Turci pod Bečom

0
264

Migrantska poplava u EU smišljeno su islamističko ispipavanje europske budnosti i kršćanskog tonusa, prije svega višekratna Erdoganova ucjena s kojom maše Briselu, ali u tome nije usamljen.

Naravno, ništa ne bi išlo bez Sorosa i njegove osvete Njemačkoj, jer odakle kod migranata velike sume novaca s kojima polaze na put? „Prodali smo svoju imovinu“ – govore novinarima – međutim kome u ratom razrušenoj Siriji (ili Libiji?) vrijede nekretnine, automobil ili pokućstvo i tko to kupuje njihovu imovinu – jednostavno ništa i nitko!

Na postavljeno pitanje: „Bist du wach?“ njemačka premijerka bi samouvjereno odgovorila „Jawohl“ i širi ruke u multietnički zagrljaj. Ali nije; ni ona ni briselski birokrati nisu ni budni ni svjesni svojih postupaka, oni brinu samo o svojim mandatima. I ta civilizacijska pospanost nije od prije dvije-tri kad je milijunska invazija krenula preko Lampeduse i balkanskom rutom, već traje već desetljećima – od onih godina kad europsko radništvo visokog standarda počelo više voditi računa o tome gdje ljetovati, zimovati, otići na godišnji odmor i otputovati za božićne blagdane, nego voditi brigu o prosperitetu svojih tvrtki, države i društvenim obvezama.

Europsko radništvo živi od vikenda do vikenda, ono između je tlaka, rad je postao tlaka. Prije pedesetak godina Nijemci više nisu željeli obavljati teške fizičke poslove (zemljani radovi, bauštela, poslovi čistoće…) pa su to radili auslenderi i gastarbeiteri iz europskih zemalja s nižim standardom, sada ni oni to ne žele raditi nego te poslove prepuštaju migrantima s Bliskog istoga i Afrike. Ondašnji su migranti iz Afrike, Bliskog istoka i bivših europskih kolonija dolazili samo ubirati socijalnu pomoć i činili su sve za ne raditi ništa. Njemačko je radništvo postalo više klase, „umoljeni radnici“ zaštićeni snažnim sindikatima, sada traže one koji će im svojim radom puniti mirovinski fond. Opasno su se preračunali ovaj migrantski val ne dolazi u Europu raditi; tradicija plandovanja, „teferiča“ i ubiranja socijalne pomoći duboko je ukorijenjena među migrantima koji dolaze s Bliskog istoka. Oni dolaze svoj način života i svoje zakone nametnuti kršćanskoj Europi.

Opterećena nacističkom prošlošću i kontaminirana ljevičarskim egalitarizmom, Njemačka je popuštala preko svake mjere i sad mora platiti punu cijenu svojoj komociji i licemjerju. Kad dođe vrijeme onih pravih kriza i otvorenog masovnog nezadovoljstava i panike, jer nisu svi Europljani pristali na paralelni svijet šerijata u svojoj zemlji, europski političari samo će duboko slijegnuti ramenima i kokodakati uzaludne fraze o integraciji i suživotu. Samo će čekati da se svi pomire s novonastalom situacijom, kakva god ona bila. A „situacija“ će se nepomirljivo rolati ulicama i trgovima. Sljedeća križarska vojna započet će u Njemačkoj.

Erdoganovim posjetom Zagrebu 26. I 27. travnja Hrvatska je dobila svoju dozu sedativa i veselja u istom šutu; koktel lijekova kakva se daje stoci pred klanje u klaonicama. Znakovito da je neposredno pred posjet turskog predsjednika Erdogana hrvatska predsjednica KGK stigla iz SAD-a, a neposredno prije (22. travnja) prilično iznebuha šef CIA-e, John Brennan doputovao u Sarajevo. Zapravo drugi dan nakon što je predsjednik Barak Obama prilično mlako dočekan u Rijadu (21. travnja). Ta su putovanja uzročno posljedično uvezana, nose jaku poruku zabrinutosti, ali u isto vrijeme kupuju budući zaborav, žele da zaboravimo ono što se uskoro može dogoditi, kao što su nakon samo dva dana svi zaboravili da je Erdogan bio u Zagrebu.

>>Višnja Starešina: Erdogan i uguz-begovi

Ovaj prostor BiH i Hrvatske (Srbije isto tako) u posljednjih je dvadeset i pet godina prilično ispražnjem i u dogovoru s globalnim trendovima geopolitike i migracija, u BiH bi se moglo „iskrcati“ 7 do 8 milijuna migranata. Približnu količinu ljudi mogao bi biti naseljen u Hrvatskoj (i Srbiji). Balkan kao retencija migrantskoj poplavi iz Bliskog istoka.

Godine 1974. godine Turska je vojnom invazijom na Cipar jednostavno trećinu otoka priključila sebi i taj dio naseljen Turcima proglasila Turskom Republikom Sjeverni Cipar. Turska, članica NATO-a, vojnom je agresijom okupirala dio jedne suverene, međunarodno priznate države, članice UN. I nikome ništa već preko četrdeset godina. I danas Cipar kao da je oduvijek bio okupiran od Turske i ovako podijeljen. Kad se to zbilo, mnogi su se naglas zgražali, pisali protestne note i urlali, uskoro i kroz koju godinu pomirljivo slegnuli ramenima i tursko osvajanje Cipra postala je de facto međunarodno priznata činjenica. Istina tadašnji predsjednik Cipra, Makarios, previše je koketirao s SSSR-om i postojala je mogućnost da Cipar ustupi jednu svoju luku SSSR-u. A to se kažnjava. To je ono čega Slovenija, ako pretjera s komemoracijama ruskim zarobljenicima poginulim u odronu zemlje na Vršiću 1916. godine, mora biti svjesna. Jer nije riječ o komemoraciji kao prigodi da Vladimir Putin posjeti Sloveniju, nego stalno o Piranskom zaljevu, tj. Savudriji, koju su hrvatsko-slovenski komunisti, njihovi sovjetski umovi, Račan-Kučan željeli ustupiti Rusiji. To je razlog zašto je Slovenija tražila i traži izlaz na međunarodno more.

>>Slovensko ruske igre – Putin na Vršiču

Danas malo tko tursku invaziju na Cipar poteže kao problem i previše se ona ne spominje. Nije isto, samo slično, ali se dogodilo i to ne tako davno.

I što Tursku spriječava to isto ponoviti s BiH (i Hrvatskom, Kosovom?) nije nimalo retoričko pitanje? Takvo vojno kooptiranje dviju suverenih država bilo bi objašnjeno navodnom ugroženošću islama i učinkovitom borbom protiv islamskog fundamentalizma – jer samo turske službe i vojska to znaju i umiju „hendlati“. Ili bi se pak nahvalilo dobro prožimanje kršćanstva i islama u Hrvatskoj, da bi se prožimanje pretvorilo u proždianje. I opet bi svi – od NATO-a do EU i UN – samo slegnuli ramenima i protestnim se notama zgrozili nad turskim činom. Naseljavanje ispražnjenje jugoistočne Europe s milijunima migranata isto je kao i turska invazija na Cipar. Mašta, dok jednog dana ne osvanu turske zurle u našem dvorištu. Kad se konji ritaju, magarcima pucaju rebra.

Turska s obnovljenim (Erdoganovim) sultanatom ne bi bila trajno stabilna zemlja na koju SAD mogu brzrezervno računati; nitko tursku vojsku kao jamca sekularne države ne smije se potcijeniti i otpisati. Generali su se samo primirili, mnoge je Erdogan prisilno umirovio, mnogi su u međuvremenu i umrli, ali duh Ataturkove moderne Turske u kojoj je vojska bitan ponder stabilnosti nije posve ispario i nestao. Erdogan imponira kao sugovornik, kao državnik koji se ni sa kime ne mora savjetovati i odluke donosi suvereno, ali i on ima svoje ograničenja: sjećenje naraštaja na sekularnost. Dulje će poživjeti duh sekularnosti među generalima nego Erdoganov biološki život. Ako Erdogan sekularnu republiku uskoro ne uspije pretvoriti u muslimansku, plima što ga nosi potopit će ga. Zato se SAD i NATO okreću obnovljenoj sekularizaciji u Iranu. Staroj državi i respektabilnoj vojnoj sili koja može integrirati muslimanski svijet bez obzira na njegovu teološku i ratobornu podjeljenost na šiite i sunite.

Hrvatska mora shvatiti da stoljećima stoji na samome rubu kršćanskog svijeta i dodiruje se s islamskim; nekad oružjem, a danas granicom s BiH koja sve više postaje prava vojna granica. Suživot kršćanstva i islama u Hrvatskoj uvijek je na račun kršćanstva i nema integracije i prožimanja, postoje svjetli primjeri, ostatak je slaba i nikakva želja muslimana da se uklope u građanski život kršćanske Hrvatske. Islam u Europu neprekidno vuče sa sobom paralelni svjetonazor i protuustavno zakonodavstvo, gost se nameće domaćinu – a to je samo agresija drugim načinom.

Za sada učinjeni dogovori i namjere globalne politike prema Hrvatskoj do daljnjega ostaju nepoznati, sve dok SAD ne odluče tko im je najpouzdaniji partner na Bliskom i Srednjem istoku. A do tada je sve u igri, čak i Turska invazija na kršćansku zemlju.

O tome hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zna podosta; pitanje je samo što je u torbi iz posjeta Americi donijela u Hrvatsku i koliko o svemu može progovoriti. Sve su joj lijepo objasnili u SAD-u, a hrvatska javnost čeka što je odlučeno i kakva nam je sudbina dodijeljena. U ograničenom suverenitetu, a to je sudbina svih malih zemalja, važno je naći dobronamjernog kuma i pouzdanog zaštitnika. Njemačka je kažnjena jer je mislila da može misliti samo svojom glavom, zbog separatističkog koketiranja s Rusijom, tko je sljedeći, a uvijek ima sljedeći?

 

L. C. bpz.ba