvatsku s iseljeništvom.

Ovdje se javlja jako puno opasnih nepoznanica.

A s nepoznanicama nitko ne može odgovorno odlučivati.

Da sam član HDZ-a, ja bih pitao Karamarka što točno znači – centar? Prema kojim kriterijima je definirao u svome programu pojam političkog centra?

Jednako se to odnosi na pojam – radikalizam.

Ako je centar ili radikalizam pojmovno i sadržajno obilježje koje je manje više formirao vladajući medijski mainstream i vrlo prevladavajuće društvene i institucionalne silnice, onda je to standard koji su formirali današnji notorni antife u Hrvatskoj.

A u tom slučaju to je sve – lažno.

Za njih je centar pozicija njihovog antifašizma, izbjegavanja nacionalnog identiteta, simbolike, progona Thompsona, ustašizacije HOS-a, detuđmanizacija, poltronstvo prema EU i svjetskim zahtjevima. Centar kakav egzistira u ovakvoj Hrvatskoj je potvrda već postignute ustašizacije, fašizacije, političke podobnosti i pravovjernosti u kojoj se ne smije ni spomenuti lustracija, zločini komunizma, znanstvena revizija povjesnih događaja, ključnih uporišta antihrvatskih politika i ukupno – mitova. U tom centru Domovinski rat je „strašna događanja“, „zločini su zločini“, „ljudi su ljudi“, „svi su oni odgovorni“, „zaboravimo prošlost ( izuzev one koja Hrvate trajno kriminalizira) okrenimo se budućnosti“ i sl.

U takvoj poziciji centra nema ni govora o zauzimanju čvrstoga stava oko nužnosti znanstvene multidisciplinarne provjere činjenica iz Jasenovca, odustajanja od amatersko-ideološke službene povjesti Slavka Goldsteina, nema istraživanja hrvatske tragedije na Križnom putu, progona Katoličke crkve, nema nikakve mogućnosti otvaranja pitanja nezasluženog statusa pobunjenih Srba u Hrvatskoj u današnjim državnim, javnim, političkim i društvenim institucijama, nema ni govora o progonu zločinaca, nema ni govora o izravnom sudjelovanju u definiranju statusa hrvatskog naroda u BiH izvan floskule o „unutarnjem pitanju BiH“ i čitav niz sličnih pitanja.

Svako pitanje koje se dotakne prirodnih zahtjeva prema Srbiji što iz zajedničke prošlosti, što iz agresije te pokušaj da se na temelju istine urede međudržavni i međunacionalni odnsi, bit će nužno proglašeno – radikalnim.

A svaki upit nad djelovanje Pupovca ili stotina lažnih antifa će biti – ustašluk i fašizam.

Misli li Karamarko otpiliti „radikalnog“ Hasanbegovića u ime odustajanja od radikalizma, ili će nekako uspjeti da centar postane – hrvatska nacionalna politička paradigma?

Karamarko, ali i svi punoljetni članovi HDZ-a valjda znaju da ne može govoriti o centru, radikalizmu, desnici i ljevici kao da je sam u Hrvatskoj, jer će na te definicije utjecati i njegovi politički suparnici poznatiji kao – antife.

Misli li dakle, prihvaćajući zajedničke, a to uvijek znači antifa standarde Karamarko usmjeriti HDZ?

Ili namjerava potpuno eliminirati iz političkog života današnju konkurenciju, jer s njima nije moguće postići ništa zajedničko ako se ne složiš u potpunosti s njima i ako oni nisu – na vlasti?

Na to pitanje nema odgovora, pa se u tome krije golema opasnost ne samo za HDZ i desetine tisuća članova, ako su na državotvornim stajalištima, ali posredno i na hrvatski narod, jer HDZ je na vlasti i realno uvijek potencijalno vladajuća stranka.

Dakle, to je uvijek potencijalna državna politika.

Nadalje, Karamarko ništa konkretno do sada nije rekao o načinu povezivanja iseljene Hrvatske i Republike Hrvatske. Reako je samo da to želi.

Povezivanje je jedino moguće i ispravno na izravan politički način izjednačavanjem prava glasa, a sve ostalo je, ili nadgradnja tog temelja, ili – laž i prijevara.

Karamarko je već mogao jasno najaviti pokretanje inicijative izmjena izbornog zakonodavstva i samoga Ustava, pri čemu, ako nema potrebnu saborsku većinu i suglasnost uvijek kao Vlada ima referendum, putem kojega je jedino moguće integrirati iseljenu Hrvatsku u državni poredak.

Bez toga integracija i povezivanje su – smijurija.

Za to je potrebno prirediti izborni zakon, prije toga zakon o državljanstvu i omogućiti svakome Hrvatu bilo gdje u svijetu da, prvo, ima hrvatsko državljanstvo bez goleme i spriječavajuće procedure, drugo, da njegov glas na izborima vrijedi kao i glas svakog drugog državljanina.

A pretpostavka za to je jedinstvena izborna lista na nacionalnoj razini, dopisno i elektronsko glasovanje, ukidanje liste za dijasporu te ukidanje specijalnih izbornih bonusa nacionalnim manjinama.

Hoće li to pokrenuti Karamarko?

Nitko ne zna.

Bi li dio ovih zahtjeva bio – radikalizam?

Bi, itekako. Čisti ustašluk za cijelu ljevicu, nevladinu antifa strukturu, Pupovaca, Srbiju, pola Europe.

I, kako se postaviti prema tome?

Odustati?

U tom slučaju sva ova obećanja su opasna prijevara i obična – laž.

Dakle, iako su danas izbori, članstvo vjerojatno nema pojma – što bira.

Moguće je da članstvu to nije ni bitno, da su se stvari svele na – pobjediti na izborima i osvojiti vlast.

U tom slučaju to može biti dobro za članstvo, privremeno i za stranku, ali to nije povratak Tuđmanu i može biti jako opasno za Hrvatsku. Nije pobjeda nad Milanovićevim SDP-om nužno i samo po sebi riješenje hrvatskom narodu. Potrebno je puno više od toga.

Sve ostale primjedbe na način izbora, proceduru, to da je Karamarko jedini kandidat, daleko su manje relevantne, iako ih puno ima uporište, ali nisu ništa ni neobično ni specifično ni za HDZ, ni za Hrvatsku ni za Europu.

Kao što „jedan član jedan glas“ ni s dva kandidata u SDP-u nije donio ni malo demokratičniji i civiliziraniji SDP, tako ni jedan kandidat po istom modelu, neće ništa promjeniti ni u HDZ-u, niti bi promijenilo uz primjedbe koje sam otvorio ovim tekstom, da se danas natjecalo pet kandidata.